Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji o kibernetičkoj sigurnosti u Osijeku, razgovaralo se kako zaštititi djecu u digitalnom svijetu. Odvjetnica Vlatka Mišljenović Dasović iz Odvjetničkog ureda Burić & Mišljenović Dasović govorila je o zaštiti dječjih prava u digitalnom okruženju.

Dovoljan jedan klik

Navela je primjer kada u razrednu grupu stiže intimna fotografija 16-godišnje učenice. “Poslala ju je dečku kojemu je vjerovala. On je prosljeđuje najboljem prijatelju, a on drugom učeniku koji ju šalje u razrednu grupu. Jedna učenica pokazuje fotografiju majci, ona je pošalje razrednici ‘da vidi što djeca dijele’, a fotografija na kraju završi i u roditeljskoj grupi. Djevojka o kojoj svi razgovaraju još nikome nije rekla što se dogodilo”, ispričala je odvjetnica pa upitala publiku - u kojem je trenu trebalo reagirati.

Ističe da dijete postaje žrtva jednim klikom jer je za nemjerljivu štetu dovoljan pokret prstom. Fotografija ili poruka namijenjena jednoj osobi u sekundi dobiva novu publiku, a svaki primatelj može je poslati dalje. Dijete tada gubi kontrolu nad vlastitom slikom, a sadržaj se s interneta više ne može sa sigurnošću ukloniti. Postupci svih sudionika pravno nisu jednaki, ali imaju zajedničku posljedicu - svaki je povećao broj ljudi koji vide dijete u trenutku koji im nije namijenjen. Zato se moraju postaviti dva pitanja - tko je što učinio i odgovara li za to te što treba učiniti odmah da se dijete zaštiti.

Vlatka Mišljenović Dasović

LAURA BUNJEVAC

Spominje i često izgovorenu tvrdnju da je djevojka sama kriva jer je poslala svoju fotografiju dečku te kaže kako je to jedna od najopasnijih zabluda. Kazneni zakon djetetom smatra svaku osobu mlađu od 18 godina. “Ljudi miješaju dobne granice. S navršenih 15 godina osoba može pristati na spolni odnos. No za seksualno eksplicitne fotografije i snimke vrijedi druga granica: Kazneni zakon djetetom smatra svaku osobu koja nije navršila 18, pa je takva fotografija djevojke od 16 ili 17 godina sadržaj koji se tretira kao dječja pornografija - 15 i 18 nisu ista pravna granica”, rekla je.

Često je pitanje i može li dijete koje je proslijedilo eksplicitnu fotografiju kazneno odgovarati i odgovaraju li roditelji. Naime, dijete koje u vrijeme činjenja kaznenog djela nije navršilo 14 godina nije kazneno odgovorno. No to ne znači da se ne poduzima ništa - uključuju se škola, roditelji i socijalna skrb, a žrtva se mora zaštititi. Od 14. do 18. godine primjenjuje se Zakon o sudovima za mladež. Mlađim maloljetnicima izriču se odgojne mjere, a starijima se može izreći i maloljetnički zatvor. Postoji i građanska odgovornost, pa žrtva može tražiti prestanak povrede i naknadu štete, a za štetu koju prouzroči maloljetnik u pravilu odgovaraju i roditelji, osim ako dokažu da je to bez njihove krivnje.

Danas i umjetna inteligencija u nekoliko sekundi razodijeva osobu s fotografije. Mišljenović Dasović ističe da je i to kažnjivo, iako je slika lažna.

Važna je edukacija

Kazneni zakon obuhvaća i onoga tko s pomoću računala ili izradi novu ili preinači postojeću snimku spolno eksplicitnog sadržaja, uporabi je kao pravu i time povrijedi privatnost te osobe. Kad je na prikazu dijete, definicija dječje pornografije obuhvaća i realistične prikaze nepostojećeg djeteta. EU ide i korak dalje te obvezuje članice da kažnjavaju izradu i dijeljenje manipuliranih intimnih sadržaja bez pristanka. Tako da tvrdnja “to je samo montaža” ne može biti obrana. “Lice djeteta je stvarno, a stvarno je i poniženje”, kaže.

Odvjetnica vidi nekoliko rupa u zaštiti djece na internetu. Prva je provjera dobi - zakon propisuje dobnu granicu, ali ju platforme ne provode. Drugo je međunarodna priroda interneta po kojoj su počinitelj, platforma i poslužitelj često u tri države pa postupci traju dok se sadržaj širi. Treće je to što je tehnologija brža od zakona, što pokazuju lažne snimke izrađene umjetnom inteligencijom, dok kao četvrto navodi rupu - u znanju. Mnogi roditelji, nastavnici i djeca ne znaju da je prosljeđivanje tuđe intimne fotografije kazneno djelo, da se dokazi ne brišu i da želja za pomaganjem ne opravdava daljnje širenje. “To saznaju prekasno, najčešće u policijskoj postaji ili u odvjetničkom uredu - fotografija je već u desecima mobitela i posljedice su tu”, kaže.

Smatra da kao društvo reagiramo dobro, ali prekasno. O prevenciji govorimo puno manje, a tako i ulažemo. Djeca dobivaju mobitel godinama prije nego što im itko objasni što doista znači “proslijedi”, roditelji uglavnom ne dobiju nikakvu uputu, a nastavnici se s takvim situacijama susreću bez jasnih smjernica o tome što smiju, a što ne smiju učiniti s mobitelom koji im dijete pruži.