Slučaj Gospić posljednjih je tjedana ponovno otvorio jedno od neugodnijih pitanja hrvatske okolišne politike. Što se događa kada sustav zakaže, otpad godinama završava ondje gdje ne bi smio, a sanaciju na kraju mora organizirati država? Mirko Budiša, zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) i potpredsjednik HSLS-a, o tome govori iz dvije perspektive, kao stručnjak i operativac unutar sustava zaštite okoliša, ali i kao ekonomski liberal koji zagovara manje birokracije, jasniju odgovornost i učinkovitiju državu.

S Budišom smo razgovarali o Gospiću i gospodarenju otpadom, odgovornosti institucija i onečišćivača, ali i o tome treba li Hrvatska manje općina i administracije, može li si priuštiti manje poreze, gdje danas vidi HSLS te zašto smatra da Europa u globalnoj konkurentskoj utrci gubi korak sa SAD-om i Kinom.

Upozorenje

Građani o stanju u Gospiću slušaju potpuno različite interpretacije. Imamo li ekološku katastrofu ili ozbiljan problem koji se može sanirati?

- Problem postoji i nitko ga ne smije umanjivati. Utvrđeno je onečišćenje sastavnica okoliša lokalnog karaktera i štetu treba sanirati što prije. Ali također moramo biti odgovorni prema javnosti i govoriti ono što pokazuju stručne analize, a ne ono što u određenom trenutku politički ili medijski bolje zvuči. Govoriti da nema ugrožavanja vode za ljudsku potrošnju ne znači tvrditi da problema nema. Samo se treba držati činjenica. Najmanje nam treba natjecanje u tome tko će upotrijebiti dramatičniju riječ. Treba nam kvalitetna, stručna i zakonita sanacija. Brzina jest važna, ali ako pod izlikom hitnosti preskočite procedure, dobit ćete osporene postupke, tužbe i na kraju još sporiju sanaciju. U zaštiti okoliša ne smije biti ni panike ni relativiziranja.

Sanaciju će organizirati država. Nije li to zapravo poruka da privatnik može napraviti štetu, a račun na kraju ispostaviti poreznim obveznicima? Tko mora platiti?

- To nikako ne smije biti poruka. Država intervenira zato što šteta postoji i zato što okoliš treba zaštititi. Ali onaj tko je problem stvorio time ne može biti oslobođen odgovornosti. To su dvije potpuno različite stvari, koje se danas često namjerno miješaju. Jedno je pitanje tko mora osigurati da se otpad ukloni i šteta sanira, a drugo tko je odgovoran što je do takvog stanja uopće došlo. Odgovornost trebaju utvrditi nadležna tijela, a trošak, gdje god to zakon omogućava, treba vratiti odgovornima. Porezni obveznici ne smiju trajno plaćati tuđe nezakonito ponašanje. Pomalo mi je apsurdno da se u dijelu javnog prostora više energije troši na napade prema institucijama koje sada pokušavaju riješiti problem nego na pitanje kako je problem nastao i tko ga je stvorio.

Je li Gospić izolirani slučaj ili pokazuje da Hrvatska još nema dovoljno učinkovit sustav kontrole tokova otpada?

- Gospić moramo promatrati kao upozorenje. Svaki sustav može imati slabu točku, ali ozbiljna država iz svakog takvog slučaja mora nešto naučiti. Kod otpada je ključna sljedivost. Mora se znati odakle je otpad došao, tko ga je preuzeo, gdje je završio i je li obrađen na način koji zakon propisuje. Što je sustav transparentniji i digitalno povezaniji, manje je prostora da tisuće tona otpada jednostavno nestanu iz formalnog sustava i pojave se na lokaciji na kojoj nikada nisu smjele završiti. Druga stvar je odgovornost. Ako je kazna za kršenje pravila manja od financijske koristi koju netko ostvari kršeći ih, sustav šalje potpuno pogrešan signal. Ekološki kriminal nije bezazlen prekršaj.

