U ovotjednoj emisiji Špice s Macanom otvorena je jedna od najzvučnijih povijesnih tema posljednjih godina - obilježavanje 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva. Što zapravo slavimo, koliko o kralju Tomislavu doista znamo, a koliko pripada području nacionalnog mita, te zašto države uopće stvaraju simbolične priče o vlastitim početcima, pitanja su koja su pokrenula živu raspravu u studiju.

O tim dilemama govorili su povjesničar umjetnosti i jedan od glavnih autora izložbe "U početku bijaše kraljevstvo" u Klovićevim dvorima - Dino Milinović i povjesničar Neven Budak, nudeći različite, ali komplementarne poglede na odnos činjenica, interpretacija i kolektivnog sjećanja. Razgovor je pokazao da iza jednostavnog jubileja stoji mnogo složenija priča - o politici, identitetu i potrebi da se prošlost razumije, ali i simbolično oblikuje.

Proslava iz 1925.

Budak je odmah postavio tezu koja je tijekom razgovora postala okosnica rasprave, a to je da u praksi ne obilježavamo 1100. obljetnicu, nego prije svega stotu obljetnicu velike proslave iz 1925. godine, one koja je po Hrvatskoj ostavila ploče, spomen-obilježja i trajnu ideju o tisućitoj obljetnici Kraljevstva.

- Ljudi su u svijesti snažnije vezani uz tu obljetnicu od prije sto godina, spomenik kralju Tomislavu tada je bio zamišljen, iako je realiziran poslije - kazao je Budak. Na to se nadovezao Milinović, prema čijem mišljenju 1925. nije bila slučajna improvizacija, nego dio šireg obrasca kojim narodi periodično "rekapituliraju" vlastitu povijest, kao što su to činili i stari Rimljani s godinom osnutka Rima. Podsjetio je da je ideja obilježavanja tisućite obljetnice postojala i prije 1925., još od početka 20. stoljeća, te da je tadašnja proslava imala i svoj veliki kulturni vrhunac, odnosno izložbu na četiri zagrebačke lokacije posvećenu Zagrebu i njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti.

- Logično je da jedan narod jednom u sto godina napravi pregled onoga što zna o sebi. Aktualna je izložba zamišljena kao ambiciozniji iskorak, pokušaj da se na jednome mjestu prikaže jedanaest stoljeća povijesti, u tridesetak dvorana i s tematskim cjelinama, a ne pukim kronološkim nizanjem predmeta - objasnio je Milinović.

Što se tiče kralja Tomislava i provjerljivosti njegove priče, Budak je tu vrlo jasan: Tomislav je povijesna osoba, a tvrdnje da možda nije postojao smatra neutemeljenima. Naveo je da se u izvorima pojavljuje s titulom dux, a potom i u pismu pape Ivana X., gdje se titulira kao rex, što je prvi put da se hrvatskog vladara iz jedne službene instance naziva kraljem.

- Znamo da je postojao. U srednjem vijeku granice između titula nisu bile tako stroge kao što ih mi danas zamišljamo, a i prijašnjivladari mogli su biti doživljavani kao "kraljevi" neovisno o titulaturi - istaknuo je Budak.

Kad je riječ o događajima koji se Tomislavu pripisuju, Budak je povukao crtu između mogućeg i neprovjerljivog. O navodnoj pobjedi nad Bugarima podsjetio je da se često smješta u 927. godinu, a Tomislav je posljednji put izrijekom spomenut 925., te nije sigurno je li tada bio živ ili je riječ o njegovu nasljedniku. No istaknuo je kako je za povijesnu sliku možda važnije što se uopće govori o hrvatsko-bugarskom sukobu, a manje tko je točno u tom trenutku vladao.

Najviše se polemike otvorilo oko Ljetopisa popa Dukljanina. Budak ga je prikazao kao tekst koji opisuje povijest nepostojećeg kraljevstva koje navodno obuhvaća širok prostor današnjih država, s izmišljenom dinastijom i vladarima koji, prije 11. stoljeća, uglavnom nemaju uporište u stvarnim izvorima. Milinović se, međutim, usprotivio ideji da je u takvim tekstovima sve izmišljeno, naglasivši da srednjovjekovni kroničari često fabrikaciju grade od stvarnih fragmenata. Kao primjer naveo je Svatopluka, vladara kojeg pop Dukljanin spominje i seli na Duvno, a arapski i perzijski izvori bilježe ga na sasvim drugome prostoru, vezanom uz Veliku Moravsku.

- Poanta je da srednjovjekovna povijest nije čista arhiva činjenica, nego mješavina predaja, političkih namjera i realnih događaja koje povjesničari tek trebaju razlučiti - kazao je Milinović.

