Je li zelena budućnost rezervirana samo za muškarce, dok ženama ostaje »rad iz ljubavi« i borba s klimatskim migracijama? Na panelu »Kako žene nose teret klimatske krize«, bivša ministrica okoliša i bivša saborska zastupnica Mirela Holy, ekologinja Marta Rogošić i komunikacijska savjetnica Karla Andrić nedavno su razotkrile su neugodnu istinu o zelenom rodnom jazu, stereotipima koji prate ekofeminizam i svijetu u kojem ćemo uskoro plaćati »porez na luksuz« za svaki komad odjeće viška.

Povijesna diskriminacija

Neplaćeni rad, nevidljive žrtve i neispričane priče ukazuju na teret koji žene često nose, a koji ostaje zanemaren. U kontekstu klimatske krize, žene su posebno pogođene jer se od njih očekuje preuzimanje dodatnih odgovornosti, često bez priznanja i podrške. Marta Rogošić, ekologinja iz tvrtke OIKON, naglašava važnost očuvanja prirode i biljnog svijeta te potrebu za odgovornijim odnosom prema okolišu.

Činjenica je da su žene češće zastupljene u poslovima koji se tiču očuvanja prirode, zaštite okoliša, edukacije, ekološkog prava i administracije. Iako su ti poslovi društveno iznimno važni, oni se većinom nalaze u javnom sektoru ili neprofitnim organizacijama, što u pravilu znači i niže plaće. S druge strane, muškarci dominiraju u sektoru zelenih tehnologija.

Sektor obnovljivih izvora energije (vjetroelektrane, solarna energija, vodik) snažno se oslanja na STEM područja, a budući da u tim disciplinama i dalje prevladavaju muškarci, oni zauzimaju većinu inženjerskih i tehničkih pozicija koje su, zbog potražnje i složenosti, znatno bolje plaćene, tvrdi, prema vlastitom iskustvu, Marta Rogošić.

Otvorena je i tema povijesne diskriminacije: kada u određenoj profesiji poraste broj žena, taj sektor nerijetko gubi na društvenom statusu i relevantnosti, što automatski dovodi do pada plaća.

Rogošić kaže kako se takav trend ponekad opravdava stereotipima da žene nose unutarnji nemir, da su emotivnije, više »osjećaju« te da su zbog brige o obitelji prirodno bliže očuvanju okoliša. Međutim, Mirela Holy je ukazala na to da je upravo takav pristup glavna meta kritike ekofeminizma, a riječ je o esencijalizmu. Naglasila je kako su empatija i briga ljudske karakteristike, a ne isključivo ženske.

Mirela Holy, znanstvena savjetnica s Instituta za istraživanje migracija koja je i doktorirala na temu ekofeminizma, objašnjava zašto novije generacije sve manje vjeruju u klimatske promjene. Istaknula je kako su feministkinje samo jedan od primjera skupina koje su s razlogom stereotipizirane kao »glasne, antipatične i pretjerane«. Na sličan se način u javnosti portretiraju i klimatski aktivisti. Često ih se prikazuje kao ljute pojedince »bez posla« koji samo ometaju svakodnevicu, radikalne »kočničare napretka« ili pak privilegiranu omladinu koja »ne razumije kako stvarni svijet funkcionira«.

Riječ je o mehanizmu hegemonije: budući da te skupine izravno istupaju protiv moći ukazujući na sustavne pogreške, vladajuće strukture ih moraju prikazati karikaturalno kako bi ih društvo prestalo shvaćati ozbiljno. Nažalost, takva subkultura ponekad nenamjerno održava tu istu hegemoniju, što otežava popularizaciju znanosti i stručnjaka u području klimatskih promjena, a time i poticanje društva na stvarne promjene.

U kontekstu ekofeminizma, bivša ministrica naglašava i zašto su žene izloženije posljedicama klimatske krize i migracijama, osobito na globalnom jugu. Zbog rodnih stereotipa, slabijeg pristupa obrazovanju i tehnologiji te ekonomske ovisnosti o muškarcima, žene su često prisiljene ostati u klimatski najugroženijim područjima. Dok su muškarci mobilniji u potrazi za radom, na žene pada teret brige o obitelji u nemogućim uvjetima, čime teret klimatske (ne)pravde ponovno primarno pada na njihova leđa.

Podizanje svijeti

Karla Andrić, komunikacijska savjetnica, osvrnula se na ulogu komunikacije u podizanju svijesti o klimatskim promjenama i poticanju društva na djelovanje, oslanjajući se na svoje iskustvo veleposlanice EU Climate Pacta i rad u tvrtki Haiku Communications.

Posebno ističe važnost prepoznavanja greenwashinga – prakse kojom tvrtke lažno prikazuju svoje proizvode ili djelovanje ekološki prihvatljivima kako bi poboljšale imidž, bez stvarnog doprinosa zaštiti okoliša.

Andrić se zalaže za etičnost i rodnu ravnopravnost u korporativnom svijetu, navodeći neznanje, profit i puku izgradnju brenda kao glavne motive za greenwashing.

Naglašava da brendovi često koriste rodnu ravnopravnost u svrhu osnaživanja žena samo deklarativno. Prema njezinim riječima, ključan je interni cilj tvrtke, zbog čega se uvijek postavlja pitanje: koliko se ostvarenog profita doista vraća u zajednicu i služi stvarnom napretku?

Projekt »Zemlja je žena«

Panel je organizirao Forum za održivi razvoj Zeleni prozor u suradnji s Forumom za slobodu odgoja, u sklopu projekta »Zemlja je žena«, odnosno inicijative ECOALITY: mladi i lokalna zajednica za klimatsku i rodnu pravdu.

Projekt »Zemlja je žena« fokusiran je na isticanje perspektive i uloge žena, posebice u kontekstu ekologije i brige za okoliš, što uključuje serijale poput »Tko brine kada plane?«. Projekt povezuje teme ekološke održivosti s ženskim iskustvima i aktivizmom, često kroz vizualne i edukativne sadržaje na društvenim mrežama.