Birokracija

Godinama govorimo o odvajanju otpada, recikliranju i kružnom gospodarstvu, a istodobno još uvijek saniramo nezakonita i divlja odlagališta. Gdje Hrvatska zapravo zapinje?

- Napravili smo ozbiljne pomake u infrastrukturi, od odvojenog prikupljanja do sortirnica, reciklažnih dvorišta i centara za gospodarenje otpadom, ali infrastruktura sama po sebi nije dovoljna. Moramo zatvoriti cijeli krug. Građanin mora imati mogućnost odvojiti otpad, lokalni sustav mora ga učinkovito prikupiti, gospodarstvo mora imati interes ponovno se koristiti sirovinama, a država mora imati vrlo učinkovit nadzor nad onima koji pravila pokušavaju zaobići. I tu se opet vraćamo na odgovornost. Ekologija ne smije imati politički kriterij. Isti standard mora vrijediti u Gospiću, Zagrebu, Slavoniji, Dalmaciji i bilo kojem drugom dijelu Hrvatske. Ako je nešto opasno, treba naglas reći da je opasno. Ako nije, treba imati jednaku hrabrost reći da nije. Struka mora biti iznad političke potrebe za dramom.

Mirko Budiša, zamjenik direktora Fonda
za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i potpredsjednik HSLS-a

USTUPLJENA

Dok govorite o gospodarenju otpadom, stalno se vraćate na odgovornost i učinkovitost. Često kažete da Hrvatska nema samo veliku nego i presporu državu. Što to znači?

- Država građanima ne troši samo novac. Troši im i vrijeme, a vrijeme zaposlenog čovjeka, obrtnika ili poduzetnika jednako je dragocjeno kao i svaki euro koji uplati u proračun. Imamo puno kvalitetnih i vrijednih ljudi u javnim službama, ali ih često gušimo preklapanjem nadležnosti, procedurama i sustavom u kojem nitko nije jasno odgovoran za konačan rezultat. Građanina ne zanima koja uprava, odjel ili agencija ima koji komadić nadležnosti. Zanima ga može li riješiti svoj problem brzo. Poduzetnika zanima još manje kako smo organizirali administraciju. Njega zanima pravna sigurnost, predvidljiva pravila i rok u kojem će dobiti odluku. Ako investitor mjesecima ili godinama čeka dozvolu, to nije birokratski problem. To je gospodarski gubitak. Zato reforma države ne znači linearno otpuštanje ljudi. Znači prvo promijeniti procese, digitalizirati ih, maknuti nepotrebne korake i konačno početi mjeriti rezultate.

Hrvatska ima 428 općina, 127 gradova i 20 županija. Je li taj sustav racionalan i biste li se usudili dio općina jednostavno ukinuti?

- Moramo biti dovoljno ozbiljni da to pitanje bar otvorimo. Sustav lokalne samouprave nastao je u drukčijim demografskim i ekonomskim okolnostima, a Hrvatska se od tada bitno promijenila. Nisam zagovornik crtanja nove karte iz Zagreba i brisanja identiteta malih sredina jer lokalni identitet nije problem. Problem nastaje kada jedinica lokalne samouprave nema dovoljno financijskih, stručnih ili administrativnih kapaciteta pružiti osnovnu kvalitetu usluge građanima. Tamo gdje nema dovoljnog kapaciteta, mora postojati funkcionalno povezivanje: zajedničke stručne službe, računovodstvo, javna nabava, komunalni sustavi, priprema EU projekata. Nema nikakvog racionalnog razloga da nekoliko susjednih malih općina svaka zasebno održava cijeli administrativni aparat ako određene poslove mogu raditi zajedno. Cilj nije ukidanje lokalne demokracije. Cilj je da što više novca završi u vrtiću, cesti, infrastrukturi i razvoju, a što manje u hladnom pogonu administracije.

Zagovarate niže poreze i manju javnu potrošnju. To dobro zvuči, ali zdravstvo, škole, mirovine i sigurnost - netko mora platiti. Gdje biste rezali?

