Sekunda potresa traži godinu dana obnove. Tako je tako netko jednom rekao pa se brzo i lako ukorijenilo u narodu. Sjetila se te fraze i Tanja iz kioska Tiska u centru Petrinje, baš kao i Ljubica što koristi stančić, jedan od njih 128 u onih osam novoizgrađenih zgrada što ih je država dala izgraditi u Petrinji za potrebe onih kojima se stanovi i kuće još nisu obnovljene.

Sekunda potresa traži godinu dana obnove, jamačno je i premijeru Andreju Plenkoviću to bilo na pameti kada se u ponedjeljak nakon obilaska učinjenog, obnovljenog i izgrađenog u Sisku, Glini i Petrinji obratio javnosti kazavši kako bi 2030. godine kompletna obnova trebala biti završena. Arhiva novinskih tekstova otkriva da je rušilački potres magnitude od 6.2, koji je 29. prosinca 2020. pogodio Petrinju i Baniju cijelu, trajao desetak sekundi.

“Šarengrad"

Jedna sekunda potresa traži godinu dana obnove. To znači da smo "tek" ili "već" na pola puta do te 2030. godine, taman da ovu nedjelju, 29. prosinca 2025., u 12 sati i 19 minuta bude ravno pet godina od potresa koji je porušio mnogošto i odnio živote sedmoro ljudi. Petrinja je prije pet godina bila razoren grad, ali i grad u koji se slila sva dobrota što je građani ove zemlje znaju iskazati. Iz Petrinje se izvještavalo svakodnevno, pričale priče o dobrim ljudima, pomagalo kako se znalo i umjelo. Godinu poslije interes je mrvu splasnuo dok se čekao početak obnove i dok su se mijenjali ministri. Dvije godine kasnije, ako ne i tri, na Baniju se počelo dolaziti samo kad ministar graditeljstva Branko Bačić obilazi gradilišta. I ne čudi to s obzirom na to što se sve u pet godina sa svijetom dogodilo.

Drugačija je boja kontejnera na Sajmištu, u kontejnerskom naselju. Nekada su bili bijeli, i bilo ih je više, i korisnika je bilo više. Danas je tih desetak smeđih kontejnera posve su u skladu sa šarenim "kontejnerskim" trgovačkim centrom kojeg Petrinjci od milja zovu "Šarengrad" makar je službeno to Centar novog života. Dan je siv i kišni, cestom hoda k'o mora, ali dan je radni i pomalo čudi pustoš u kontejnerskom naselju. Jedan kontejner zato ima širom otvorene prozore taman da se usudimo baciti pogled unutra.

- Dobar dan – kaže nam, onako upitno, Enes Kadić.

Velimo mu tko smo i da smo tu da vidimo što se u ovih pet godina promijenilo, a on nas zove u kuću, u kontejner. Enes je iz Siska. Tamo je zgrada u kojoj je živio, srušena, kaže, skroz. Pet godina je po raznim kontejnerima. U ovom je skoro dvije. Devet je kućica popunjeno. Ima i praznih. Tim ga više čudi što ga tjeraju da ima sustanara, nepoznata čovjeka. Dok priča steže mu se grlo. Mlad je Enes još, tek su mu 43 godine. Tek 43, a na pitanje što će biti sutra odgovara: "To samo Bog zna." Navodno će na proljeće morati korisnici iz kontejnera van, ali ne zna on gdje. Veselje je njemu zato Apeks, mali i srčani shitzu.

- Našao sam ga za vrijeme potresa, ovoliko je mali bio – stišće šake Enes.

Valja nama u centar, tamo gdje je sve nekako i ponajviše poleglo, gdje se najviše rušilo, gdje je starina padala kao da je od kartona. Putem vidimo da ni gradska knjižnica više nije ona kontejnerska. Gdje se preselila? Tatjana Vrga prekida razgovor, gasi na tren mobitel, pa nas naviga. Pri tom pričamo o obnovi, o gradu, o ljudima.

