U Hrvatskoj mjesto stanovanja i dalje presudno određuje prava i razinu podrške za roditelje i djecu, stvarajući duboke teritorijalne nejednakosti u pristupu ključnim uslugama poput ranog odgoja, produženog boravka u školama, zdravstvene skrbi i potpora za rješavanje stambenog pitanja.

Zaključak je to istraživanja koje je u okviru programa "Moderni izazovi roditeljstva i demografija" provela udruga Roda uz podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, a autorice su Ivana Dobrotić, Marijana Kletečki Radović i Leona Zavrtnik sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Analizirana su lokalna prava i usluge u Hrvatskoj od 2020. do 2025. godine.

FREEPIK

Iako općine i gradovi imaju formalno decentralizirane ovlasti, neravnomjerna fiskalna potpora i duboko ukorijenjena teritorijalna fragmentacija stvaraju neravnomjernosti koje se očituju u svakom koraku života od rođenja djeteta do završetka srednje škole. Regionalne razlike nalaze se u svim područjima, od novčanih potpora do dostupnosti i priuštivosti usluga u odgoju i obrazovanju, socijalnoj skrbi, zdravstvu i stanovanju, pokazalo je istraživanje.

- U nekim sredinama određene usluge uopće ne postoje, dok su u drugima standard, što dovodi do toga da obitelji u vrlo sličnim životnim okolnostima imaju potpuno različitu razinu javne potpore. Te razlike proizlaze ponajprije iz različitih fiskalnih i administrativnih kapaciteta općina i gradova, ali i iz lokalnih političkih prioriteta. Primjerice, produženi boravak u osnovnim školama, uslugu koja je ključna i za obrazovne ishode djece i za usklađivanje obiteljskih i radnih obveza roditelja, u 2025. godini sufinancira 60,9 posto gradova i samo 28,2 posto općina. U dalmatinskim i slavonskim županijama ta je usluga u velikom broju sredina gotovo nepostojeća. Slična je situacija i s drugim obrazovnim potporama, poput sufinanciranja udžbenika za srednjoškolce, koju je u 2025. godini imala tek trećina gradova i manje od petine općina u Hrvatskoj - navela je Ivana Dobrotić.

(Ne)stabilan sustav

Razlike nisu samo u dostupnosti usluga, već i u njihovoj priuštivosti, što se u ovoj studiji vidi na primjeru dječjih vrtića. Iako se povećao broj općina i gradova u kojima su vrtići besplatni za svu djecu, s 20 u 2020. godini na 50 u 2025., istodobno veliki broj općina i gradova značajan udio izdataka prebacuje na roditelje.

- U 2025. godini u 123 općine i grada roditelji su za vrtićke programe za prvo dijete izdvajali od 100 do 149 eura mjesečno, a u osam sredina od 150 do 200 eura po djetetu mjesečno. Jaslički programi često su još skuplji, a maksimalni iznos doseže i 212 eura mjesečno po djetetu. To znači da u gotovo četvrtini općina i gradova u Hrvatskoj roditelji za jedno dijete u vrtiću moraju izdvajati više od 100 eura mjesečno - dodaje.

Pojedini primjeri ukazuju i na nestabilnost sustava te njegovu podložnost političkim promjenama. Grad Vukovar je početkom 2025. godine, neposredno pred lokalne izbore, uveo besplatne vrtiće za svu djecu, no već od listopada ponovno je uvedena naplata, pri čemu roditelji sada za puni program izdvajaju 95 eura mjesečno, što je više nego prije uvođenja besplatnog programa, kada je cijena za prvo dijete iznosila 70 eura.

- Takve promjene jasno pokazuju i kako se dio lokalnih sredina teško nosi s rastućim troškovima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a teret se pritom često prebacuje na roditelje. Sve to dovodi do situacije u kojoj dvije obitelji s istim primanjima i istim brojem djece, ali koje žive u različitim gradovima ili općinama, mogu imati potpuno različit pristup uslugama i vrlo različite mjesečne troškove, što produbljuje regionalne i socijalne nejednakosti već od najranije dobi - istaknula je Dobrotić.

