Napad u zagrebačkoj srednoj školi podsjetio je na tragediju u OŠ Prečko, u kojoj je život izgubio jedan učenik, i otvorio niz pitanja - je li se dovoljno učinilo na sigurnosti škola, mentalnom zdravlju i prevenciji nasilja.

Sociolog Renato Matić upozorava na to da se u suzbijanju nasilja na institucionalnoj razini premalo čini.

- Već desetljećima nakon gotovo svakog teškog slučaja gledamo isti ritual: dva dana javne bure, zgražanje, osude, traženje krivca i obećanja da se "ovakvo nešto više ne smije dogoditi". Zatim interes javnosti nestane, a struktura koja je omogućila problem uglavnom ostane netaknuta. Onda se dogodi novi slučaj i ritual počinje ispočetka - veli Matić. Pogrešno je, kaže, svaki novi slučaj promatrati kao pojedinačni incident, jer kad oni zaredaju, treba pitati i što nije u redu sa sustavom koji opasnost nije prepoznao, spriječio ili zaustavio na vrijeme.

- Imamo stručnjake, protokole, pravilnike, škole, socijalne službe, zdravstveni sustav, policiju, ali problem je što posjedovanje institucija i protokola nije isto što i funkcionalan sustav prevencije. Ako dijete ili mlada osoba godinama pokazuje ozbiljne obrasce nasilnog ponašanja u osnovnoj školi, a prelaskom u srednju i iz jedne ustanove u drugu relevantna povijest praktično postaje nevidljiva onima koji trebaju procjenjivati rizik, tada ne štitimo ničija prava - tada zapravo proizvodimo rizik - veli sociolog.

Prava mladih su, kaže, pogrešno shvaćena. "Dijete koje je počinilo nasilje mora biti zaštićeno od javnog linča, trajnog etiketiranja i stigmatizacije, ali njegovo pravo da ne bude stigmatizirano ne može značiti ukidanje prava druge djece da ne budu izložena nasilju. Zaštita privatnosti nije isto što institucionalna amnezija", poručuje.

- Ne treba nastavničkom zbornicom kružiti dosje o djetetu, ali stručne službe koje procjenjuju rizik moraju imati dovoljno informacija da mogu djelovati. Inače smo, u najboljoj namjeri da zaštitimo jednu osobu, potencijalne žrtve učinili nevidljivima i doslovce ih predali nasilniku u ruke - kaže Matić.

Također, kaže kako se odgovornost za ovakve slučajeve ne može beskonačno spuštati prema nastavniku, razredniku, ravnatelju, roditelju, socijalnom radniku ili policajcu. "Njihova pojedinačna odgovornost može postojati, ali država i ljudi koji čine izvršnu vlast odgovorni su za to postoji li sustav koji funkcionira. Vidimo da nedostaje jasna, zakonski uređena i djelotvorna mreža ranog prepoznavanja ozbiljnog nasilnog ponašanja, stručne procjene rizika, razmjene nužnih informacija između nadležnih institucija, pravodobne intervencije, rada s djetetom i obitelji te istodobne zaštite potencijalnih žrtava. Tu se mora točno znati tko je odgovoran kada upozorenje postoji, a nitko ne reagira", upozorava sociolog.