U Hrvatskoj se godišnje prosječno dogodi 18 femicida, čulo se tijekom 7. Kongresa studenata Pravnog fakulteta Osijek, koji se održavao od 20. do 22. svibnja. Ovogodišnja tema bila je “Rodno utemeljeno nasilje u fokusu”. Studentima su predavanje održali profesori, stručnjaci i praktičari koji se svojim radom svakodnevno susreću s rodno utemeljenim nasiljem i rade na njegovoj prevenciji te na pomoći žrtvama.

Jedno od predavanja održala je i odvjetnica Vlatka Mišljenović Dasović iz Odvjetničkog ureda Burić & Mišljenović Dasović, s temom “Prisilna kontrola kao prethodnica femicida - izazovi visokokonfliktnih razvoda u praksi”.

Prekid nije kraj

Istaknula je kako femicid rijetko počinje u trenutku ubojstva. Ne radi se o iznenadnom činu ili trenutku ludila. Mnoge žrtve prije ubojstva već su prijavljivale nasilje, tražile zaštitu i prolazile kroz dugotrajne obiteljske i sudske postupke, a sustav ih nije prepoznao jer je nasilje pogrešno tumačeno kao partnerski sukob ili težak razvod. Odvjetnica je studentima istaknula kako se prisilna kontrola kroz određeno razdoblje razvija prije prvog vidljivog incidenta, a cilj joj je podčinjenost. Dotaknula se i onog pitanja koje društvo često postavlja kada dođe do nasilja ili ubojstva: Zašto nije otišla? Nije otišla jer prekid odnosa za žrtvu često nije kraj nasilja, nego faza povećanog rizika.

Ponekad je teško razlikovati prekršaj od kaznenog djela, a Mišljenović Dasović istaknula je da je to u praksi najteže učiniti onda kada nasilje nije vidljivo na prvi pogled, odnosno kad nema težih ozljeda, medicinske dokumentacije ili neposrednih svjedoka.

- Obiteljsko nasilje vrlo često ne počinje fizičkim napadom, nego dugotrajnim obrascem psihičkog, emocionalnog, ekonomskog ili verbalnog zlostavljanja koje postupno eskalira. Upravo tu nastaje najveći problem u pravnoj kvalifikaciji događaja - kazala je.

Zakonski gledano, pojasnila je odvjetnica, razlikovanje ovisi o intenzitetu nasilja, stupnju ugroze za žrtvu, kontinuitetu ponašanja počinitelja te postojanju elemenata kaznenog djela propisanih Kaznenim zakonom. Ipak, “životno” gledano, žrtva često dolazi u sustav tek kada nasilje traje godinama, a institucije pojedinačne incidente promatraju izolirano.

- Najveći izazov je procijeniti trenutak kada ponašanje prelazi prag “remećenja javnog reda i mira” ili prekršajnog nasilja i postaje ozbiljno narušavanje dostojanstva, sigurnosti i psihičkog integriteta žrtve. U praksi se često događa da ista osoba godinama bude prekršajno kažnjavana iako zapravo postoji kontinuitet nasilja koji bi opravdavao kaznenopravnu reakciju - ističe.

Dodatni je problem što žrtve često iz straha, emocionalne vezanosti, ekonomske ovisnosti ili zaštite djece ublažavaju iskaze ili poslije povlače prijave. Tada sud, policija i državno odvjetništvo moraju procjenjivati stvarni stupanj ugroženosti iza formalno “blažeg” opisa događaja, što je izuzetno osjetljiv i odgovoran zadatak.

Dodatni je problem s procesnopravnog aspekta to što se žrtve često osjećaju iscrpljeno samim postupkom. Zbog višestrukih ispitivanja i detaljnog opisivanja traume, suočavanja s počiniteljem, dugotrajnosti postupka i osjećaja da ih institucije ne razumiju može doći do sekundarne viktimizacije. To se događa i kada osobe koje su skupile hrabrost i prijavile nasilje često godinama moraju prolaziti policiju, centar za socijalnu skrb, državno odvjetništvo, sudska vještačenja i rasprave na kojima ponovno slušaju ili gledaju počinitelja.

- Sekundarna viktimizacija mogla bi se znatno smanjiti većom specijalizacijom svih sudionika postupka, boljom međuinstitucionalnom komunikacijom i manjim brojem ponovljenih ispitivanja. Jer cilj postupka ne bi trebao biti samo utvrditi činjenice nego i zaštititi osobu koja je već prošla traumatično iskustvo - rekla je odvjetnica.

Zaštita prije eskalacije

Hrvatski pravni okvir, smatra, danas je znatno kvalitetniji nego prije desetak godina, te normativno pruža relativno visoku zaštitu žrtvama obiteljskog nasilja, osobito kroz Kazneni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji te primjenu Istanbulske konvencije. Problem u praksi ne nastaje zbog teksta zakona, nego zbog njegove primjene te neujednačenosti postupanja institucija.

- Zakon propisuje određene kriterije, primjerice trajanje nasilja, intenzitet, posljedice za žrtvu i osjećaj ugroženosti, ali životne situacije rijetko su “crno-bijele”. Obiteljsko nasilje često je proces koji eskalira postupno, pa je teško u konkretnom događaju jasno odrediti je li riječ o prekršaju ili kaznenom djelu. Upravo zato u praksi dolazi do različitih pravnih kvalifikacija za vrlo slična ponašanja - istaknula je.

