Samo me nemojte tapšati po ramenu i govoriti kako radimo nešto humano... Suprug i ja smo oduvijek htjeli biti roditelji. Ta djeca su trebala roditelje, mi smo htjeli djecu. Ako je netko nekog spasio, oni su spasili nas, sad naš život, i sve što radimo, ima smisao i svoj prirodan tijek, započinje Zadranka Irena koja je, sa suprugom, posvojila tri dječaka koja su i biološka braća.

Naravno, proces posvojenja nije bilo nimalo lagan, trajao je tri godine. Tri su to godine iščekivanja, nadanja i suza... No, ostvarili su svoj san, od dijagnoze da neće moći postati roditelji do toga da imaju mogućnost biti mama, tata, sv. Nikola, Djed Božićnjak, Zubić Vila... I toga da im na kraju dana, punog izazova kao i svakome roditelju, dječaci kažu kako ih vole, i to do neba, pa nazad.

Svakodnevno ulažu ogromnu ljubav koja im se višestruko vraća, no nije sve ružičasto, posuto šljokicama... Irena iskreno priča kako su to djeca koja sa sobom donose pun kufer problema, trauma, a ponajviše straha da će biti (opet) ostavljena.

- Svako to dijete ima svoju priču, a što su dulje u sistemu, bilo u nefunkcionalnoj obitelji, bilo u udomiteljskim obiteljima ili po domovima, to je dijete teže prilagoditi. Naši su dječaci imali sreće, jedan je posvojen kad je imao pet godina, drugi s dvije i pol te treći s godinu dana. Međutim, ljudi često ne razumiju, priča je puno dublja i puno teža, nije baš da dođemo kući, odvežemo veliku mašnu i eto - mi smo sad obitelj, govori iskreno Irena.

Usponi i padovi

Svakako, velik je to i hrabar korak, trebalo im je dosta vremena da se odluče na posvojenje jer je to nešto što iz korijena mijenja ne samo život posvojitelja, nego i živote te djece. Onda je slijedila borba, put pun upornosti, uspona i padova.

- Kod nas ne štima puno stvari, zato i pričam o tome, u nadi kako ću nekoga ohrabriti svojim iskustvom, a s druge strane potaknuti promjene u sustavu. Najprije smo prošli školovanje za roditelje, imali smo 40 sati. Pa testiranje. Često se našalimo da smo mi posvojitelji jedini roditelji s papirima. Prolazili smo psihotestove. Ma, ništa to nije bilo teško. Međutim, najteže je kad dobijete papir da ste posvojitelj. Tek tada kreću muke. U Hrvatskoj je tada bio 81 centar za socijalnu skrb. I tako, mi smo po cijeloj Hrvatskoj tražili svoju djecu, prepričava emotivno Irena.

Postoji registar posvojitelja, no prema njezinoj ocjeni, prilično je neučinkovit, stoga posvojitelji hodaju po centrima, zovu, pišu zamolbe... Neki centri za socijalnu skrb imaju mogućnost da posvojitelji posjete djecu, upoznaju ih, predstave im se, da ne budu, kako kaže Irena, tek jedni od četiri tisuće posvojitelja. Drugi pak nemaju tu mogućnost jer smatraju kako je registar dovoljan.

Cijelo je to putovanje bilo prilično teško, igra strpljenja i upornosti, a jedna je situacija ovoj obitelji bila iznimno potresna.

- Jednom prilikom se nas osam parova praktički borilo za jednu djevojčicu. Jedan je par odustao, ostalo je nas sedam, išli smo na razgovore, procjenjivali su nas, no na to smo sve u startu bili spremni. Uglavnom, mi i još jedan par ušli smo u najuži krug. Već smo zamišljali svoj život s tom djevojčicom, čak nam je i socijalna radnica rekla da imamo velike šanse. No, nakon dva mjeseca su nas nazvali i rekli da su odabrali taj drugi par, da je presudila nijansa. Mi smo danima plakali i plakali, pitali smo se koja je to nijansa, imaju li oni možda bolji automobil, jesmo li nešto krivo rekli, govori Irena kroz suze.