- Naravno da porezi trebaju financirati zdravstvo, obrazovanje, sigurnost i sve funkcije bez kojih moderna država ne može postojati. Ekonomski liberalizam za mene nije ukidanje države. Ali prije nego što država posegne za dodatnim eurom građana ili poduzetnika, mora dokazati da se učinkovito koristi onim što već prikuplja. Rezao bih nepotrebne procedure, duplicirane institucijske poslove, administrativne slojeve, skrivena parafiskalna davanja i sve ono za što ne možemo jasno pokazati kakvu vrijednost daje građanima. Istodobno bih puno više ulagao u ljude i službe koji nam stvarno nedostaju. Najlakše je proračunski problem riješiti novim porezom. Mnogo je teže provesti reformu. Ali upravo je to posao politike. Visoki porezi također imaju svoju cijenu. Smanjuju konkurentnost gospodarstva, destimuliraju investicije i otežavaju nam zadržavanje kvalitetnih ljudi. Država mora naučiti živjeti unutar svojih mogućnosti, baš kao što to rade građani i poduzeća.

Sve što govorite zvuči kao prilično klasičan ekonomski liberalizam. Je li to danas politika HSLS-a i gdje ste Vi nakon turbulentnih mjeseci u stranci?

- Moji stavovi nisu se promijenili. I ono što sam govorio u slučaju Dabro i ono što sam govorio nakon istupa državne tajnice, rekao sam javno i na stranačkim tijelima. Nemam potrebu to više komentirati, ali imam vrlo jasnu ideju gdje politički pripadam. To su jačanje gospodarstva, niži porezi, manje administracije i regulacije, odgovornija javna uprava, teritorijalni preustroj i snažnija pozicija Hrvatske u europskim okvirima. HSLS, po meni, mora biti moderna liberalna stranka koja se primarno bavi gospodarstvom, slobodom pojedinca i sposobnošću države. Ako politiku svedemo na ideološke i identitetske sukobe, onda smo potpuno promašili ono što većinu ljudi stvarno muči, a to su odgovori na pitanja mogu li pristojno živjeti od svog rada, riješiti stambeno pitanje, razvijati posao i očekivati da institucije funkcioniraju. O smjeru stranke sigurno će biti još ozbiljnih razgovora. Svoje ću stavove tada vrlo jasno zastupati.

Konkurentnost

Radite upravo u području zaštite okoliša, a istodobno ste kritični prema dijelu europske zelene politike. Je li Europa, u želji da bude predvodnik zelene tranzicije, postala nekonkurentna?

- Zaštita okoliša i klimatski ciljevi nisu problem. Problem nastaje kada se o načinu njihove provedbe više ne smije racionalno razgovarati. Europa danas istodobno ima demografski problem, skupu energiju, snažne migracijske pritiske, usporavanje gospodarstva i sve ozbiljniju konkurenciju SAD-a i Kine. U takvoj situaciji svaka javna politika mora proći test gospodarske i socijalne održivosti. Ako donesemo pravilo koje formalno čini europsku industriju zelenijom, ali rezultat bude preseljenje te iste proizvodnje u državu s nižim okolišnim standardima, nismo spasili okoliš. Samo smo izgubili europska radna mjesta i postali ovisniji o uvozu. Zelena tranzicija mora biti tehnološki i ekonomski pametna. Ciljevi mogu biti ambiciozni, ali put do njih mora uzeti u obzir cijenu energije, sposobnost gospodarstva da investira i životni standard građana.

Može li Europa onda istodobno biti zelena, industrijski snažna i konkurentna SAD-u i Kini?

- Mora moći. Alternativa je Europa koja postavlja standarde koje drugi ne slijede, dok se kapital, proizvodnja i tehnologija sele drugamo. Europa je desetljećima bila prostor inovacija, industrije, znanja i visokog životnog standarda. Za očuvanje tog modela neće biti dovoljna nova regulativa. Trebaju nam energija po konkurentnoj cijeni, tehnološki razvoj, manje birokracije i puno više ljudi koji u europskim institucijama razumiju kako izgleda stvarni poslovni rizik. Nisam protiv regulacije sve dok ona nije sama sebi svrha. Isto vrijedi u Zagrebu i Bruxellesu.