Premijer Andrej Plenković je, prema kriterijima njegovog koalicijskog partnera, bošnjačkog zastupnika Armina Hodžića, u svom govoru u Kninu na proslavi 31. obljetnice Oluje širio – mitove i laži.

I to rečenicom: Oluja je spasila Bihać od prijeteće humanitarne katastrofe, promijenila odnos snaga u Bosni i Hercegovini i otvorila put miru i Daytonskom sporazumu.

Naime, u časopisu Bosna, čiji je izdavač Bošnjačko nacionalno vijeće kojem je predsjednik Hodžić, prije tri tjedna je objavljen tekst naslovljen – Ljetnji mit: Zašto se stalno insistira na laži da je Hrvatska spasila Bihać od sudbine Srebrenice.

Tuđmanova analiza

Nije Plenković u srijedu rekao ništa novo, spašavanje Bihaća, okruženog srpskim snagama iz Krajine i Republike Srpske, godinama je dio službenog hrvatskog narativa o Oluji.

Zapravo je briga za ugroženu enklavu, unutar sebe još podijeljenu zbog politike Fikreta Abdića, trebala početkom kolovoza 1995. poslužiti kao izgovor za pokretanje oslobodilačke operacije vraćanja državnog suvereniteta nad teritorijem izgubljenim 1991.

Jer, procjena je hrvatskog vodstva na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom bila da bi međunarodna zajednica u suprotnom s puno većim negodovanjem pratila tijek Oluje.

– Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo-Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina.

Međutim, sada je takva situacija da su nam predstavnici UN-a, Akashi, Stoltenberg, sa Srbima taj razlog izbili iz ruku, jer prema tome oni povlače svoje snage s područja Bihaća.

Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice. A svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.

Po mome mišljenju, budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća, prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, naš pothvat.

Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate, onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti i totalni poraz jug i sjever, da se razumijemo, puštajući istok na miru, rekao je Tuđman, prema transkriptu korištenom u haškim sudskim procesima, na sastanku s vojnim zapovjednicima 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Taj je sastanak održan deset dana nakon što je Tuđmanu stiglo pismo načelnika općine Bihać Adnana Alagića, u kojem ga je on uvjeravao da enklavi, uslijed srpske ofenzive, prijeti katastrofa, da je sudbina 180 tisuća ljudi neizvjesna te da oni jedinu nadu polažu »u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod«.

– Molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo, pisao je Alagić predsjedniku Hrvatske. No, prema procjeni samog Tuđmana, četiri dana uoči Oluje, Bihać nije bio u tako teškom položaju da bi ga se moglo upotrijebiti kao glavno opravdanje te operacije.

Bihać se ipak spominje i u Tuđmanovom proglasu hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s područja Krajine iz prvih sati Oluje. U njemu se tvrdi da srpske vođe s obje strane granice »kuju nove osvajačke planove za zajedničko osvajanje zaštićene zone Bihać, što Hrvatska ne može dopustiti«.

Običan falsifikat

Povod tekstu u časopisu Bosna, kojeg je autor »Redakcija Bosna«, bila je nedavna izjava saborskog zastupnika DP-a Stipe Mlinarića, također Hodžićevog koalicijskog partnera, da je »nakon tisuću dana opsade Bihać prodisao jer ga je HV oslobodio«.

– Mit o »oslobađanju« od strane vanjskih snaga prešućuje realnost u kojoj bihaćka enklava, za razliku od demilitarizirane i izolirane Srebrenice, u ljeto 1995. nije bila bespomoćna žrtva pred padom, već aktivna i organizirana vojna sila sposobna ne samo za obranu, već i za sudbonosno uvezivanje s operacijama s druge strane granice, čime se jeftine dnevnopolitičke paralele o »spasiteljima« i »novoj Srebrenici« pretvaraju u običan povijesni falsifikat, upozorava se u tekstu.

Citira se i povjesničar Hrvoje Klasić, koji smatra da »operacija Oluja nije bila spas za Bihać, koji je preživio zato što ga je Peti korpus Armije BiH obranio«.

– Hrvatska je pomogla, ali nije spasila Bihać, Klasićev je stav. Časopis čiji izdavač saborski zastupnik Hodžić izražava žaljenje zato što »na revizionistički narativ gotovo da nema adekvatnog odgovora iz Bosne i Hercegovine«.

– Službene državne i bošnjačke političke strukture rijetko reagiraju, čak i kada su ovakve tvrdnje izrečene na najvišem nivou. U kontekstu suvremenih političkih odnosa, posebno između Zagreba i Sarajeva, ovakvi narativi nisu samo pitanja prošlosti, već i dio šire strategije pozicioniranja Hrvatske kao faktora stabilnosti u regiji.

Pritom, izostanak jasnog odgovora iz BiH omogućava trajanje jednog ideološkog mita koji zamagljuje stvarnu ulogu lokalnih branitelja i značaj njihove žrtve, zaključuje Bosna.

Ako ne znate što je bilo

– Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli, rekao je general Atif Dudaković, zapovjednik Petog korpusa Armije BiH, hrvatskom generalu Marijanu Marekoviću 6. kolovoza 1995. na međudržavnoj granici, na mostu na Korani kod Tržačkih Raštela.

Jedna je to od upečatljivih slika Oluje. U godinama poslije rata, Dudaković je često govorio o sinkronizaciji s Olujom, naglašavajući da je u sklopu toga njegova vojska imala vlastite ciljeve, ali uvijek je isticao da »bez Hrvatske deblokada Bihaća ne bi bila ovako brza«.