Kršćanin je uvijek aktivan član zajednice. Od laika pa preko svećenika do biskupa. Cilj mu je, kako je Krist poručio svojim učenicima, biti "sol zemlje" i "svjetlost svijeta". To jest, proći zemljom čineći dobro. Ovo je došašće, uz mnoge lijepe trenutke, obilježeno i tragedijama, ali i društvenim i političkim podjelama. Kako bi se kršćanin i svaki čovjek dobre volje trebao postaviti u trenutku previranja, kako on gleda na konkretne podjele u hrvatskom društvu, o problemu korupcije, suradnji s hrvatskom državom, govori nam riječki nadbiskup, mons. Mate Uzinić.

Sutra slavimo blagdan rođenja Isusa Krista. Kako ste vi doživjeli ovogodišnje iščekivanje Božića - došašće?

- Uz lijepa iskustva koja sam imao na misama zornicama, ovo ću došašće pamtiti po požaru u kojem je poginulo dvoje beskućnika, po tragičnom događaju obiteljskog nasilja i na kraju po ubojstvu jedne djevojke koje nas je dodatno sve potreslo. Ta je djevojka jedna od 19 žena koje su ubijene u prošloj godini, uglavnom su ih ubili partneri. To bi nas sve trebalo pogoditi. I zamisliti. Osobito bismo se trebali zamisliti mi muškarci. Poraz naše muškosti nije u tome što nemamo autoritet u obitelji i društvu, nego je naš poraz što neki među nama misle da svoj autoritet mogu nametnuti nasiljem prema ženama, ali i prema drugima koji su slabiji. Jer su stranci, jer su manjine. U došašću smo svjedočili također ideološkim sukobima. Ali ovih dana je naš pogled s te stvarnosti usmjeren prema Svetoj Obitelji. Bilo bi dobro da nas odnosi unutar te obitelji, koji su bili puni poštovanja, nauče međusobnom poštovanju i prihvaćanju. Nikad ne smijemo na nasilje odgovarati nasilno. Jer svako nasilje rađa novo nasilje.

Ljubav, nikad nasilje

Spomenuli ste autoritet u obitelji i društvu, što je za vas autoritet?

- Pravi je autoritet onih koji služe, koji su prignuti na druge, koji pokušavaju učiniti dobro drugima. Taj nam je autoritet pokazao Bog u Božiću. Bog se lišio svoje moći da bi mogao biti jedan od nas, da bi nam mogao služiti. Sviđa mi se misao koju je izrekao sluga Božji Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, da se Bog htio roditi kao dijete kako ga se nitko ne bi trebao bojati, nego kako bi ga svatko mogao ljubiti. U tome vidim Božju veličinu. I naš put za biti veliki. Marija je prva od nas odgovorila na taj Božji način služenja, svojim "Evo me". Jednako tako i Josip, koji se našao u situaciji u kojoj se vrlo lako mogao odlučiti za nasilje. Marija je bila trudna, a on nije bio otac djeteta. Odgovor koji je zakon nudio bio je da se takve žene kamenuju. No Josip nije prihvatio tu logiku. Evanđelje kaže da je bio pravedan čovjek, i odlučio je prihvatiti tu situaciju. Odlučio je prihvatiti Mariju, odnosno prihvatiti plan koji je Bog imao s njima i s Isusom. To je način djelovanja koji trebamo slijediti. Ne nametati svoju volju, već u molitvi osluškivati koja je Božja volja i onda joj se staviti na raspolaganje. Božja volja je uvijek ljubav, služenje. Nikad mržnja, nikad nasilje.

I muškarci koji se mole na trgovima tako gledaju na autoritet.

- Marija, Josip i Isus, svojim primjerom služenja, uče nas da su nam u Crkvi i društvu ponajprije potrebne obitelji u kojima se članovi međusobno ljube i služe jedni drugima. Obitelji u kojima muž i žena surađuju, ravnopravno, u zajedničkoj brizi za njihovu obitelj. Nakane muškaraca koji mole na trgovima može se shvatiti kao poziv na podčinjavanje žena, odnosno, kako sam jednom prilikom rekao, da žene ne budu "za stolom", već "oko stola". Možda to nije njihova intencija, ali se to može tako shvatiti, a kako vidimo po reakcijama u društvu, i shvatilo se. Pravi autoritet uključuje odgovornost, ne samo za vlastitu obitelj nego i za društvo u cjelini. Ako svojim djelovanjem narušavamo društvenu povezanost i radimo protiv univerzalnog bratstva, tada to djelovanje ne krase autoritet i odgovornost. Ako su plodovi ove molitve sve veća društvena polariziranost i nemir, tada se moramo upitati kamo nas vodi ustrajanje na tom putu.

Vi ne odobravate javnu molitvu na trgovima?