Budak je pak inzistirao da Tomislav iz Popa Dukljanina nije nužno isti Tomislav iz ranosrednjovjekovnih izvora, štoviše, podsjetio je da hrvatska redakcija istoga teksta na tom mjestu donosi ime "Polislav", a ne Tomislav. U tom je smislu odbacio argumente o "Tomislavu kod popa Dukljanina" kao potvrdu povijesne realnosti tog narativa, navevši i kasnije kronike koje govore o mađarskim provalama, a ne o njihovim porazima.

Iza rasprave o izvorima, međutim, stajalo je šire pitanje: Zašto se uopće držimo određenih datuma? Budak je objasnio da je inzistiranje na "početcima kraljevstva" u 19. stoljeću imalo jasnu političku funkciju u odnosu prema ugarskim tvrdnjama da je Hrvatska tek pridruženi dio Ugarske.

- Povijesno pravo i simbolična ravnopravnost zahtijevali su vlastiti kraljevski početak. No danas takvo fokusiranje na 1100 godina može čak zamagliti razdoblje 9. stoljeća, kad se hrvatska državnost realno oblikuje kroz vladare poput Trpimira, Domagoja i Branimira - kazao je.

Milinović se tu nije složio potpuno. Prema njegovu mišljenju, simbolični datumi imaju svoju društvenu funkciju i nisu nužno slabost, nego mehanizam kolektivnog pamćenja. Usporedio je to s promjenama Dana državnosti.

- Jednom kad se simbol "premješta", dio društva gubi povjerenje i stvara se dojam da je sve proizvoljno. Kad ste jednom odabrali datum, sto godina poslije ne morate stalno raspravljati zašto su ga odabrali - kazao je, naglasivši da takve rasprave mogu hraniti cinizam umjesto da potiču interes. Budak je uzvratio da je upravo zadaća povjesničara propitivati i objašnjavati, pa i to zašto se 1925. izabralo upravo taj datum.

U raspravi su se dotaknuli i šire sociološke razlike između etnosa i nacije. Budak je objasnio da moderna nacija nastaje u 19. stoljeću, a etnički identitet može postojati znatno prije. Rasprava je na trenutke otišla i šire: prema pitanjima doseljenja, Porfirogeneta, arheologije i "kraja života" u provinciji Dalmaciji u 7. stoljeću. Budak je inzistirao da arheologija ne potvrđuje jednostavne školske narative o razaranju i masovnoj avarskoj prisutnosti, nego prije svega govori o složenim demografskim promjenama i novim slojevima stanovništva. Milinović je uzvratio da javnost ipak očekuje jasnije objašnjenje: ako je Salona "propala", što se točno dogodilo i tko su bili akteri. Sugovornici su ipak pronašli zajedničku crtu.

- Naša povijest ne počinje u 9. stoljeću, jer smo i nasljednici stanovnika antičke Dalmacije i starijih slojeva, a ime "Hrvati" tek je povijesna faza jednog dugog procesa - kazao je Budak.

Razgovor se nastavio jakom porukom: ovakve teme ne smiju ostati na kratkim izjavama i tabloidnim sukobima, treba ih tumačiti u kontekstu i stalno vraćati javnost na širu sliku. Budak odmah primjećuje da javna televizija gubi uporište jer je mladi više ne gledaju, a Milinović to iskorištava za kritiku medijskog formata:

- Javni servis propušta prilike da iz izložbe napravi kvalitetan sadržaj. Svaki artefakt nosi priču koju bi mogli ispričati povjesničari, povjesničari umjetnosti i kustosi, umjesto da se sve svede na nekoliko rečenica. Kad ljude provedeš kroz izložbu, tek tada shvate cjelinu.

Skraćivanje povijesti

Macan daje osobnu perspektivu iz ratnih godina, tada se povijest "ponavljala" kao argument za suverenitet, slično 19. stoljeću. Danas dio ljudi misli da s dobivanjem države ponavljanje može stati, ali on tvrdi suprotno, simboli blijede. Kao primjer navodi promjenu Dana državnosti, novi datumi možda jesu korektni, ali nisu sjeli u kolektivnu naviku. Budak se slaže da treba ponavljati jer ljudi zaborave, ali ponavlja svoj prigovor:

- Obljetnica stvara dojam da je sve počelo prije 1100 godina i time si sami skraćujemo povijest.

Otvara se i tema mitova, posebice kosovskog mita. Budak navodi kako o Kosovskoj bitci znamo malo i da ishod nije nužno bio čisti poraz, a mit je poslije formiran u SPC-u s političkom funkcijom. Hrvatska nema istu strukturu mita, ali ima sličan primjer; priču o ubojstvu kralja Zvonimira, koja se javlja tek poslije, vjerojatno u funkciji političkih potreba.