Tko je odgovoran za (ne)poštovanje protokola o mjerama prisile prema agresivnom psihijatrijskom pacijentu i kako se mogla dopustiti situacija u kojoj su četiri medicinska tehničara u Jankomiru očito prekoračila sve svoje profesionalne ovlasti, pitanja su na koja još nema odgovora.

Pravilnik koji uređuje primjenu mjera prisile jasno govori kakve korake i kojim redoslijedom treba poduzeti kod agresije pacijenta, tko ih nalaže i prati, no pitanje je koliko se u praksi provodi. Psihijatar Ivan Urlić, dugogodišnji voditelj Odjela za liječenje akutnih psihotičnih poremećaja KBC-a Split, kaže kako je za cijelu proceduru odgovoran liječnik, a smatra da bi u tim situacijama bila vrlo korisna i prisutnost policije.

Zaštita pacijenta i osoblja

- Naša su pravila usklađena s europskim uzusima. Nastoji se zaštititi ne samo osoblje nego i osobu koja je agresivna preko svake mjere i s kojom u tom trenutku ne možete uspostaviti kontakt. Takva je osoba previše agitirаna i agresivna, a zapravo i previše prestrašena. Taj strah je nevjerojatan, a napad se čini kao najbolja obrana. U tom smislu, bilo da je osoba u delirantnom bilo u nekom drugom stanju, morate zaštititi i osobu koja ugrožava sebe, ali i svoju okolinu - objašnjava psihijatar.

Kaže kako je odluka o fiksiranju, tj. vezanju pacijenta, uvijek na liječniku. On je na neki način “glava” tima i odgovoran za cijeli postupak, ističe. “Liječnik uvijek treba biti prisutan. On pacijentu, bez obzira koliko je agresivan, treba objasniti da je naložio da ga se smiri. Treba mu reći - ja ću te i odvezati, kad budeš ponovno mogao razgovarati sa sobom i s drugima. Znam da me čuješ, da ćeš zapamtiti moje riječi, makar si sada u silno prestrašenom stanju” - ilustrira Urlić poželjno postupanje. Njegovi kolege psihijatri, dodaje, itekako znaju i primjenjuju takvu komunikaciju, što se nekad pokaže uspješnim, ali ne uvijek.

Kristiana Josipa Periša u slučaju Jankomir u više se navrata pokušavalo nagovoriti da ostane u bolnici, a služba je tražila policiju da joj pomogne. Upravo se prisutnošću policije, smatra Urlić, možda mogla izbjeći ova tragedija. “U dugogodišnjoj praksi nisam vidio boljeg apaurina od policajca u uniformi. Kad smo uznemireni, nasmrt prestrašeni, uvijek postoji, bar u nekom kutku svijesti, slika policajca, s kojim nema pregovora. Jer svi znaju da s medicinskim osobljem možete pregovarati. Dakle, čak i osoba s duševnim smetnjama percipira policajca kao neki faktor sigurnosti”, navodi. “Mislim da je ishod mogao biti bolji. To su situacije visokog naboja, agresivnog, halucinatornog, a znamo da prisutnost policije najčešće djeluje”, ističe.

Odgovornost ravnateljstva

Moguće je i spriječiti eskalaciju, a svaki je slučaj specifičan. Medicinsko osoblje treba imati puno strpljenja i pokušati uspostaviti nekakav odnos s pacijentom, sugerirati da mu nije prijetnja. Jer, tumači Urlić, pacijenti osoblje doživljavaju kao prijetnju, kao nekog tko će ih ubiti. “To je psihopatologija na vrhuncu, osoba sve vidi kao potencijalnu prijetnju. Srce vam se kida kada vidite nekog da se tako muči. A ako lijekovi ne djeluju, ne možete doći do nekog smislenijeg razgovora”, kaže.

Takvi slučajevi se, svjedoči, na psihijatrijama događaju na tjednoj osnovi, a vezani su uz alkohol, droge, psihotična stanja i druge ozbiljne poremećaje. “Morate čuvati i njih i sebe jer inače nema ništa od liječenja. Osoba trči po odjelu, po klinici, viče, pravi nered. To onda više nije bolnica, nego borilište. To ne smijete dopustiti”, smatra. U vezi s odgovornosti ravnateljstva kaže kako bi ono u načelu trebalo odmah znati ako se dogodilo nešto izvan rutine.

- Kad je ova drama tragično završila, trebalo je odmah obavijestiti ravnateljstvo. Očito su svi bili toliko preplašeni i svjesni da su možda prejako intervenirali. Dogodilo se nešto neželjeno, tragično, a onda se pokušalo prepustiti vremenu da se stvari malo slegnu - pretpostavlja Urlić. Važno je, dodaje, da se detaljno analiziraju svi aspekti slučaja. “Jer škola iskustva je najskuplja, ali i najefikasnija. Ovo se ne smije ponoviti”, zaključuje.