U usporedbi s 2024., prošla godina donijela je mir u odnosima između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Nisu njih dvojica riješila ništa što im je u zajedničkoj nadležnosti, razmijenili su u nekoliko navrata i dosta teške riječi, ali ukupno je u 2025. njihov politički sukob jedva tinjao ako se uzme u obzir što se na relaciji Banski dvori - Pantovčak sve događalo u prethodnom razdoblju.

Vrlo brzo, po okončanju zimske stanke u radu Sabora, doznat će se stav Plenkovića o Milanovićevoj kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda Mirti Matić i u slučaju da on bude pozitivan to bi moglo pokrenuti pregovore o imenovanju novih veleposlanika i konzula, koji traju mjesecima gotovo bez napretka.

Planiranje karijere

Možda će, dakle, već početkom 2026. biti otklonjena dva krupna razloga konflikta Plenkovića i Milanovića. Ne bi s tim baš svi nestali, premijer i predsjednik imaju, primjerice, oštro suprotstavljena stajališta o ratu u Ukrajini. Ali, na njegov tijek ni Plenković ni Milanović nemaju nikakav utjecaj. Znači li to onda da bi s popunjavanjem pozicije predsjednika Vrhovnog suda i postizanjem dogovora o obnovi hrvatske diplomatske mreže u inozemstvu uslijedile godine miroljubive koegzistencije Plenkovića i Milanovića? Ovisi to primarno o tome hoće li predsjednik Republike ostati kod objavljene odluke da mu je ovaj mandat završna faza političke karijere, da se više neće natjecati niti na jednim izborima.

Plenković je četiri i pol godine mlađi nego Milanović i još se ne bavi planiranjem svog kraja. Već prilikom prvog aktualnog prijepodneva nakon posljednjih izbora za Sabor, premijer je političkim protivnicima poručio da ih čeka i za četiri godine. Nije se u međuvremenu ništa promijenilo. Plenković je nedavno ponovio da će na idućim parlamentarnim izborima tražiti i četvrti uzastopni mandat. Tvrdi da je fizički i politički snažniji nego ikad. Ako će sljedeći izbori biti redovni, Milanović će ih raspisati 2028., kada će Plenković napuniti 58 godina, što za politiku zaista nije previše. Osim toga, nisu tu u pitanju samo Hrvatska i HDZ, Plenković sigurno, što je i prirodno, ozbiljno razmišlja i o sebi samom, o tome što bi bilo najbolje za njega osobno. Za dvije i pol godine bit će još razmjerno daleko od zadovoljenja dobnog uvjeta za mirovinu.

Po svemu sudeći, za Plenkovića neće biti nekog visokog položaja u Bruxellesu koji bi mu odgovarao. Kada bi ga njegova Vlada odredila za europskog povjerenika umjesto Dubravke Šuice, jako bi mu to narušilo reputaciju u Hrvatskoj, do koje mu je, čini se, još uvijek stalo. Što bi onda Plenković radio ako bi zaključio da je sit obnašanja iznimno zahtjevne premijerske dužnosti? Ne djeluje on kao netko tko bi rado osnovao privatnu firmu i naplaćivao konzultantske usluge. Ni Milanoviću se to nije dopalo. Hrvatski bivši premijeri ne mogu poput Tonyja Blaira sjajno zarađivati od držanja govora. I saborski zastupnici sada imaju odličnu plaću, ali upitno je je li Plenković, koliko god bio u formi, željan replika i povreda Poslovnika i verbalnog nadmetanja s poluanonimnim SDP-ovcima.

Još bolji novac primaju europski parlamentarci, ali Plenković se već okušao u toj ulozi. Stoga kada se sve zbroji i oduzme, on i nema nekog naročitog izbora nego nastojati osvojiti i četvrti mandat predsjednika Vlade. I onda eventualno, ako u tome uspije, podnijeti ostavku 2029. i istaknuti kandidaturu za predsjednika Republike. Bilo bi to itekako riskantno, HDZ-ov čovjek je u ovom stoljeću samo jednom pobijedio na predsjedničkim izborima, ali možda bi Plenković imao šanse ako se prohtije izjednačiti s Milanovićem, koji je bio šef i Vlade i države.

Složen pothvat

Što se Milanovića tiče, stvari su nešto jednostavnije. Mjesta u briselskoj administraciji, Saboru i Europskom parlamentu za njega su još manje realna opcija nego za Plenkovića. Drugi mandat mu prestaje u veljači 2030., povlastica “6 plus 6” bila bi mu korisna premosnica prema mirovini, ali bi svejedno i dalje bio “kratak” za osam mjeseci. Milanović ne može s Pantovčaka u mirovinu.

Mogao bi, recimo, vratiti vlasnička prava u poduzeću koja je prenio na odvjetnika kada je na izborima 2020. pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović. Ili će Milanović možda sredinom 2028. godine ipak krenuti na Plenkovića. Njegov je pokušaj u tom smjeru na prošlim parlamentarnim izborima bio nedovoljno osmišljen, nedorečen, skoro konfuzan. Odbio je dati ostavku kao predsjednik Republike, iako je u jednom trenutku bio blizu takve odluke, zato nije smio biti na izbornoj listi i Ustavni sud mu je zabranio sudjelovanje u kampanji. U tim za njega izrazito nepovoljnim okolnostima Milanović se nije prometnuo u pravog konkurenta Plenkoviću. Kada bi ga opet probao smijeniti na izborima, morao bi prije toga napustiti predsjedničku dužnost, a zatim i okupiti ljude s kojima bi išao na izbore za Sabor.

Naravno, temelj takvog pothvata morala bi biti Milanovićeva volja, njegova želja da politički presudi nepodnošljivom mu Plenkoviću, a on to možda više nema u sebi.

Ako je ipak drukčije, onda bi smisleno bilo Milanovićevo upadljivo kalkuliranje u 2025., izbjegavanje otvorenih konfrontacija kako bi se politički sačuvao i spremniji dočekao godinu parlamentarnih izbora, u kojoj bi udario punom snagom na premijera. U suprotnom bi mir i dobro između njih, uz povremene prekide, moglo potrajati cijeli Milanovićev mandat jer on jednostavno više nije raspoložen za velike političke bitke.