- Mislim da je to aktivizam i da nije molitva, nego zloupotreba molitve. Ali poštujem slobodu vjernika da i na taj način iznose svoje stavove te nisam za zabrane. Zabrane bi izazvale negativne reakcije i još više problema. Zabrane nisu rješenje. Rješenje je obraćenje. Pozivam sve koji u tome sudjeluju da se iskreno pred Bogom i svojom savješću ispitaju što ih motivira. I pomaže li im to da budu bolji ljudi, bolji kršćani, bolji muževi i očevi. Djelovanje nas kršćana u društvu nije na način ovoga svijeta, nije na način protesta. Molitva koja ne pridonosi pomirenju u našem društvu, nego stvara još jednu podjelu, nije dobra molitva. Mi kršćani trebali bismo biti oni koji unose mir, a ne stvaraju dodatni nemir. Žao mi je što možda i ja s ovakvim stavom unosim određeni nemir, bar sudeći prema reakcijama. S druge strane, žestina tih reakcija također je poruka da tu nešto nije u redu. Ako oni imaju pravo javno moliti, moraju dopustiti i moje pravo da to mogu javno komentirati.

No prije ste govorili o dobru. Kršćanin ustraje u dobru, bez obzira na to kakvu reakciju njegovo ustrajanje donosi i kako njegove nakane netko shvaća.

- Ako naši postupci proizvode podjele, moramo se zapitati je li to doista način za postizanje dobra. Moramo konačno shvatiti da društvo ne pripada samo nama nego i svima drugima, onima koji misle drukčije nego mi. I trebalo bi misliti i na posljedice onoga što činimo. Unosi li molitva na trgovima u naše društvo više dobra ili zla? Nakon tri godine javne molitve na trgovima nismo dobili muškarce koji su postali autoritet u obitelji na način na koji oni to tumače. Ne vidimo da se smanjilo nasilje. Ne vidimo da smo se više zauzeli za druge. Ne vidimo da su naše obitelji sretnije i ispunjenije. Podaci nam govore da se u međuvremenu dogodilo puno toga lošeg, a dogodile su se i podjele kojima su uzrok i ove molitve. I zato mislim da to nije zalaganje za dobro.

Jasno je vidljiva i politička podjela. Koju biste poruku poslali?

- Političari često generiraju podjele u hrvatskom društvu i onda ih zloupotrebljavaju za svoje ciljeve, između ostaloga i za postizanje rezultata na izborima. Sviđa mi se enciklika pape Franje "Fratelli tutti". Napisana je da nas u našem podijeljenom svijetu ponovno podsjeti da smo međusobno braća i sestre. To bi trebalo podsjetiti i naše političare. U jednom poglavlju papa Franjo govori o "najboljoj politici". Na kraju poglavlja nudi i svojevrstan ispit savjesti za političare. Kaže da bi se trebali pitati zašto čine to što čine, koji im je stvarni cilj. Objašnjava da ih se na kraju života neće pitati koliko su glasova dobili na izborima, nego koliko su ljubavi uložili u ono što čine, kakav su trag ostavili, koliko su mira posijali. To su važne stvari. Naravno, ne možemo svu odgovornost pripisati samo političarima. I Crkva također ima svoju odgovornost.

Pitanje odgovornosti

Koja je odgovornost Crkve?

- Možemo govoriti o Crkvi na dvije razine. Ako govorimo o cijeloj Crkvi kao zajednici koja uključuje sve vjernike, zadaća nam je smanjiti jaz između onoga što govorimo i onoga što živimo. Vidimo da nekad imamo i probleme s time što govorimo, na primjer, ovo da je ženi mjesto "oko stola", a ne "za stolom". Tu su i druge teme gdje se pozivamo na kršćanske vrijednosti i kršćanstvo koje želimo obraniti, a zapravo imamo negativan odnos prema drugome, na primjer prema strancima, što nije kršćanski. Tu vidimo nesnošljivost u hrvatskom društvu koja je zabrinjavajuća. I mi tome pridonosimo krivim razumijevanjem i življenjem evanđelja. Najbolji pokazatelj koliko je to teška situacija je nedavna optužba o napadu stranca na redovnicu, što je izazvalo val ružnih poruka i poziva na društvenim mrežama. To pokazuje koliko je ta situacija u nas problematična i koliko može postati kritična i eskalirati u nasilju. I da je to bila istina, reakcija je bila neprimjerena. Tko nam daje pravo krivnju jedne osobe pripisati cijeloj jednoj kategoriji osoba? Poruka suživota je jedna od bitnih poruka koju bismo trebali govoriti i za koju bismo se mi prvi trebali zalagati. Odgovornost je na većini da se pobrine za manjinu. Također, kršćanstvo se ne svjedoči napadom na druge, već brigom za njih. Isus Krist nas poziva na ljubav prema svima, pa i neprijateljima. Još više prema onima koji nam nisu neprijatelji jer su stranci, nego bi nam, jer su u potrebi, trebali biti bližnji.

Suženo hijerarhijske Crkve?