Bilo je to jako bolno iskustvo, no odustajanje nije bilo opcija, premda su se nerijetko na vlastitoj koži uvjerili koliko je sustav krut.

- Događalo se u nekim centrima da mi dođemo, dakle isplaniramo vrijeme, uzmemo slobodan dan, zahtijeva to i psihičku pripremu i novac, a da gospođa koja tamo radi jednostavno ne dođe s marende. Probajte zamisliti koliko čovjeka pogode takve stvari. Uvijek svi govore da je interes djeteta u fokusu, no nekad sam imala osjećaj da to nažalost i nije baš tako, kazuje Irena.

Vrtlog emocija

Na koncu, prvo su usvojili dvojicu braće, dva divna dječaka koje su prije usvojenja vidjeli tek dvaput.

- Kad je bio drugi susret, rekli su nam da ih možemo povesti u svoj apartman da prespavaju s nama. Bilo je to sa subote na nedjelju. I došli smo u ponedjeljak da im kažemo kako je prošlo to druženje, ne možemo to ni nazvati prilagodbom. I tada su nam samo dali papire i rekli da potpišemo i vodimo djecu. Bila sam u šoku. Uplašila sam se koliko god smo bili spremni i već odavno zamišljali obitelj, ja sam plakala od straha. Suprug je rekao da on bez njih ne ide. I tako smo otišli zajedno, priča Irena i ističe kako je u tom trenutku doživjela vrtlog emocija; od uzbuđenja, neizvjesnosti, sreće...

Kada su došli kući i kada su djeca zaspala, sjeli su na stepenice i rekli jedno drugom da su od tog trenutka - roditelji. Ostvario se njihov najveći san. A nakon dvije, skoro tri godine, saznali su kako je biološka majka njihovih dječaka opet trudna.

- Molila sam se Bogu da sve dobro završi, da joj ne oduzmu i to dijete. Međutim, nažalost, neki ljudi ne mogu mijenjati navike u životu, koliko god puta dobili priliku. Oduzeto joj je i to dijete kad je imalo pet mjeseci. Upoznali smo ga za njegov prvi rođendan i odveli ga kući, k braći, kazuje Irena i ističe kako su presretni što imaju i njega.

No, ni drugo posvojenje nije prošlo bez prepreka, ponovo su morali prilagati sve papire, od domovnice, rodnih listova, potvrde sa suda..., iako su prethodno posvojili dječake.

- Čekali smo dva, tri mjeseca potvrdu sa suda, znamo svi kakvi su sudovi kod nas. Onda smo zaista intervenirali jer je dijete čekalo posvojenje zbog jednog papira. Klasična priča, uvijek fali jedan papir, dodaje Irena.

Proveli su deset dana u gradu odakle je dječak, kako bi se emocionalno odvojio od udomitelja, nakon čega su se svi zajedno vratili u Zadar. Sada imaju dinamične dane, najmlađi budi ostale za školu, igraju se, jako se vole, a kao i sva braća, nerijetko se i posvađaju. Svakako, kraj dana rezerviran je za maženje, uvijek moraju biti svjesni koliko su voljeni.

- Posvojenje je cjeloživotna situacija, a kod njih je uvijek prisutan strah od ostavljenosti, od odbačenosti. Čak se ni stručnjaci ne vole baviti posvojenjem jer je to zahtjevna problematika. To su djeca koja ispituju granice, koja provjeravaju volimo li ih zaista i hoćemo li ih i mi napustiti. Često u svakodnevnom životu upadaju u probleme, jednostavno je to ispitivanje granica i toga kako ćemo mi reagirati, naglašava Irena.

Teško je pronaći balans

Isto tako, nastavlja, ružna im sjećanja ometaju sposobnosti, često se znaju sjetiti nečega i postavljati pitanja na koja im moraju davati odgovore primjerene za njihovu dob.

- Premaleni su da bi shvatili neke stvari, a s druge strane prepovrijeđeni. Teško je pronaći balans između svega toga, no ta su djeca rođeni borci, sva posvojena djeca su borci. I teško se prepuštaju vođenju jer su preživljavali sami. To često vidim kod najstarijeg dječaka, on uvijek misli da sve može odraditi sam. Osim toga, silno paze jedni na druge, navikli su da imaju samo jedan drugoga i to je ono što ih razlikuje od druge djece, objašnjava Irena.

