Zeleni val. Tako se zovu ona tri prometna traka što prolaze centrom Zagreba da se brže kroz centar prođe. Nekada je barem tako bilo. Otkada se broj vozila udvostručio i utrostručio, ni tri zelena vala pomogla ne bi da gužve ne bude. A kad je gužva, onda su vozači ljuti i zadubljeni u to kojom će psovkom počastiti i milo i drago. Mudrije bi im bilo parkirati sa strane, izaći iz vozila, pa lakim hodom do Hrvatskog školskog muzeja, odnosno do prostora na zelenom valu u kojem muzej djeluje otkad je zgrada muzeja oštećena za potresa pa se još uvijek obnavlja. Jer tko tamo uđe, od sada pa do rujna, momentalno će mu se lice razvući u osmijeh, pogotovo ako ima nešto godina životnog iskustva i ako štogod pamti. Ako pamti kako smo se nekada igrali i s čim smo se igrali.

- Wow! Žutko, otelo nam se, a sve zbog igračke u kutu.

Žutko je lutka koja je bila i ostala maskota Košarkaškog kluba Jugoplastika, odnosno Split. Žutko ima »afro« žutu frizuru i tanki brk i broj 10 na dresu. I Žutko je rađen da je slika i prilika Rate Tvrdića. Uf, Žutko! Kad si klinac i kad si navijač, moraš imati Žutka, tako je to nekad bilo. E da, bilo jednom. Tako se izložbe i zove, »Bilo jednom... hrvatske tvornice igračaka u 20. stoljeću«. Jer, imala je ova zemlja tvornice igračaka na daleko znane, i to ne jednu. O tome i autorica izložbe Sanja Nekić. Igračke, zašto igračke!?

- Igračke zato što Hrvatski školski muzej od samog osnutka, od 1901. godine, skuplja svoje igračke, a ove igračke i zato što smo 2018. imali lijepu akciju »Slatko sjećanje na djetinjstvo« gdje smo pozvali sve koji čuvaju igračke, a ne znaju što će s njima, da doniraju Hrvatskom školskom muzeju svoju najdražu igračku, priča Sanja.

Tom prigodom je Muzej prikupio nekih 700 igračaka, pa 2020. otvorio i izložbu »Stoljeće djetinjstva«. Međutim, dogodio se Zagrebu potres i velika izložba trajala je svega dva mjeseca.

- Nisu je stigli posjetiti svi koji su to htjeli, a igračke su bile spremne. Ja sam ih sortirala, proučavala i vidjela da imamo jako puno igračaka naših hrvatskih tvornica. Htjela sam posvetiti jednu izložbu baš hrvatskim tvornicama, jednostavno će Sanja.

Htjela je ona, kako kaže, tim igračkama što bude u nama lijep sentiment dati identitet.

- Htjela sam, slikovito rečeno, dati im roditelje, da se zna iz kojih su tvornica potekle. I onda se tu otvorilo štošta, veli Sanja.

Biserkini Šiljo i Pluton

Tvornica Biserka, recimo, jedna od naših najpoznatijih tvornica, je od 1962. godine imala Disneyjevu licencu da može proizvoditi i Šilju i Plutona, jedina u socijalističkim zemljama.

- To ju je prilično lijepo smjestilo na karti tvornica igračaka i bez obzira što je brojem zaposlenih bila mala, ona je bila velika i poznata po cijelom svijetu s Disneyjevim igračkama, ističe Sanja.

Onaj Žutko u kutu je proizvod splitske tvornice Jugoplastika koja je, kazuje Sanja, bila gigant ne samo u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, već u Europi i svijetu.

- Znali smo i za igračke iz Labinštine, iz tvornice »25. maj«, znali smo i za igračke Tik-Tik iz Krapine gdje su bili poznati i zato jer su radili maskote Vučka i Zagija, a postoji i korpus igračaka koje je radila tvornica Uzor, kazuje Sanja.

Uzor, mala tvornica za koju su svi znali da je postojala, ali malo tko zna gdje je točno bila i kada je djelovala.

- Našla sam se u situaciji da imam igračke, a ne znam o tvornici ništa, da bi »iskopali« da je Uzor prva tvornica u Hrvatskoj koja je proizvodila igračke od plastike. Surađivala je s tvornicom Jugovinil iz Kaštel Sućurca koja je proizvodila PVC prah, s njima su se povezali i tako su počeli s izradom prvih igračaka. Već 1950. godine Uzor je izvozio igračke u Nizozemsku, Austriji i Grčku, probili se na inozemno tržište, ističe Sanja.

