Velečasni Stjepan Zeba, sudionik ratnih vremena: Zadržati svoje dostojanstvo i čuvati svoje, i po cijenu života
Vojnike je zanimala vjera i vidjeli su da bez Božje pomoći ništa ne ide
Biti ponizan i skroman ne znači da ću dozvoliti nekome da me uništava i gazi. Ako vidiš da netko naoružan dolazi, naravno da ćeš braniti svoju ženu, djecu, ćaću, mater. Braniš se jer si napadnut i želiš spriječiti da se tvoje ubija. Zato sam uvijek našim ljudima govorio "mi smo branitelji, a to znači da branimo ono što je naše", govori nam vlč. Stjepan Zeba, danas na službi u Krasnom, a 1995. župnik u Gospiću, koji je 6. kolovoza ušao s pripadnicima Hrvatske vojske u Podlapaču oslobođenu u akciji Oluja, njegovu prvu župu u koju nije mogao doći od ljeta 1991. "Eno našega popa Stipe!", prepoznale su ga uz uzvik župljanke među vojnicima.
Svećenik koji okuplja
- Rekao sam im: "Ne bojte se, to su sad naši". Onda je nastao zanos susreta, ljepota, druženje. I tako sam ja njima odslužio misu. Ja sam bio oduševljen, ushićen. Plakali smo svi. I sad kad se toga sjetim, emocije... Tako da, evo, preživjeli smo. Jer, dosta ih je tamo i poginulo. Ubili su neke starce i zapalili kuću. Jedan dečko, ne znam koliko je imao godina, mladić možda petnaest godina, sjedio je na pragu kuće u Podlapači. Prije akcije Oluja četnici su tamo vršljali, jako puno prolazili. Pucali su na tog dečka i dvije žene koje su išle tamo. Jedna je umrla, druga je bila ranjena. Tako su se iživljavali, pljačkali. Kada je Oluja došla, to je bilo zaista spasenje - opisuje nam vlč. Zeba, u župnom stanu u Krasnom, gdje je župnik proteklih devet godina.
Stjepan Zeba sudionik je ratnih vremena u Lici 1990-ih, njegova prva služba nakon što je završio studij teologije u Rijeci te ređenja bila je ona župnika u Bilaju, Ribniku i Podlapači od 1986. godine, gdje ga je imenovao riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić. Župni su stanovi u tim selima bili srušeni još od Drugog svjetskog rata tako da mladog svećenika nije čekao lak posao. No, živio je sa župljanima, gradio i 1991. uselio se u novi župni stan u Bilaju, baš 31. ožujka, na Krvavi Uskrs kada je kod Plitvica u zasjedi pobunjenih Srba ubijen policajac Josip Jović, a ranjeno još sedam policajaca.
Zeba će se prisjetiti kako mu je tada nadbiskup Pavlišić rekao da su ga svećenici kritizirali zato što je našeg sugovornika odmah nakon ređenja poslao u Bilaj. No, nadbiskup je osjetio da Zeba ima snage podignuti taj kraj. "Tu moramo poslati svećenika da okuplja naš narod", rekao je Pavlišić.
Velečasni Zeba imao je posebnu ulogu u održavanju referenduma o samostalnosti Hrvatske u svibnju 1991. Stanovnici Podlapače nisu bili dobili listiće za izjašnjavanje o nezavisnosti koje im je trebala osigurati Općina Titova Korenica, pa su ih napravili i njemu dali da ih prenese u Gospić.
- Kada su pobunjeni Srbi doznali za to, više nisam mogao preko barikada, a neke su Podlapačane zarobili i odveli u Knin gdje su prolazili torturu i ispitivanje - kaže.
U srpnju 1991. počeo je otvoreni sukob u njegovoj župi, napadnuto je selo Barlete, koje su branili hrvatski policajci došli iz Rijeke. Crkva u Bilaju zapaljena je 10. rujna, a crkva u Ribniku izrešetana, tukli su na njih tenkovima iz Divosela, tako da se mise nisu mogle služiti u crkvi. Tada se Zeba još aktivnije uključio u logistiku, a preuzeo je i ulogu povjerenika kriznog stožera.
- Išli smo se boriti za narod, donositi hranu jer više nije bilo ni hrane ni trgovine. Ja idem okolo, obilazim i gledam tko će kuhati danas, sprema li se sve što je potrebno. A onda navečer budem opet zajedno s njima i hrabrim ih. Osnovali smo Caritas, pa smo ljudima dijelili potrepštine, vojsci donosili i tražili opremu, robu i svašta - opisuje.
Moralna potpora
U drugoj polovini rujna 1991. oslobođena je vojarna u Gospiću, vojska se ondje počela okupljati i pozvali su Zebu da im služi misu. No, crkva u gradu je spaljena, pa je misu služio u velikoj kinodvorani u vojarni u Gospiću. Zeba je ostao s vojnicima u Gospiću, služio mise, a i poučavao ih, pripremajući za sakrament krizme, koji su neki željeli primiti.
- Negdje u siječnju 1992. u vojarnu u Gospiću došao je i riječko-senjski nadbiskup Tamarut koji je podijelio krizmu vojnicima koji još nisu bili krizmani. Nadbiskup Tamarut me iz Bilaja premjestio u Gospić te sam službeno preuzeo župu u Gospiću u ljeto 1992. godine - prisjeća se Zeba.
