Vršnjačko nasilje, kako u školama tako i na internetu, postaje sve učestalije i ozbiljno ugrožava psihičko i fizičko zdravlje djece. Sve veći broj učenika pokazuje vulgarno i uvredljivo ponašanje, kako u neposrednom kontaktu tako i putem digitalnih kanala. Takvo ponašanje nerijetko prelazi u verbalno nasilje koje uključuje ponižavanje, vrijeđanje, neugodne šale i prijetnje.

Na te zabrinjavajuće trendove u ponašanju djece i mladih upozorila i pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić u izvješću o radu za 2025. godinu. Veliki broj prijava nasilnog i zanemarujućeg ponašanja prema djeci izuzetno zabrinjava, nasilna su ponašanja djece sve kompleksnija, a sustavna podrška izostaje uslijed organizacijskih promjena i nedostatnog osnaživanja stručnjaka za rad s djecom s problemima u ponašanju, kaže. ​

Digitalno nasilje

Pravobraniteljica u izvješću navodi i primjer jednog roditelja koji joj je prijavio kontinuirano nasilje nad sinom, uključujući uništavanje školskih torbi, izgažene tenisice, ispljuvane jakne, pa čak i crtanje uvredljivih simbola na odjeći. Dječak je ismijavan zbog težine, mucanja i povučenosti, dok škola, unatoč održanim radionicama, nije poduzela pedagoške mjere niti sankcionirala počinitelje.

Situacija nije bolja ni online. Većina djece provodi na internetu tri do četiri sata dnevno, dok više od 13 posto osnovnoškolaca provodi više od sedam sati online. Djeca komuniciraju u školskim grupama na društvenim mrežama šaljući poruke uznemirujućeg, vulgarnog i nasilnog sadržaja, prijeteći, vrijeđajući ili objavljujući privatne podatke i fotografije vršnjaka. Česta su i ozbiljna djela, uključujući snimanje vršnjaka u ponižavajućim situacijama, sexting, ucjene, iznude te dijeljenje pornografskog sadržaja ili snimaka seksualnog ponašanja. Posljedice digitalnog nasilja su ozbiljne: žrtve osjećaju sram, strah i poniženje, a neki odbijaju pohađati školu, pate od psihosomatskih tegoba, tjeskobe, depresivnosti, pa čak i suicidalnih misli.

Iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ističu da je riječ o složenom i višeslojnom fenomenu koji se ne može svesti na jedan uzrok niti riješiti pojedinačnim mjerama. Naglašavaju kako nasilje među djecom nije izolirana pojava, nego odraz šireg društvenog okruženja u kojem djeca odrastaju, kao i pokazatelj nedostatnih kapaciteta za nošenje s emocijama i odnosima. Porast agresije i vulgarnosti među djecom tumače kao rezultat preklapanja više snažnih utjecaja. Digitalno okruženje, upozoravaju, djelomično normalizira neprimjerena ponašanja i briše granice između privatnog i javnog, kao i stvarnog i virtualnog svijeta. Djeca pritom često nemaju razvijene vještine kritičkog promišljanja sadržaja, dok roditelji, nedovoljno pripremljeni za izazove suvremenog odrastanja, češće reagiraju impulzivno nego preventivno.

Odgovornost sustava

- U svijetu klikova i lajkova, brzine i pritisaka, djeca imaju sve manje prilika učiti kako podnijeti frustraciju, od dosade do provokacije, kako odgoditi zadovoljstvo i regulirati impulse, a što se direktno vidi u njihovu ponašanju. Istodobno, sustavi često reagiraju tek kada problem eskalira, umjesto da sustavno razvijaju emocionalne i socijalne vještine djece - navode stručnjaci iz Poliklinike.

Poručuju da prevencija mora biti rana, kontinuirana i višerazinska. Smatraju da je s ozbiljnim preventivnim djelovanjem potrebno započeti već u najranijoj dobi, jer je početak tek u školi često zakašnjela reakcija. Na razini škola i lokalne zajednice preporučuju uvođenje strukturiranih programa razvoja socio-emocionalnih vještina kroz koje djeca uče prepoznavati i regulirati emocije, rješavati sukobe i reagirati na nasilje, kako u stvarnom tako i u digitalnom okruženju. Sustav, ističu, mora biti jasan i dosljedan.

Djeca i roditelji moraju znati da sustav reagira i štiti. Ključ je u ranom prepoznavanju problema kada god je to moguće, prije eskalacije. Ako dijete progovori o problemu, važno je reagirati podržavajuće i uključiti ga u daljnje korake, uz suradnju sa školom i stručnim službama. Naglašavaju i da pomoć treba obuhvatiti i žrtvu i počinitelja, ali i promatrače.

Stručnjaci pritom upozoravaju da, unatoč dostupnosti različitih oblika podrške, najveći izazov često nije manjak pomoći, nego nedovoljna informiranost i slaba povezanost sustava. I pravobraniteljica upozorava da sustavna podrška izostaje uslijed organizacijskih promjena i nedostatnog osnaživanja stručnjaka. Ističe i kako primjena Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima ne smije biti svedena na razmjenu podataka u okviru međuresorne suradnje, nego se mora razvijati izradom preventivnih programa po potrebama lokalnih zajednica.

- U odgojno-obrazovnom sustavu nedostaju i programi jačanja i osposobljavanja djece za prepoznavanje nasilja, na prijavljivanje, na samozaštitu i na traženje pomoći i podrške - zaključuje pravobraniteljica za djecu.