Osim što su potplaćeni i uskraćeni za mnoga prava koja imaju njihovi kolege u školi, pomoćnici u nastavi često su izloženi ozljedama na radu. No prava koja iz toga proizlaze rijetko tko od njih uspije iskoristiti. Više je slučajeva u kojima su neki od njih pretrpjeli i teške ozljede s trajnim posljedicama, ali im ozljeda na radu nije priznata niti su dobili odštetu koja bi im po toj osnovi pripala. Škole im to odbijaju pozivajući se na činjenicu da su pomoćnici vrlo često zaposlenici udruge, a ne škole, dok sindikalni predstavnici upozoravaju da sustav ostavlja radnike bez jasne odgovornosti poslodavca, bez odgovarajućeg osiguranja, a nakon isteka ugovora često i bez ikakvih prava. Osim toga, pomoćnici u nastavi s kojima smo razgovarali tvrde kako se mnoge škole previše striktno drže protokola i nemaju razumijevanja za svoje učenike s teškoćama, što zapravo i vodi u eskalaciju problema s ponašanjem i ozljeda djelatnika.

Ruke peru i škole i udruge

Evo i nekoliko primjera. Ovog svibnja u jednoj je zagrebačkoj školi pomoćnica pala niz stepenice u školi dok su se učenici naguravali, a škola joj je odbila prijaviti ozljedu na radu s argumentacijom da nije zaposlenica škole. U jednom drugom gradu svoju je pomoćnicu lani teško ozlijedio 15-godišnjak s autizmom u centru za odgoj i obrazovanje gdje je radila, a zbog ozbiljnih ozljeda glave i kralježnice danas ima smanjenu radnu sposobnost. Nakon što je zbog napada završila na duljem bolovanju, iz udruge koja ju je zapošljavala tražili su da se što prije vrati na posao, a kada je zatražila da joj se dodijeli drugi učenik zbog pretrpljene traume, rečeno joj je da će, ako odbije raditi s istim učenikom, ostati bez ugovora. Ozljeda na radu nije joj priznata, a do odštete je došla tek sudskim putem.

Pomoćnica u nastavi iz Splita zadobila je pak prijelom ruke nakon što ju je u školi slučajno gurnuo učenik kojem je pružala podršku. Zbog ozljede je završila na višemjesečnom bolovanju, a scenarij je otprilike bio isti: škola se ogradila od svega jer ona nije njihova zaposlenica, a u udruzi koja ju je zaposlila rekli su joj da nije osigurana i da ne može očekivati nikakvu naknadu. Nakon što je ostala "na cesti", škola joj je u zamjenu angažirala drugog pomoćnika, ali bez odgovarajućeg ugovora o radu.

Svoj nam je slučaj povjerila i Zagrepčanka koja je nakon dva teža napada svoje učenice razvila posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), pa i danas izbjegava proći kraj škole u kojoj se to dogodilo.

- Učenica me udarila šakom u glavu i tjednima sam bila na bolovanju jer sam zadobila potres mozga. Prije nego što sam ja stradala, fizički je napala i nekoliko drugih osoba - prepričava D. V. (podaci poznati redakciji). Ono što je najviše boli, kaže, nisu ti udarci, jer dijete nije ništa krivo, već to što je tijekom cijelog bolovanja nitko iz škole nije nazvao i pitao kako je. "Bilo je to ponižavajuće za mene - bila sam zaposlenica s ugovorom o radu, ali imala sam osjećaj da sam potpuno nevažna", kaže.

Kad se napad ponovio, pozvala je policiju u strahu za vlastitu sigurnost. Iako je riječ o djetetu, ispadi mogu biti toliko intenzivni da se jednostavno ne možete obraniti, kaže. U školi su joj, međutim, zamjerili što je nazvala policiju. Intervenirali su vrlo brzo, a o ishodu prijave nije dobila nikakve informacije.

Ignorirana upozorenja

Ova Zagrepčanka ističe kako djeca koja to čine nisu ni najmanje kriva. "Problem je kada se zanemaruju upozorenja nas pomoćnika koji s njima provode cijeli dan", dodaje. Pomoćnici u nastavi, tumači, vrlo brzo mogu prepoznati promjene u ponašanju učenika s kojim nerijetko provedu više vremena u danu nego roditelji.

- Čim dijete ujutro dođe u školu, vidi se kakav će mu biti dan - je li uznemireno, nervozno ili postoji opasnost da će doći do eskalacije. Ako stručna služba i nastavnici ne žele čuti ta upozorenja, nastaju problemi - navodi ova pomoćnica.

U svojih desetak godina prakse imala je priliku raditi u različitim školama i vidjeti drukčiji pristup. U nekim školama tako pomoćnici imaju podrušku ravnatelja, nastavnika i stručnih službi, dok se druge škole striktno drže propisanih protokola i nisu nimalo fleksibilne, čime se riskiraju ekscesi.

- U školi u kojoj sam prethodno radila, ako bismo primijetili da učenik ima težak dan, izišli bismo nakratko iz razreda, razgovarali, smirili situaciju i vratili se na nastavu. Sve je to vrlo dobro funkcioniralo. To nije bilo izbjegavanje nastave, nego prevencija. Kada dijete dobije priliku da se smiri, često se izbjegne puno ozbiljniji problem - objašnjava D. V.

U školi u kojoj se incident dogodio inzistiralo se, s druge strane, isključivo na formalnim pravilima. "Rečeno mi je da sve mora biti po protokolu i po udžbeniku. Ali život u razredu nije udžbenik. Upravo su pomoćnici često prvi koji mogu spriječiti kriznu situaciju, ali samo ako postoji povjerenje i suradnja unutar škole. U protivnom, posljedice mogu biti ozbiljne", zaključuje Zagrepčanka.

Nitko odgovoran

Poseban je problem, smatra Goranke Marković, predstavnice pomoćnika u nastavi pri Sindikatu Preporod, činjenica da pomoćnici često formalno rade za udruge, dok svakodnevno posao obavljaju u školama.

- Ako škola kaže da nije poslodavac jer je ugovor potpisan s udrugom, a udruga tvrdi da radnik nije osiguran, postavlja se pitanje tko zapravo snosi odgovornost kada se dogodi ozbiljna ozljeda na radu - upozorava. Smatra da bi trebalo jasno propisati obvezu poslodavaca da pomoćnike u nastavi adekvatno osiguraju te precizno definirati odgovornost svih uključenih institucija.

Osim fizičkih ozljeda, pomoćnici su, dodaje, ponekad izloženi i dugotrajnom psihološkom pritisku i mobingu, bilo roditelja bilo drugih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Riječ je, kaže, o zanimanju koje je već opterećeno niskim plaćama i nesigurnim ugovorima, a izostanak pravne zaštite dodatno pogoršava njihov položaj.

- Kad osoba s ugovorom na određeno doživi tešku ozljedu i izgubi dio radne sposobnosti, istekom ugovora prestaju i obveze poslodavca prema njoj. Ostaje zdravstveno oštećena i bez sigurnosti. To je problem koji se više ne može ignorirati - poručuje Marković.