To je doba kada je zagustilo i u njegovom rodnom kraju - naš sugovornik rođen je u Bosanskoj Posavini, kraj Dervente, te je počeo ondje dolaziti koliko je mogao.
- Pomagao sam svojim iskustvom, jer je ovdje već bilo stabilnije. Tamo su mi bili mater i braća pa sam ih posjećivao. Otišli su i neki dragovoljci odavde u Posavinu i držalo se koliko se moglo. Naše je selo palo negdje u osmom, devetom, mjesecu 1992. Pala je i Posavina, ali bili su veliki otpori i velike borbe - govori Zeba.
Dok je bio s vojskom, naš je sugovornik nosio i maskirnu odjeću, no pušku nije nosio, on je bio duhovna i moralna potpora, uz logistiku.
- Jako je bio važan moral. Pogotovo je ta 1991. bila nekako najgora, nama najteža, jer se nemaš s čime braniti, i svi smo bili zbijenih redova. I vojnici s kojima sam bio postali su itekako pobožna vojska. Zanimala ih je vjera i vidjeli su da bez Božje pomoći ništa ne ide. I jako su se bili zainteresirali za ta vjerska pitanja. Kad sam ih ja malo pripremao za krizmu, postavljali su pitanja. Pa je bilo i muslimana, koji su se isto interesirali i davali mišljenja. Naši vojnici nosili su krunice. I nisam ja njih pozivao da molimo, nego su oni mene pitali da idemo skupa moliti. I dok smo se skrivali na početku po pećinama, molili smo. Okupimo se prije spavanja, u pećini, straže se postave, a mi unutra molimo krunicu - govori nam vlč. Zeba.
Očevi savjeti
Prisjeća se kako mu je jednom prilikom nakon povratka s položaja blijed kao krpa došao vojnik s puškom u koju se zabio geler.
- Pitam ja njega: "Štef, što je?" A on mi odgovara: "Velečasni, vidite, sad kad se vratim gore u Mariju Bistricu, najveću svijeću Gospodinu nosim. Kako me Bog spasio! Sjedio sam iza kamena i geler je pogodio u pušku. Izbio mi je pušku iz ruku, a meni ništa." Koliko je bilo tih slučajeva gdje su padale granate, zalegnemo, ona padne tri metra od nas i ne eksplodira. Pa ajde sad ti reci, je li to čudo ili nije? Zato se Bogu molilo i ja to mogu reći: da, Bog nas je sam spasio - opisuje Zeba.
No, podcrtat će, ne može se samo sjediti i nadati čudu, već je potrebno i biti aktivan. To je u ratu značilo braniti svoje. Zeba je bio moralna podrška vojnicima, jer, nije lako pucati u čovjeka, pa i kad se braniš.
- Razmišljalo se o savjesti: kako ćeš pucati? Nitko tih prvih dana nije bio prije pucao na čovjeka. Na primjer, kada je oklopnjak krenuo na selo, trebalo ga je zaustaviti, pucati zoljom. Čovjek koji je znao rukovati zoljom pucao je na tenk i poslije tri dana nije jeo. I trebalo je sad s njime razgovarati, jer nitko od nas nije bio ratnik i nije bio iskusan u svemu tome. Tako da sam morao biti s ljudima, bodriti ih, hrabriti, da prebole sve muke i nevolje. Da ljudi znaju da mogu imati čistu savjest. Govorio sam im: "Nisi ga ti išao ubijati, nego si se branio. Ako ga pustiš, znaš da će biti pokolj. Nema ti druge, gađaj, zaustavi ga", govori župnik.
Pitamo ga kako se on nosio s ratnom situacijom, što ga je držalo. Ističe da se prepustio u Božje ruke.
- Rekao sam: "Bože, neka se vrši Tvoja volja." Također, dok si tamo s drugima, ne možeš puno razmišljati o sebi. Evo, recimo, ljudi su gladni, moramo im naći hranu. Tko će? Idem ja. Ja znam ljude, ljudi mene slušaju. Ljudi su me zaista prihvatili, voljeli, i ja sam bio s njima. Rekao sam: "Trebamo vojsku hraniti, nema nam druge." I ljudi su prihvatili. Tako da je to meni davalo dodatnu snagu da se mogu još više njima davati - opisuje.
Također, važni su mu bili očevi savjeti iz djetinjstva.
- Moj otac je mene u puno toga upućivao, učio i mene i moju braću da ostanemo čovječni. I to mi je bila snaga. Nastojao sam hrabriti i uvijek čuvati svoje. I to me uvijek poticalo. Ovo što sam maloprije rekao: ne želim nikad nikome zlo, želim uvijek dobro. Ali isto tako, otac je uvijek rekao: "Sinko, nemoj nikad prvi započinjati, a ako te napadnu, brani se." I ja sam kao svećenik to u sebi uvijek gajio: držati dostojanstvo svoje i čuvati svoje, i po cijenu života. I nekako sam u tom pravcu stalno i druge, a i sam sebe, hrabrio - govori.