Elem, Uzor je bio prvi, zatim Biserka, a onda Jugoplastika i Labin. A taj Uzor je počeo djelovati u samom centru Zagreba, u Draškovićevoj ulici, da bi razvio pogone u industrijskim zonama čim je ojačao i to poprilično.

- Vrlo brzo su se u Uzoru preorijentirali, jer su shvatili da im od igračaka nema nekog života. Nisu svoj veliki pogon plastike uspjeli osuvremeniti, preorijentirali su se na medicinsku tehniku, počeli surađivati s Plivom i vojnom industrijom. Igračke su u svemu tome bile popratna djelatnost, veli Sanja.

To Uzorovo okretanje nekoj drugoj proizvodnji otvorilo je prostor Biserki i Jugoplastici.

- Znači, počelo je sve s Uzorom, no s kim priča završava, trčimo znatiželjno pred rudo.

- Priča završava s tekstilnim tvornicama Tik-Tik i LIO Osijek. One su, ‘ajmo to tako reći, bile one zadnje, kaže Sanja.

Sportske maskote

Sanji je, ne krije ona, propast Jugoplastike najteže shvatiti.

- Oni su imali savršen pogon, rapidno se razvijali, imali jako dobre poslovne poteze. Oni su negdje ‘60-tih godina u svim svojim pogonima otvorili modelarnice i zaposlili relativno mlade ljude koje su izašli iz škola primijenjenih umjetnosti, pustili ih da se razvijaju i to im se višestruko isplatilo, naglašava Sanja.

Pokrenula je tako Jugoplastika proizvodnju sportskih maskota, Žutko je bio prvi, da bi zatim bio Hajdukov Bili. No, ono što veseli na policama izložbe jest činjenice da tu uz maskotu Hajdukovog nogometaša stoji i maskota Dinamova momka. Jedan u bijelom, drugi u modrom dresu, a oba napravljena u Jugoplastici!

- I Cico Kranjčar i Ivan Gudelj imali su svoje maskote. Uopće tu nije bilo problema, smješka se Sanja.

Lako to, nego evo na izložbi uz spomenute junake i Goga i Dado likovi sa znanih čokolada Kandit iz Osijeka, pa Jankić koji je bio zaštitni znak tvornice Sljeme, svoju lutku je imala i Nara, svi zapravo.

- Čak su izrađivali u Splitu i Mišu olimpijca iz 1980. godine, veli Sanja.

- Mišo? Medo maskota OI u Moskvi, pitamo.

- Tako je. U svojim najboljim danima Jugoplastika je, što se tiče igračaka, imala više od 3000 različitih artikala. Usporedbe radi, Biserka ih je u svojim najboljim danima imala 500, a Uzor 250. To govori kakav je gigant bila Jugoplastika, ilustrativno će Sanja.

Bit će, velimo, da je i prodaja bila dobra, da su djeca voljela igračke naše.

- Možda ću sad reć’ štogod glupo, ali nije u nas igračke ovog tipa ubila tehnologija toliko koliko privatizacija, velimo.

Moglo je, ali nije

- Jednim dijelom da, ali jednim dijelom i ta naša ravnodušnost zbog koje se nismo prilagođavali tržištu, neulaganje u modernizaciju i opremu, u nove materijale. Tehnologija je išla jako brzo naprijed i nije se to pratilo. S druge pak strane, Jugoplastika je 1991. imala spremnu kolekciju od 40 lutaka za inozemstvo. Nikada u inozemstvo nisu otišle, kazuje Sanja.

Pojednostavljeno rečeno, i tvornice koje su imale predispozicije da nastave s radom, gasile su se. U Sloveniji je, primjerice, bilo drugačije, tamo je Mehanotehnika prebrodila sve nevolje i radi i dan danas. Reklo bi se da je i u nas moglo tako, a zašto nije, ostaje pitanje. Ma, vratimo se mi igračkama s izložbe. Primijetiti se da kako ih je ponajviše od plastike. Ide to pod ruku s činjenicom da je PVC izašao na tržište onako podatan za modeliranje.

