Program "Zaželi - prevencija institucionalizacije", jedan od najvidljivijih socijalnih projekata u Hrvatskoj posljednjih godina, nalazi se na prekretnici - između političke podrške i administrativne neizvjesnosti. I dok je nakon Uskrsa ministar Alen Ružić sa saborske rasprave poslao optimistične poruke o nastavku i širenju programa, koji je pri kraju trogodišnje faze, službeni odgovori njegova ministarstva daju oprezniji ton – onaj u kojem budućnost još uvijek nije do kraja definirana.

Pokrenut 2017. godine s ciljem da istovremeno odgovori na dva goruća problema - nedostatak skrbi za starije i osobe s invaliditetom te nezaposlenost teško zapošljivih skupina, program je do danas obuhvatio više od 74.000 korisnika, uz ulaganja od oko 460 milijuna eura iz europskih i nacionalnih izvora. Njegova je posebna vrijednost u lokalnom dosegu, jer u ruralnim i izoliranim sredinama, gdje institucionalna skrb često nije dostupna, "Zaželi" je mnogim korisnicima postao jedina veza s vanjskim svijetom.

Namjera i stvarnost

Upravo zato pitanje njegova kontinuiteta izaziva posebnu pozornost. Saborska rasprava otvorila je dileme koje se već neko vrijeme prepoznaju na terenu, kao što su prekidi između projektnih faza, nesigurni ugovori o radu i niske plaće gerontodomaćica, ali i šire pitanje – može li se socijalna usluga tako velikog značenja i dalje temeljiti na privremenim projektnim ciklusima.

Ružićev odgovor sugerira smjer u kojem Vlada želi ići. Program opisuje kao "iznimno koristan" i najavljuje njegovu transformaciju iz projektnog modela u trajni dio sustava socijalnih usluga. Spominje i pregovore na razini Europske unije, osiguravanje kontinuiteta financiranja te čak širenje koncepta na nove skupine, uključujući djecu, u okviru inicijative "Dječji Zaželi". Njegova je poruka politički jasna - program treba opstati i razvijati se.

No kada se isti upit postavi Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, retorika se mijenja. Umjesto najava pojavljuju se formulacije poput "razmatraju se mogući modaliteti", "cilj je osigurati" i "sukladno s raspoloživim proračunskim sredstvima". Naglasak se pritom pomiče s konkretnog programa na širi sustav – mrežu socijalnih usluga, županijske planove i postojeće pružatelje pomoći u kući.

Ta razlika nije samo stilska. Dok politička razina komunicira namjeru i smjer, administrativna razina otkriva stvarno stanje, a to je da odluka o budućnosti programa još nije konačno donesena. Posebno je indikativno to što se u odgovoru Ministarstva govori o "kontinuitetu usluga", ali ne nužno i o kontinuitetu samog programa. Drugim riječima, pomoć starijima i osobama s invaliditetom trebala bi se nastaviti – no nije sigurno hoće li to biti "Zaželi" u sadašnjem obliku.

U toj neizvjesnosti krije se i ključno pitanje - može li sustav koji se pokazao učinkovitim na terenu preživjeti prelazak iz projektnog u institucionalni okvir bez gubitka dostupnosti i kvalitete. Dosadašnje iskustvo pokazuje da su upravo prekidi u financiranju i provedbi najteže pogađali korisnike, ali i zaposlene koji program provode.

Dokazana vrijednost

Kao ključni iskorak u daljnjem razvoju programa "Zaželi" saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov, koja je Ružića i upitala u Saboru o aktualnom stanju i budućnosti tog programa, istaknula je upravo njegovo osnaživanje i stabilizaciju, kako bi iz projektnog prerastao u trajnu i pouzdanu socijalnu uslugu. Kontinuitet pružanja pomoći, sigurniji radni uvjeti za zaposlene i širenje opsega usluga nužni su preduvjeti da bi program posve ostvario svoju svrhu.

- Posebna vrijednost programa dolazi do izražaja na ruralnim i teško dostupnim područjima, gdje je često riječ o jedinoj poveznici korisnika s vanjskim svijetom. U sredinama s lošom prometnom povezanošću i nedostatkom smještajnih kapaciteta za starije ovakav oblik skrbi ima još veće značenje, jer izravno pridonosi prevenciji institucionalizacije - kaže Jeckov.

Najveći problem programa, kako je više puta istaknuto, jest prekid kontinuiteta između pojedinih faza. Višemjesečne pauze ostavljaju korisnike bez osnovne pomoći i socijalnog kontakta, što se negativno odražava na njihovo zdravstveno i psihološko stanje. U takvim okolnostima posebno dolazi do izražaja angažman zaposlenica, koje su u pojedinim slučajevima nastavile pomagati korisnicima i bez naknade. Istodobno, niska primanja, često na razini minimalne plaće, te nesigurnost ugovora na određeno vrijeme dodatno otežavaju ionako zahtjevan posao.

Program "Zaželi" dokazao je svoju društvenu vrijednost, no njegov puni potencijal može se ostvariti jedino sustavnim jačanjem, stabilizacijom i dugoročnom institucionalnom podrškom. To uključuje ne samo stabilno financiranje i osiguranje kontinuiteta nego i širenje sadržaja usluga te jačanje medicinske i socijalne komponente skrbi.