- Objektivno, u gradu je puno napravljeno, puno je napravljeno javnih zgrada. Evo, nasuprot nas će uskoro biti otvorena galerija "Krsto Hegedušić", otvoren je i Centar za mlade Laura, evo nas pred Hrvatskim domom kulture. Radi se na kulturnom polju, da se ljudi osjećaju da ovdje pripadaju i da to kreće u dobrom pravcu – govori nam Tatjana i pokazuje gdje je što.

Obnovljene su i škole, jedna nova je tu, a u obnovljenim starim secesijskim zgradama i opet djeluje Glazbena škola i Gradska knjižnica. Ako igdje zapinje, zapinje s obnovom kuće u kojoj njena obitelj živi. Ne voli o tome Tatjana, no nada se da će ove godine i ona biti obnovljena.

- Što se tiče ljudi, ipak ima i mladih dosta. Mislim da je veliki napredak za mlade obitelji ostvaren i otvaranjem novog dijela autoceste. Bitna je ta blizina Zagreba pa da možete ostvariti sve potrebe koje čovjek ima, a da ste van velike vreve – mudro zbori Tatjana.

- Cijeli život ste tu? – pitamo.

- Nisam, samo 40 godina otkad sam se udala – smije se se ona.

- Jeste li zažalili ikad? – šalimo se.

- Ljubav je to, a kad je ljubav onda se ne žali – smije se ona.

Otkriva da je rodom iz Zadra, a odmah potom vidimo da joj je srce u Petrinji.

- Svašta nas je zahvatilo, ali tu smo i iz lojalnosti prema kraju, iz lokalpatriotizma. Svi smo imali priliku otići, ali ako ćemo pričati o domoljublju onda je ovo jedini pravi način da se ono i iskaže.

Nego, centar Petrinje. Vidi se da se radilo tu i radi, ima fasada koje uistinu blistaju, ali života još uvijek slabo ima. Ima ga nešto u gradskom parku gdje se mladost kliže. I ima ga u onom spomenutom kiosku Tiska gdje nas čeka stara prijateljica, draga Tanja.

- Tanja, u žiži ste u centru oduvijek. Što se u ovih pet godina promijenilo? – pitamo ju.

- Imamo neke nove zgrade, nove fasade. Bit' će nešto – kratko će Tanja dok rješava naplatu računa što ih mušterije donose.

Pitamo Tanju je li se ikada u ovih pet godina činilo da obnova neće s mjesta.

- Kako da ne. Evo, prođite ulicom put gore i vidjet će te da je mnogo toga nezavršeno, nezapočeto – veli.

- Ali, svejedno su svi s kojima smo do sada pričali dobre volje – velimo.

- Mi smo tu malo pukli, možda je to to – smije se Tanja.

Optimistični Baranjac

U oko nam upada lijepo obnovljeno pročelje starinske kuće. Na adresi Trg Franje Tuđmana 2 šaren dućan s lijepo uređenim izlogom. Dućan imena "Šaramondo"" mogao bi biti on ovako skockan bilo gdje na svijetu, u kojoj god metropoli. Otvorili su ga Darijo Novak i Danijela Molnar, prvog rujna ove godine.

- Pošto je bila ideja da otvorimo butik za bebe i djecu, mame i trudnice, tražili smo neku lokaciju, ali isprava nije bilo ničeg. Ovo je zgrada koja se prva obnovila i koja je prva otvorena – priča nam Darijo.

Zgrada je privatno vlasništvo i u njoj su do potresa radila dva dućana. Po obnovi sve se spojilo u jedan prostor taman da bude zanimljiv mladom bračnom paru. Čim se moglo ući unutra ušli su.

- Oboje ste odavde – pitamo.

- Ne, ja sam iz Baranje, a moja supruga je odavde. Više od 20 godina smo bili u Švicarskoj na jako lijepim poslovnim pozicijama, da bi se prije dvije godine odlučili vratiti u Hrvatsku. Sin Mateo imao je četiri godina i našli smo se pred dilemom, hoće li tamo u školu ili ovdje. Odluku smo donijeli, prodali sve što smo imali i prije dvije godine došli u Petrinju. Došli smo da bi imao normalno djetinjstvo – priča Darijo.

