Prekomjerna i nepotrebna vještačenja osoba s invaliditetom, čak i kod dijagnoza kod kojih nema nade u promjenu zdravstvenog stanja, problem su koji desetljećima pritišće sustav socijalne skrbi i otežava život onima kojima ga je invaliditet već dovoljno otežao. S takvom se praksom kreće već od dječje dobi, jer dijete s invaliditetom za svako pojedino pravo mora proći zasebno vještačenje, a nastavlja se nakon završetka školovanja, kada brojna vještačenja mlade ljude ponižavaju i udaljavaju od potencijalnog radnog mjesta na kojemu bi mogli biti korisni za sebe i društvo. Svjedoči o tome Viktorija Matin, predsjednica Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju “Vukovarski leptirići”, koja tvrdi da takav model ne predstavlja samo administrativno opterećenje za obitelji i dodatni stres za osobe s invaliditetom, nego dugoročno proizvodi i ozbiljne ekonomske posljedice.

Besmislene provjere

- U Hrvatskoj smo postigli zavidnu razinu učinkovitosti, ali ne u zapošljavanju osoba s invaliditetom, u dostupnosti socijalnih usluga ili u podršci obiteljima, nego u vještačenju, gdje smo svjetski prvaci. Obično prva komisija utvrdi dijagnozu. Druga utvrdi stupanj invaliditeta. Treća potvrdi da teškoće koje postoje od ranog djetinjstva još uvijek postoje. Četvrta provjeri je li se možda u međuvremenu dogodilo medicinsko čudo, pa je osoba spontano ozdravila. Peta, za svaki slučaj, još jednom provjerava prethodne četiri. I tako unedogled… Djelatnici i donositelji odluka u tome ne vide ništa čudno jer njihova svrha je ispunjena, oni rade, dobivaju plaću... - ironična je Matin. I sama majka mladića s cerebralnom paralizom, sve je to iskusila na vlastitoj koži.

PIXSELL

- Moje dijete ima težak oblik cerebralne paralize i konstantno se vještači, za svako pravo. Otkad se rodio, u prvom nalazu piše da neće cijeli život moći ništa, a konstantno se vještači, traži se nova medicinska dokumentacija. Ono što je najsmješnije, svaki taj dopis iz zavoda za vještačenje stigne i meni i njemu, iako on ništa ne razumije. Tu se vidi koliko se nepotrebno troši - ilustrira Viktorija Matin. Iza strateških dokumenata koji govore o inkluziji stoji sustav koji u praksi više energije, vremena i novca ulaže u administrativno dokazivanje već utvrđenih činjenica nego u stvarnu podršku ljudima, ističe.

Teškoće u razvoju i invaliditet u najvećem se broju slučajeva utvrde vrlo rano, već u dječjoj dobi. Dijagnoze su poznate, stupanj invaliditeta određen, a dijete godinama prati niz stručnjaka – liječnika, terapeuta, edukacijskih rehabilitatora, psihologa i učitelja. Školski sustav vodi dokumentaciju, provodi individualizirane programe i jasno prepoznaje mogućnosti i ograničenja svakog učenika, bilo da se radi o osnovnoj bilo o srednjoj školi. Ipak, kada nakon završene škole potraže posao, mladi s invaliditetom suočavaju se s novim problemima, svjedoči čelnica ove udruge. Tada sustav zaboravlja sve što već zna. Umjesto da se osloni na dugogodišnje stručne procjene i dokumentaciju, osobu ponovno šalje na nova vještačenja, često kod stručnjaka koji ju vide prvi put i čije će mišljenje postati presudno za ostvarivanje budućih prava i mogućnosti. A dodatno brine način na koji se mladi ljudi tada vještače.

Nadležnima ništa sporno

- Četverosatna ispitivanja, detaljna pitanja o seksualnom životu, brojanje proljevastih stolica. Procjena samozadovoljavanja, pitanja o tjelesnim funkcijama i privatnim navikama, jer ništa bolje ne pokazuje radnu sposobnost mlade osobe s invaliditetom od njenog intimnog života - ironična je Matin. Takav pristup ne samo da ne daje relevantne informacije o stvarnim sposobnostima i potrebama osobe, nego šalje jasnu poruku da dostojanstvo i privatnost osoba s invaliditetom nisu vrijednosti koje sustav smatra važnima, ističe. Na ovakvu je praksu upozorila čelništvo Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI), ali oni u tome nisu vidjeli ništa sporno.

- Mladi se boje usprotiviti, misle da moraju proći sve te torture. Ali nikoga se to ne propituje, osim njih - upozorava Matin na evidentnu diskriminaciju. U vukovarskoj udruzi zapošljavaju mlade s invaliditetom te su imali prilike vidjeti da kod bilo kakve promjene opisa posla moraju tražiti novo vještačenje. “Zapošljavamo šestero mladih s invaliditetom koji proizvode drvnu potpalu. Ako bismo im dali da rade glinene posude, morali bi proći sve ispočetka. To nama kao poslodavcima predstavlja problem, i zato poslodavci ne žele u to ulaziti”, ilustrira Matin.

Žalosno je, kaže, da ne postoje osnovne socijalne usluge, a na vještačenja se nepotrebno troši silni novac. Nedostaju dnevni programi, strukturirane aktivnosti nakon završetka školovanja, nedostaje podržano zapošljavanje, kao i tranzicijski centri koji bi sustavno pripremali mlade osobe s invaliditetom za odrasli život. Rezultat je da mlade osobe s invaliditetom, nakon godina terapija, školovanja i uloženog truda, završavaju u kućnoj izolaciji, bez mogućnosti rada i bez društvenih kontakata.