Atraktivne jaslice s velikim figurama krase dvorište jedne kuće u zadarskim Arbanasima. Brojni prolaznici zastanu, mnogi naprave i fotografiju, jaslice su upadljive pogotovo noću kada se sve lampice upale… Ali, tko živi u toj kući? Postoji li neki poseban razlog zašto se svake godine taj vrt tako pomno uređuje i tko je čovjek koji to radi?

- Nikad nisam javno govorio o svom životu, na prvu je rekao Đani Matešić, kojega smo zatekli kako namješta velike figure u vrtu.

Ipak, nakon što smo s njim i njegovom suprugom Zoricom proveli nekoliko sati u razgovoru, otkrivamo da je on vlasnik nekadašnjeg kultnog kafića Bistro na Bulevaru, bivši nogometaš koji je bio i tehnički direktor NK Arbanasi, te njihov financijer. Tomislav Ivčić prvi svoj spot snimio je u njegovom Bistrou koji je otvorio 1981. godine, a prvi konobar bio mu je također jedan od najpoznatijih Zadrana - Đovani Matešić Jeremija.

Ipak, unatoč Bistrou, odakle ga poznaju generacije slavnih sportaša, uglednih Zadrana i »običnih« ljudi, priča o jaslicama izdvaja našeg sugovornika na poseban način.

Đani Matešić - jaslice donose sjećanje koje nikad ne blijedi

MATE KOMINA

- Imao sam tri godine kad su nam upali u kuću… Izvukli su van mog oca i ubili su ga. Moja majka je imala samo 25 godina. Ostali smo sami s majkom: brat je imao pet godina, sestra samo deset mjeseci. Ali ono što me progoni cijeli moj život, što je moja patnja, je to što ne znam gdje su kosti moga oca. Tražim ga cijeli svoj život. Imao sam, i još uvijek imam, lijep život. No, bol zbog života bez oca i bol zbog nemogućnosti da pronađem njegove posmrtne ostatke i sahranim mog tatu teško možete zamisliti. Stvorio me, a ja hodam kroz život ne znajući gdje je, tiho nam, sa suzama u očima, priča Đani Matešić.

Rasplela se priča

Tako se rasplela i priča o jaslicama. Njegova mama Vesna, koja je život posvetila samo svojoj djeci nakon što su joj ubili muža Šimu, imala je malene figurice koje je svake godine pred Božić stavljala u jaslice.

- Kao malo dijete sam to gledao. Majka je okupljala nas troje, onako u vrijeme Božića, slagali bismo te figurice i slušali što nam je pričala o našem tati. Gledao sam i druge obitelji, gledao sam očeve koji grle i vole svoju djecu, a ja svoga nisam imao. Ne znate kako je to nemati oca i ne znati gdje mu je grob. Majka je bila divna, cijeli svoj život je samo nama posvetila. No, nažalost, praznina koju je prisustvo oca i njegove ljubavi trebalo ispuniti, ostala je u mom srcu trajna, kazao je Matešić.

Kad je završio srednju školu i odslužio vojni rok, otišao je u Njemačku. Već u srednjoj školi igrao je nogomet, što je i nastavio u Njemačkoj, igrajući za prvu saveznu ligu. U Njemačkoj je otvorio restoran, stekao novac i nakon 18 godina se sa suprugom vratio u Zadar. Napravio je kuću i otvorio kultni Bistro, sav u mahagoniju i koži, veliki kafić koji se prostirao na 70 kvadrata. Dobro ga pamte brojni Zadrani.

- Tad sam slučajno ispred jedne trgovine u Zadru ugledao velike figure za božićne jaslice. Ma ne mogu vam to opisati, kako mi se sve vratilo, cijelo to djetinjstvo, slike moje majke koja u onom našem nekadašnjem siromaštvu slaže stare figurice i priča nam o ocu. Pitao sam tad u trgovini mogu li ih kupiti, iako su bile oštećene. Popravio sam ih. Tako sam u svom lijepom dvorištu, ispred kuće, počeo svake godine praviti jaslice, ispod stabla nešpule. Vremenom sam ih dopunjavao, evo, sad su tu i druge figure uz svetu obitelj i tri kralja. Tamo je magarac, pa psi, kornjače…, pokazivao nam je Matešić dvadesetak figura.

Jaslice u Ulici Tomislava Ivčića u Arbanasima godinama privlače pažnju

MATE KOMINA

- Ima puno lampica, tako da i danju i noći ljudi tu zastaju, gledaju. Neki i snimaju, ali nitko ne pita… Znate li da je Bistro bio prvi kafić u Zadru u kojem smo slavili Božić? U ono vrijeme to se nije smjelo i imao sam dosta problema s milicijom. No, moji su osjećaji bili jači, za mene su to posebni dani, častili smo fritulama, kafić je bio okićen, pjevali smo božićne pjesme. Bistro je poznat po mnogočemu, ali ja sam posebno ponosan što je to prvi kafić u kojem se u sav glas, u ono doba, pjevalo »U se vrime godišta«. Kad su trojica milicajaca došla, saslušao sam ih, a onda izbacio iz kafića. Prolomio se pljesak svih prisutnih zbog toga, ispričao je Đani Matešić.

Svratite, pogledajte

Đani kaže da ima popis 35 arbanaških žena koje su ostale udovice u isto vrijeme kad i njegova majka. Među njima je i majka Đanija Maršana.

- Ne znam gdje su kosti mog oca, ali neke utemeljene sumnje imam. Otočić na Kornatima, Levrnaka, skriva masovnu grobnicu gdje su partizani ubijali i bacali ljude. Otočić je nenaseljen. Iz naših kuća odvodili su ljude, zna se za trojicu Ižana koji su ih brodom vozili na taj otok. Tamo su ih ubijali. Mučili. Jedan Talijan je preživio i pričao o tome. Sve bih dao da se kosti, za koje se zna da su u toj jami, identificiraju, da saznam je li moj otac Šime među njima. Cijeli život me to boli. I neće prestati, rekao je Đani Matešić.

- Znate, moj djed je bio u austrougarskoj vojsci. Moj otac u talijanskoj. Ja sam služio vojni rok u JNA. Ako je netko nešto loše napravio, postoje sudovi, mislio sam. Ah, očigledno nije tako… U mojoj se kući govorio arbanaški jezik. I nešto talijanskog. Samo sam te jezike poznavao do polaska u školu. Je li i to neko zlo, uronio je u sjećanja Đani Matešić, rekavši da mu je u ovo predbožićno vrijeme posebno teško.

Simbol njegove nutrine su jaslice koje svake godine danima uređuje u vrtu svoje kuće. Svratite, pogledajte. U Ulici Tomislava Ivčića su. Mala ulica u gornjem dijelu Arbanasa. Iza jaslica i iza zidova kuće je priča o čovjeku koji je svima pomagao, donirao najviše za sport, 25 godina vodio kafić u koji su brojni Zadrani dolazili. Ipak, čini se da ga malo ljudi zaista poznaje…