U čudu ga gledamo, a on spominje kako četiri kilometra od trgovine imaju i voćnjak i kuću taman da je Mateo cijeli dan na zraku, da idu u ribolov, da ima sve što vani nikada ne bi imao.

- Ništa nas nije plašilo. Dolazili smo mi i prije na godišnji i znali smo što nas čeka. Baš naprotiv, vidjeli smo veliki potencijal. Sve će se obnoviti kad-tad iako malo duže traje, i bit' će lijepo. Vratit će se ljudi, vratit će se trgovine, dućani i bit će to predivno mjesto za živjeti – u dahu će Darijo.

I evo njega i Danijele kako u najstarijoj zgradi u centru nude lijepe stvari za najmlađe. I ide ih i to tako da preko njihove web trgovine kupaca imaju iz Istre, Splita, pa i inozemstva. Usred svega čisti optimizam. Smije se Darijo, kaže takvi su oni.

Malo dalje cestom ide gospođa koja je u skladu s blagdanskim dobom one Rudolfove rogove stavila na glavu. Prišla nam je pitati što se to događa u obnovljenoj zgradi u kojoj su napokon smješteni knjižnica i glazbene škola. Drago joj je kad je čula da se premijer čeka. Što se Petrinje tiče, ona dileme nema.

- Grad nam je sve ljepši i ljepši. Nakon rata, potresa i svega mislim da je stvarno sve bolje i bolje. Vide se promjene, vidi se puno rada. Sve to košta, sve je skupo, ljudi znaju biti i nezadovoljni, ali ne može to na brzaka – ne dvoji Antonija Antolović, rođena Petrinjka.

Bilo je, priznaje, nakon potresa gadno, uopće nije dobro u tom potresu prošla.

- Ali, ide pomalo. Nema nam druge – kaže.

- I još vam je drago da dolazi premijer?

- On je meni drag. I učinio je puno. Nije nam ni prije bilo bolje, puno je tu bilo sirotinje, puno smo se patili. Ali, ide malo pomalo. I neka ne bude nekog većeg zla – jednostavno će Antonija.

Svoje je - svoje

Ne dijele doduše svi njen optimizma, no u diktafon o sivilu ne bi. Neslužbeno, ljuti ih štošta, recimo to što se glancaju javne ustanove, a ne zgrade i kuće. Ljuti ih što su neki stariji vlasnici kuća u centru preminuli čekajući da se njihov status riješi.

- Moje je iskustvo takvo da mlađi i prodorniji brže dođu na red, a stariji neće nikada - kaže nam gospođa u jednoj velikoj samoposluzi.

No, evo se i ona spominje one kako sekunda potresa traži godinu dana obnove. Nije znanstveno, ali je za neke utješno, koliko za druge poražavajuće.

Zarobi čovjeka Petrinja, odvuku ga puti kojima je gazio u ovih pet godina za posjeta, taman da zaboravi koliko je u prosincu dan kratak i koliko vremena više i nema za poći u Glinu, Majske poljane, sva ta sela i zaseoke što ih je potres zauvijek obilježio. To će sve u novu neku priču. Vremena zato ima da se pođe do onih novih zgrada u sred Petrinje u kojim žive oni koji svom domu još ne mogu. Mi na zvono, na vrata izlazi poznato lice i odmah nas prepozna.

- Vi ste me spojili s ministrom Bačićem – kaže Ljubica Radosović.

Dobro je u stanu sve, ali sanja povratak u svoje, u jedinu imovinu što je ima. U taj čas na televiziji taman kreću Vijesti u podne. Evo premijera pred novinarima u Sisku. Ljubica brzo pojačava ton taman da dobro čuje premijera kako kaže da će obnova biti kompletno gotova 2030. godine.

- Onda se vidimo 2030. godine u vašem stanu! - zaključili smo.