FREEPIK

Sličan problem postoji i u području obrazovanja. Usluge poput produženog boravka, udžbenika i drugih obrazovnih materijala danas u velikoj mjeri ovise o lokalnim odlukama. Kada takve usluge nisu univerzalno zajamčene, djeca iz siromašnijih sredina i slabije razvijenih regija u startu su u nepovoljnijem položaju, dok se Europskim jamstvom za djecu obvezuje države članice da osiguraju jednak pristup ključnim uslugama za svu djecu, a posebno onu u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.

Općine i gradovi ovise o poreznoj politici definiranoj na nacionalnoj razini, koja se često mijenja te se često oslanjaju na kratkoročne izvore i projekte, trenutno dominantno iz EU fondova, što rezultira neujednačenim razvojem usluga.

- Najveći je rizik taj da će temeljna prava djece u Hrvatskoj i dalje ovisiti isključivo o mjestu stanovanja. To znači da ćemo nastaviti imati situacije u kojima pristup bazičnim pravima u ključnim sustavima za djecu poput obrazovanja, za koje se i ustavno ističe kako bi trebalo biti besplatno, kada govorimo o osnovnoškolskom obrazovanju, u praksi nije jednak za svu djecu. U takvom sustavu djeca iz pojedinih općina i gradova imaju pristup produženom boravku, dodatnoj podršci u učenju, organiziranim aktivnostima provođenja slobodnog vremena i priuštivim jaslicama i vrtićima, dok su djeca u drugim sredinama tih usluga u potpunosti lišena ili ih njihovi roditelji ne mogu priuštiti - istaknula je naša sugovornica.

Nacionalni standard

To pokazuju i podaci istraživanja Roda/Ipsos iz 2024. godine, prema kojima roditelji kao glavne financijske prepreke ističu upravo troškove škole poput različitih potrepština ili izleta te troškove jaslica i vrtića. Ti se problemi češće naglašavaju među roditeljima u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji. Gotovo je trećina roditelja istaknula da u zadnjih godinu dana svojoj djeci nije mogla priuštiti višednevni izlet ili maturalac, ali niti jednodnevni obiteljski izlet izvan mjesta stanovanja. Sve je to daleko više izraženo kao poteškoća u ruralnim sredinama.

- Općenito gledano, u posebno su nepovoljnom položaju djeca koja odrastaju u siromaštvu te ruralnim i prometno izoliranim područjima, gdje su lokalni kapaciteti slabiji, a usluge i aktivnosti često ne postoje. Ako se postojeći trendovi nastave, postoji realna opasnost da se u Hrvatskoj dodatno produbi jaz između djece iz razvijenijih urbanih sredina i one iz manje razvijenih regija, s dugoročnim posljedicama za obrazovne ishode, zapošljivost i socijalnu uključenost - naglasila je Dobrotić.

Ugrožene skupine često zakašnjelo dolaze do usluga koje su za njih ključne. One su im nedostupne zbog dugih lista čekanja, primjerice za logopeda, što je usluga koja se često pruža u zdravstvenim ustanovama u gradskim središtima. Kao dodatni problem istaknula je to što se informacije o pravima i dostupnim uslugama nalaze na mrežnim stranicama jedinica lokalnih samouprava koje su vrlo često nepregledne, a prava nisu opisana na razumljiv način.

- U takvim uvjetima izazovno je osigurati kontinuitet podrške. Zato je važna uspostava nacionalnog standarda o temeljnim uslugama za djecu i roditelje koje bi bile univerzalno dostupne, kao integrirani sustav usluga koje se pružaju u centrima za djecu i obitelji organiziranima u lokalnim zajednicama - zaključuje Marijana Kletečki Radović.