- Bio je podatan za oblikovanje, bio je dosta jeftin, bilo je novo i drugačije, a omogućavao je masovnu proizvodnju. Biserka je, primjerice, u početku radila svoje lutke od kaširanog papira i brašna. S tim da su sve naše tvornice, koliko god ulagale ili ne ulagale u proizvodnju, uvijek imale proizvod koji je rezultat serijskog rada i manufakture. Kalupi su se serijski proizvodili, ali su se oslikavali ručno. Zato su u kolekcionarskom svijetu neke igračke jako cijenjene, priča Sanja.

One Biserkine, a Disneyjeve, recimo, uvijek imaju cijenu.

- Ali, kako su samo uspjeli dobiti licencu, pitamo.

Smije se na ovo Sanja, jer priča kaže da je sve bilo onako slučajno, kako se već najbolje stvari u životu slučajno i događaju.

- Pronašla sam članke u kojima piše da je Disney imao zastupništvo u Grčkoj i da je direktor Biserke išao na poslovni put i slučajno se upoznao s gospođom koja je imala licencu. Pa su krenuli u priču o tvornici i zastupništvu. Bilo je »hoćete - nećete« i ispalo je najbolje moguće, sa smiješkom će Sanja.

Povratak u bezbrižnost

Da je suradnja bila uzorna, svjedoči pak podatak da je Biserka od 1962. do 1992. svake godine uredno obnavljala licencu.

- Ova male Disneyjeve figurice nema tko nije imao. Ove veće su malo više koštale, ali čekala bi se ona 13. plaća, kaže Sanja.

Uf, 13. plaća, taman da se na božićne i novogodišnje darove, odnosno igračke za pod bor, troši. Blažena vremena. Samo, kako je Sanji bilo raditi ovu izložbu? Je li odoljela zovu ili se jednostavno uz rad mrvu i poigrala!?

- Hahaha. S obzirom na to da sam odrasla u to vrijeme, baš mi je bio užitak i istraživati i raditi, baš mi je bio gušt vratit se u djetinjstvo, razdoblje bezbrižnosti, iskreno će ona.

- A koja vam je igračka od svih ovih ona najdraža, pitamo.

- To me svi pitaju. Nisam sigurna. Ali, emotivno sam vezana za Vučka, maskotu ZOI Sarajevo. Ne mogu reći da mi je to najdraža igračka, ali mi je najemotivnija. Donio mi je tata kada je došao iz Sarajeva s Olimpijade. I zanimljivo je da su i Vučko, maskota ZOI i Zagi, maskota Univerzijade u Zagrebu, potekli iz iste hrvatske tvornice. Plišanac originalni kojeg su dobivali svi osvajači medalja je bio iz tvornice Tik-Tik Krapina, ističe Sanja.

Emocija, čista emocija obuzme čovjeka koji je onomad davno i sam smišljao igre s izloženim igračkama. Računaš da drugačije i ne može biti. Slaže se i Sanja da su igračke redom slatke, podatne, teško lomljive. Ali....

- Današnja djeca različito na njih reagiraju. Pitala sam par njih za komentar pa je bilo i komentara tipa »scary lutka«, »izgleda kao odrasla«, »bojala bi se spavati s ovakvom lutkom«. Drukčije malo reagiraju, kaže Sanja.

Da su vremena bila druga, ili da su druga danas, pokazuje niz lutaka crnog lica. Uzor je, recimo, imao crne lutke, možda i zbog pokreta nesvrstanih, tko će znat’.

- U jednom trenutku je bilo jako moderno proizvodit crne lutke. Tako se Jugoplastika ‘91. reklamira s »imamo 40 novih lutaka u različitim bojama, od nježno roza nijanse pa skroz do pravih, malih crnkinja«, veli Sanja.

Bezrepi Pluton i Silva Namiguša

A da na izložbi svakojakih igračaka bude, zaslužno je i partnerstvo što ga Hrvatski školski muzej ima sa Savezom društava Naša djeca Hrvatska.

- To je Savez koji je osnovan ‘50-tih godina i koji je osmislio prve pokretne igraonice u Hrvatskoj, one u autobusima. Bila je, naime, ideja, da svakom djetetu bude dostupan određen korpus igračaka. Imaju oni veliku, prekrasnu zbirku starih igračaka, između tri i četiri tisuće predmeta i posudili su nam jedan mali dio za izložbu na čemu im hvala, ističe Sanja.

Igraonica je eto putovala tamo gdje igračaka i nije baš bilo. I ne samo to, osnovana je onomad i Centar za igračku i to zato jer se vjerovalo i nastojalo da dijete kroz igru i igračku i uči, i razvija maštu, i da je igračka edukativna i didaktička.