Tako će, primjerice, jedna žrtva za dugotrajno psihičko maltretiranje dobiti kaznenopravnu zaštitu kroz kvalifikaciju kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a Kaznenog zakona, a u drugom će predmetu gotovo identično ponašanje biti tretirano samo kao prekršaj prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Takvi primjeri u žrtava često stvaraju osjećaj pravne nesigurnosti i nepovjerenja u sustav.

- Zakonski okvir daje dobru osnovu, ali da bi granica bila jasnija, potrebno je još više raditi na specijalizaciji sudaca, policije, državnih odvjetnika i odvjetnika, kao i na ujednačavanju sudske prakse. Kod obiteljskog nasilja nije dovoljno promatrati samo jedan incident izolirano, nego cjelokupan odnos moći, straha i kontinuiranog ponašanja počinitelja prema žrtvi - ističe Mišljenović Dasović.

Istaknula je kako se kod zaštite žrtava obiteljskog nasilja ne radi samo o pitanju imamo li dovoljno zakona, nego koliko brzo, dosljedno i koordinirano sustav reagira u praksi te štiti žrtvu nakon što prvi put zatraži pomoć. Potrebno je ranije prepoznavati nasilje i ozbiljnije procjenjivati rizik od ponavljanja i eskalacije, uz bolju suradnju policije, sudova, socijalne skrbi i zdravstvenih ustanova.

- Iz godine u godinu Hrvatska bilježi velik broj femicida i čini se kako nemamo pravo rješenje za borbu protiv toga, a i kazne za počinitelje nisu dovoljno velike. Obiteljsko nasilje nije nečija privatna stvar, nego ozbiljan društveni i pravni problem koji treba sankcionirati. Usto, žrtve bi trebale znati da nisu same i da traženje pomoći nije znak slabosti. Često je najteži korak upravo prvi odlazak u policiju, centar za socijalnu skrb, odvjetniku ili psihologu. Zato smatram da društvo mora više raditi na edukaciji, destigmatizaciji i jačanju povjerenja u institucije. Uspješnost sustava ne mjeri se samo brojem presuda nego i time koliko smo kao društvo uspjeli zaštititi osobu prije nego što nasilje eskalira u tragediju - ističe.

Budući će pravnici, poručila im je, imati mnoštvo izazova. S kaznenopravnog aspekta velik će izazov biti pravilna procjena rizika i pravovremena reakcija institucija prije nego što nasilje eskalira u teško kazneno djelo ili femicid. Kao poseban izazov odvjetnica ističe i usklađivanje procesnih prava okrivljenika s potrebom hitne zaštite žrtve. Za kraj je rekla kako će najveći izazov budućih pravnika biti ostati profesionalan i objektivan, ali pritom ne izgubiti ljudsku dimenziju predmeta.

Digitalno nasilje

Predavanje na Kongresu održala je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, “Rodno utemeljeno digitalno nasilje nad ženama i djevojčicama”. Studentima je predstavila analizu koju je RH provela u okviru europskog projekta sa Španjolskom i Portugalom. Predmet analize bila su djeca do 18 godina, mladi od 18 do 27 godina te njihovi roditelji, a ispitivalo se koliko imaju dodira s društvenim mrežama i rodno uvjetovanim kibernetičkim nasiljem, kako se nose s tim problemima i koliko su roditelji upoznati da su njihova djeca izložena neprimjerenim sadržajima. Analiza je pokazala da su stavovi djece i mladih u Hrvatskoj, kao i njihovih roditelja, vrlo slična onima djece, mladih i roditelja u Španjolskoj i Portugalu, pa se može zaključiti da je problem globalan.

Naime, nakon COVID-a te online-nastave i korištenja raznim drugim društvenim platformama i alatima detektirano je oko 20 različitih oblika kibernetičkog nasilja, kojem su najčešće izložene djevojčice i mlade žene. Pravobraniteljica Ljubičić istaknula je da je situacija slična i kad govorimo o rodno uvjetovanom nasilju u stvarnom svijetu.

- U realnom svijetu žrtve rodno uvjetovanog nasilja su žene, djevojčice u dobi od 12-13 godina do žena od 80. Ako govorimo o femicidu, podatci su izrazito zabrinjavajući. Godina 2025. obilježena je s 18 ubijenih žena. Svih 18 ubili u intimni partneri. Na godišnjoj razini, ako govorimo o kaznenim i prekršajnim djelima, više od 75 posto žrtve su žene. Sve se gotovo na identičan način prenijelo u virtualni svijet - rekla je Ljubičić.

Najčešći oblici rodno uvjetovanog kibernetičkog nasilja vezani su uz izgled osobe. Tomu su gotovo dvostruko izloženije djevojčice i mlade žene nego dječaci. Kada je riječ o neprimjerenim seksualnim sadržajima i iznudama, tada su djevojčice izložene tome gotovo četiri puta više nego mladići.

Pravobraniteljica ističe da edukacija stručnih osoba i odgojno-obrazovnih institucija kaska za kibernetičkim novitetima i znanjima, a mnogo mladih smatra da komunikacija nije u toj mjeri nedopuštena, ponižavajuća ili uvredljiva ako se odvija među njima na uobičajen način.

- Distinkcija između primjerenog i neprimjerenog govora mora biti jasna i takvo ponašanje mora biti sankcionirano jednako kao što je u realnom svijetu - zaključuje Višnja Ljubičić.