Situacije su izazove, u Obiteljskom centru u Zadru imaju susrete sa psihologinjom Milom Špinderk gdje dobivaju savjete i podršku.

- Pomoć imamo samo zahvaljujući pojedincima kao što je Mila. Prepušteni smo inače sami sebi, a moramo na neki način nadoknaditi vrijeme koje su djeca provela u domu ili kod udomitelja, što je jako teško bez stručne pomoći, dodaje Irena.

Također, imaju i udrugu Josipove obitelji gdje dijele iskustva s drugim posvojiteljima i međusobno si pomažu. Ipak, od šire okoline bi, priznaje Irena, voljeli dobiti malo više razumijevanja.

- Mi ne tražimo posebne tretmane, Bože sačuvaj, ili da se toj djeci popušta, da ih se gleda drukčije, ni slučajno. No, voljeli bismo da imaju više razumijevanja, a manje osuđivanja. Znači, ako dijete napravi neku pogrešku, to ne znači da ga odmah treba osuditi ili kazniti na najstroži način. Nitko se ne pita zašto je takvo, zašto ima otpor prema nekim stvarima, lakše je prokazati ga kao "zločesto". Znam da ne može netko drugi odgajati našu djecu, niti voditi njihove bitke, to je naša zadaća, ali voljela bih više razumijevanja, a ne stavljanja u ladice, otvoreno će Irena.

Također, ljudi nerijetko misle kako posvojitelji dobivaju nekakav novac od države, no to je daleko od istine. Naravno, to je sporedno, imaju sve što im treba, čak i više od toga, no vrijeme je, kaže Irena, da se stane na kraj nekakvim mitovima koji nastaju iz neznanja.

Znali su čuti i komentare kako "tko zna što će biti s tom djecom", no činjenica je kako nitko ne zna kakvo će dijete biti, bez obzira na način odgoja i genetske predispozicije.

- Djeca su poput praznih posuda, mi u njih ulijevamo najbolje što možemo i znamo. Kako će na kraju ispasti, ne znamo, nitko ne zna. Ali znamo da je ljubav ono što liječi njihove rane, razumijevanje je ono što njima pomaže. Ja vjerujem da tkogod ima u sebi ljubav, može posvojiti. Ljubav i otvoreno srce, ističe Irena.

Rođeni u srcu

Ova tri dječaka oduvijek znaju da su posvojena, prezentirali su im to kao lijepu i sasvim normalnu priču, a s 18 godina će, ako budu željeli, upoznati i biološke roditelje.

- Ispričali smo im kako smo baš njih tražili po cijeloj Hrvatskoj, da smo željeli baš njih. Govorimo kako smo ih rodili u srcu i da su oni naša djeca. Gledajući nas, prihvatili su to kao nešto cool. Jedan od njih je u školi sjeo u sredinu kruga i pričao tu priču drugoj djeci. Učiteljice su plakale. Sve razumiju, a o nekim detaljima ni ne smijemo pričati, a nema ni potrebe, kaže Irena.

Zajedno će jednog dana proći i upoznavanje bioloških roditelja, bit će im velika podrška, kao i u svemu drugome. Kako će to podnijeti, ne mogu znati, no pokušat će ih pripremiti najbolje što mogu.

- Ne bježimo od toga, to su slagalice koje nedostaju u njihovom životu. Sigurno ih zanima sliče li, kakvi su, zašto su ih ostavili i slično, dodaje Irena.

A zanimljivo je kako su i Irena i njezin suprug iz glazbenih obitelji te kako su sva trojica dječaka glazbeno nadarena, jedan svira i violinu, na što su silno ponosni.

Obitelj ne čini uvijek krv, ljubav je ono što ovoj priči daje najljepše taktove... A uz sve blagdane, posebno lijepe, itekako je veselo i na za njih poseban dan - Dođidan, dan posvojenja, kad su postali obitelj. Tada se okupe s drugim posvojiteljima i proslave. Zaista, imaju što slaviti i na što biti ponosni.