- Postojala je i posuđivaonica igračaka koju je osnovao centar Naša djeca. A vozilo je išlo u manje urbane sredine da se djeca mogu igrati, veli Sanja dok nam pokazuje i dio izložbe u kojem je i predstavljen rad Saveza društva Naša djeca.

Pitamo je i je li je štogod iznenadilo za rada na izložbi, onako kako je nas iznenadilo da Biserkin Pluton nema repa.

- Imao je Pluton rep, ali je bio tako krhko napravljen da 95 posto starih Plutona repa nemaju. Oni koji ga imaju u kolekcionarskom svijetu koštaju 100, 200 eura. To je jedan vrlo skup rep, smije se Sanja.

Nisu samo lutke izložene, evo i dva telefona, ona s brojčanikom što se okreće kojima samo baterija treba da prorade. Ali, tu je i lutka rađena u Uzoru koja zaslužuje da je Sanja posebno pokaže.

- Ova se lutka zove Silva namiguša. Njoj je to pravo ime, ono na kutiji, Silva namiguša, veli Sanja.

- Što su nam to njeni tvorci samo htjeli poručiti, pitamo.

- Ne znam, ali ova gospodična je išla za izvoz u Austriju, Nizozemsku, na to će Sanja dok nam pokazuje original kutiju u koju je Silva zapakirana na kojoj piše i ime onog tko ju je pakirao.

Stalno se za izložbe nameće potreba da se dva vremena, ovo danas i ono od prije pedesetak godina, uspoređuju. Svako vrijeme, očito je, svoje nosi.

- Neki podnaslov izložbe je »i vaši su se roditelji igrali«, baš zato da i roditelji dovedu svoju djecu da im pokažu da su i oni nekad bili djeca, da ih možda potaknu da maštaju, lijepo kaže Sanja.

Vučko i Zagi

Jer, trebalo je mašte da se čovjek ovim igračkama igra, staviti ih u kontekst. Znali su to i tvorci ovih igračaka tako da su u tvornicama u timovima bili stručnjaci raznih vrsta, i pedagozi, i psiholozi, i dizajneri svake vrste. Priznati valja da je gledanje ovakve izložbe dalo čovjeku i misliti. Igračka je danas skupa. Kako bi onomad!?

- Uvijek se vodilo računa da neki korpus igračaka bude dostupan radničkoj obitelji. I kad sam istraživala stare novine, uvijek su tvornice išle na božićni popust od 20, 30 posto na igračke. To se jako oglašavalo. A bila je tu i ona 13. plaća, kazuje Sanja.

Danas to i nema tko objasnit, tvornica igračaka više nemamo, ali ima manjih pogona, poduzetništva s kvalitetnim igračkama, mahom didaktičkim, rađenih od prirodnih materijala. I lijepe su to i kvalitetne igračke, ali najčešće poprilično koštaju.

- A da vama danas netko ponudi onu namigušu s jedne strane, a Barbiku s druge, što biste, zanima nas.

- Ja!? Ja bih sigurno namigušu. Nisam vam bila ljubiteljica Barbika, to je meni premalo i presitno, ali trebalo bi pitati druge, drugu djecu, smije se Sanja.

Ona je imala svog Vučka, on je ostao broj jedan, a Zagija je kupila sebi sama.

- Vučko se uvijek skijao za mojih igara, uvijek olimpijac, a Zagi mi je bio samo lijep, iskreno će Sanja.

Šetnja izložbom isprovocirala je na koncu i pitanje je li moguće da dobije ova zemlja neki novi Uzor, Biserku, Jugoplastiku.

- Ne znam je li moguće, ali bilo bi mi izrazito drago, iskreno će Sanja.

A možda bi i ova današnja djeca zavoljele ove igračke jednako kao što su ih voljeli njihovi roditelji da im je, recimo, na sat-dva skloniti negdje mobitele. Tko bi ga znao. Zato potpisnik ovog teksta zna da ga je Žutko kojeg je osmislio legendarni naš dizajner Zdenko Milišić, lansirao do Neire, njegove kćeri, koja je prije podosta godina išla u OŠ »Vlado Bagat« i živjela u Gundulićevoj, pa zajedno s jednom Natali i Lidijom učinila da se to ljeto, ljeto kada su sedmaši osmašima postali, zaboraviti ne može. I to je, ako ćemo pravo, dio priče o igračkama, čudo neko, skoro pa božićno.