Hrvatska je s 1. ožujka ove godine i službeno potvrđena kao zemlja bez opasnosti od mina, čime je nakon 30 godina ispunila svoje obveze iz Ottawske konvencije i zatvorila jedno od najtežih sigurnosnih i humanitarnih poglavlja nakon Domovinskog rata.

Problem zagađenosti minsko-eksplozivnom sredstvima u Hrvatskoj nastao je već 1991. godine, tijekom ratnih djelovanja, a sustavno praćenje posljedica minskog zagađenja prostora nakon prestanka aktivnih borbi vodi se od 1. siječnja 1996. Završetak razminiranja nije samo tehnički i administrativni uspjeh, to je završetak gotovo tridesetogodišnjeg procesa kojim su spašeni životi, vraćeni poljoprivredni i šumski prostori, omogućeni razvoj i sigurniji svakodnevni život u dijelovima Hrvatske koji su desetljećima živjeli uz oznake minske opasnosti.

Mungosi pa HCR

Sreću što je razminiranje u Hrvatskoj završeno ističe i Osječanin Mario Barjaktarić, danas umirovljeni pirotehničar, koji je više od dva desetljeća proveo u sustavu razminiranja od Prevlake do Vukovara, od baranjskih šuma do najopasnijih mikrolokacija na Banovini.

- Možemo reći da je Hrvatska danas mirna i sigurna zemlja i drago mi je što sam bio dio sustava koji je taj težak posao priveo kraju - poručuje Barjaktarić.

U sustavu je bio od 1997. do 2019. kao pirotehničar, pirotehničar izvidnik, voditelj radilišta, nadglednik, ali i kao predsjednik Sindikata humanitarnog razminiranja. Počeo je u državnoj tvrtki Mungos, a potom u Hrvatskom centru za razminiranje. Njegova priča ostavlja snažan dojam jer iza svake rečenice stoje teren, iskustvo i godine provedene među kartama minskih polja, zapisnicima, na sumnjivim područjima uz svakodnevnu opasnost.

- Prve procjene govorile su da je minski sumnjiv prostor obuhvaćao gotovo trećinu teritorija države. Takva brojka nije značila samo opasnost nego i neizvjesnost i blokadu povratka prognanika, usporenu obnovu, zapuštenu i neobrađenu zemlju i šumske prostore - kaže Barjaktarić.

Podsjeća kako je s osnivanjem Hrvatskog centra za razminiranje 1998. godine započet proces stvaranja sustava koji je kroz godine postao jedan od najboljih i najučinkovitijih u svijetu. HCR je sustavno prikupljao i ažurirao podatke, izrađivao karte, analizirao zapisnike o miniranju, obilježavao minski sumnjiv prostor, pripremao projekte, raspisivao natječaje, organizirao edukaciju lokalnog stanovništa i kontrolirao kvalitetu obavljenog posla. Tek nakon toga izdavao se certifikat da je određeni prostor očišćen i siguran za povratak lokalne zajednice u svakodnevni život.

- Važno je bilo prepoznati prioritete i snage usmjeriti u čišćenje infrastrukture, kuća i okućnica na okupuranim područjima te svih ostalih proriteta, što je imalo za cilj što brži početak obnove i povratak prognanog stanovništva u svoje domove. Takav pristup, uz rad državnih i privatnih tvrtki, postupno je smanjivao minski sumnjiv prostor. S vremenom je stizala i bolja oprema, moderniji detektori, strojevi za razminiranje, psi za pretraživanje terena, a poslije i pomoć europskih fondova. Sustav je postajao brži i učinkovitiji. Ali nikada nije postao bezopasan - sjeća se Barjaktarić.

Na konstataciju da javnost pirotehničare često doživljava kao ljude bez straha, odgovara kako nema čovjeka koji se ne boji.

- Strah postoji, uvijek. Razlika je samo u tome što čovjek mora naučiti kako ga svladati, ograničiti i držati pod kontrolom da bi mogao normalno funkcionirati. To nije posao za svakoga. Ne mislim pri tome samo na opasnost od mina nego i na teret koncentracije, na fizički napor, na psihološki pritisak. Deminer na terenu ne vodi bitku samo s onim što je pod zemljom nego i sa samim sobom - otkriva naš sugovornik.

Teret na obitelji

Priznaje ipak da je najveći teret nosila njegova obitelj.

- Roditelji su dugo bili protiv posla koji sam radio. Ni supruzi ni djeci nije bilo lako živjeti s tim da svaki dan odlazim tamo gdje jedan pogrešan korak može biti koban. Djeci sam čak godinama prešućivao da sam pirotehničar. Obitelj je često taj posao nosila teže nego ja sam - sumira Barjaktarić.

Kaže da čovjek s vremenom zavoli taj posao, kolege, osjećaj zajedništva i saznanje da radi nešto važno. Znači li to kako bi, pitamo ga, da može vratiti vrijeme, opet radio isti posao.

- Da, naravno - odgovara bez oklijevanja.

Kad govori o najtežim terenima, izdvaja Banovinu, osobito Kotar šumu kod Petrinje, mikrolokaciju koja je, prema njegovim riječima, odnijela najveći broj života, i civila i pirotehničara.

- Brdovit teren, gusto raslinje, slaba prohodnost i teško dostupni podatci pretvarali su svaki zadatak u borbu s prostorom koji skriva opasnost na svakom koraku - prisjeća se.

Ni istok Hrvatske, ističe, nije bio jednostavan. U Baranji, kaže, jedan od najvećih problema nije bio samo teren nego i dolazak do pouzdanih informacija.

- S hrvatske su strane postojali zapisnici, zapovjedne strukture i ljudi spremni surađivati. Na područjima gdje je minska polja postavljala neprijateljska vojska situacija je bila mnogo složenija. Ljudi koji su nešto znali često nisu željeli govoriti, dijelom zbog straha, dijelom zbog sredine u kojoj su živjeli. U takvim okolnostima veliku su ulogu odigrali povratnici, osobito šumari i revirnici, koji su dobro poznavali i teren i stanovništvo. Preko njih smo s vremenom počeli otvarati koridore do informacija. Tek godinama nakon rata neke su informacije polako izlazile na vidjelo, a potvrđivale su se izlascima na teren i tehničkim izvidima - podsjeća.

Prema njegovu iskustvu u Baranji je dodatnu opasnost činila i voda.

- Mine postavljene na području od Velikog dravskog nasipa do rijeke Drave bile su podložne plavnim voda. Poplave su pomicale protupješačke mine, posebno one pliće postavljene. Tako je i ono što je bilo poznato moglo postati nepoznato. Priroda je mogla poremetiti logiku ratnih zapisnika i dodatno otežati posao pirotehničarima. Uza sve to, posao je bio i fizički iscrpljujući - kaže naš sugovornik.

Prisjeća se rada na pruzi Osijek - Vinkovci, na temperaturama koje su na terenu dosezale i 47 stupnjeva.

- U pancirki, kacigi i rukavicama, pod suncem i među komarcima trebalo je satima održavati koncentraciju. Pirotehničari su radili pet sati u posebnim uvjetima rada, s kratkom pauzom, ali ni tada nije bilo opuštanja. Svaki je čovjek imao svoju trasu, raspored, svoju odgovornost. Sve je bilo strogo propisano. Sigurnosni razmak između pirotehničara morao se poštovati. Položaji su bili unaprijed određeni. Na kraju rada svatko je potpisivao za svoju trasu, ne za tuđu, za svoju. U tom poslu potpis nije značio samo administrativni podatak nego i osobnu odgovornost - objašnjava nadalje Mario.

Najteži dani

Najteži trenutci, otkriva nam, nisu bili strah, vrućina i umor, nego pogibije kolega.

- To su trenutci koji ostaju u čovjeku. Dani nakon kojih se mora nastaviti raditi, iako više ništa nije isto. U takvim se trenutcima vidi stvarna težina tog poziva.

Danas kada se govori o završenom razminiranju Hrvatske, u toj vijesti za njega ima prije svega olakšanja. U trideset godina, od 1996. do 2026., u sustav je uloženo mnogo novca, tehnologije, rada i života. Cijena je bila visoka, ali rezultat je zemlja koja je danas, bar u tom smislu, sigurnija. Svoju priču Mario Barjaktarić završava zamolbom.

- Dio mlađih kolega koji su poslije ušli u sustav nije uspio ostvariti uvjete za mirovinu, a njihovo iskustvo i znanje ne smije se izgubiti. Zaslužuju biti na kvalitetan način zbrinuti, jer smatram da, tko god je bio u minskom polju, ne treba ostati na ulici - poručuje.

Razminiranje nisu bile samo mine, strojevi, karte i certifikati, prije svega bili su ljudi. Oni koji su ulazili prvi da bi se neki drugi mogli vratiti u svoje domove, škole, polja i tvornice, koji su godinama živjeli s opasnošću da bi opasnost na kraju uklonili iz života drugih.

Što se tiče hrvatskih tvrtki za razminiranje, njihova je najrealnija sudbina da će ih se dio ubrzo ugasiti, dio će pokušati prijeći na druge poslove, a dio će tražiti nove angažmane u inozemstvu. Za djelatnike je situacija drukčija. Neki će otići u mirovinu, ali problem je što dio radnika nije stigao ispuniti uvjet za posebna prava iz zakona. Novi sindikat objavio je da su evidentirana 22 djelatnika koja više ne mogu skupiti traženih osam godina rada u humanitarnom razminiranju za ostvarenje tog prava. MUP je podržao inicijativu za zakonske izmjene i preuzeo obvezu koordinacije s drugim ministarstvima. Za one koji neće odmah u mirovinu, razgovara se o novom zapošljavanju unutar sustava sigurnosti i civilne zaštite. Postoje inicijative poslodavaca koje bi Vlada bila spremna podržati ako daju prednost zapošljavanju tih ljudi.

Ukupna ulaganja u razminiranje u RH od 1998. iznose oko 1,2 milijarde eura. Taj dugoročni napor predvodila su hrvatska nacionalna tijela, uključujući Hrvatski centar za razminiranje, koji je sada integriran u MUP, zajedno sa specijaliziranim organizacijama za razminiranje i međunarodnim partnerima. Iz EU-a je za razminiranje osigurano 286,7 milijuna eura, što čini oko četvrtine ukupnih nacionalnih ulaganja.