- Ako pod pojmom Crkva mislimo na Papu, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, onda se osim onoga da trebamo biti vjerodostojni, trebamo čuvati i svega onoga što bi Crkvu moglo poistovjetiti s političkom zajednicom. Iako smo upućeni istim ljudima, ne smije nam se dogoditi da nas se poistovjećuje s državom ili nacijom, a ni državi i naciji ne smijemo dopustiti da je se poistovjećuje s Crkvom. Upućeni smo istim ljudima, ali i jedni i drugi s različitih naslova. Sjetimo se Isusa i njegova poziva da caru dademo carevo, a Bogu Božje. Osobito se moramo čuvati toga da nas se poistovjeti s nekom strankom i da se bavimo stranačkom politikom. Samo tako možemo imati snagu proročkog glasa. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da se proročki glas Crkve čuje. To znači da bismo kao Crkva trebali prokazivati i one pojave koje nas kao društvo dijele, trudeći se ne svrstati ni na jednu stranu, pa makar se dogodilo, kao što se meni dogodilo - zato što progovaram o nekim lošim pojavama u našem društvu - da nas se svrsta na jednu stranu.

Vas se često, u tom smislu, svrstava – lijevo.

- Nisam ni lijevi ni desni. Danas ta podjela gotovo da i nema pravi smisao. Želio bih iz onoga što je tradicionalno bilo obilježje jedne i druge strane izvući one najbolje vrijednosti koje su ih karakterizirale i koje su oblikovale suvremeno društvo. S jedne strane je tu ljubav prema domovini i tradicionalnim vrijednostima, a s druge strane ljubav prema čovjeku, svakom čovjeku, te zauzetost za one koji su obespravljeni, za radnike, za migrante, za strance, nerođene, starije i bolesne, osobe s invaliditetom... Tradicionalne vrijednosti i ljubav prema domovini valja oplemenjene zauzetošću za svakog člana društveno-političke zajednice nastaviti oplemenjivati vlastitim doprinosom te prenositi budućim generacijama. No život uvijek donosi nove situacije i nova isključenja. Zato se uvijek trebamo zauzimati da naše društvo bude socijalno i prožeto socijalnom ljubavlju i zauzetošću o kojoj tako lijepo kroz mnogo dokumenata govori socijalni nauk Katoličke Crkve. Socijalni nauk Crkve nas jednako upozorava i na opasnosti populizama koji zloupotrebljavaju nacionalne i vjerske simbole i ideje te na opasnosti različitih liberalizama koji su na strani interesnih skupina i njihova kapitala i moći. Pritom moramo voditi računa o tome da, uz sve svoje nedostatke, demokratski politički sustav nema alternativu. Za njegovo očuvanje nužno je da imamo različitih političkih stranaka, i onih lijevih, i onih desnih, i onih između. Nažalost, imamo i ekstrema i na desnoj i na lijevoj strani. Ekstremi nikad nisu dobri jer ugrožavaju samu bit demokracije.

Ustaški su zločini u hrvatskom javnom prostoru jasno osuđeni, no kod dijela građana dolazi do frustracije jer komunistički zločini nisu na isti način osuđeni. Kad bi se to učinilo, bi li hrvatsko društvo prodisalo?

- Znam da se neprocesuiranje komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata i kasnije i u nekim crkvenim krugovima često koristi za opravdanje nekih pojava i podjela, ali podsjetio bih da smo se mi u teškom trenutku, kada se stvarala moderna hrvatska država, odlučili za drukčiji pristup i odabrali kao svoj put nacionalno pomirenje. Upravo zahvaljujući nacionalnom pomirenju uspjeli smo se izboriti za vlastitu slobodu i vlastitu državu. Danas je to ponovno ugroženo. Ne ugrožava nas vanjski neprijatelj, već naše unutarnje podjele. Više od toga tko je u prošlosti učinio više zla potrebno nam je smiriti tenzije i stvarati prostor za dijalog. Prisjetimo se pisma hrvatskih biskupa o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 1995. godine. Ono je pomaknulo naglasak s tuđih zločina i naših žrtava na naše zločine i tuđe žrtve. Danas ponovno stavljamo naglasak na naše žrtve i tuđe zločine. I mislim da je tu problem. Budući da smo kao Crkva više bili žrtve komunističkog sustava, vrlo smo jasni u osudi tog totalitarizma, ali nismo dovoljno jasni u osudi ustaškog režima te nacističkog i fašističkog totalitarizma. Oni koji se vide više kao žrtva onog prvog sustava, lako zaborave da je i ovaj drugi također bio problematičan. Ne smijemo se poistovjećivati ni s jednim ni s drugim. I trebamo osuditi zločine i jednog i drugog. I konačno krenuti dalje. I kazniti na izborima one koji uvijek ponovo na tome generiraju podjele i skupljaju političke poene. Nisam za proteste i protuproteste, za to da se jedna ikonografija zamijeni drugom, jer obje su problematične.

Ući dublje u teme

Kardinal Josip Bozanić 1997. godine o Božiću javno je upozorio na velike probleme u hrvatskoj politici spominjući "grijeh struktura". Kako vidite problem korupcije u Hrvatskoj u 2025. godini?

- Ta božićna poruka kardinala Bozanića bila je snažna. Nažalost, i nakon toga su ostale grešne strukture. Nakon toga se ni u Crkvi, a ni u društvu, nismo time previše bavili. Svaki dan se podižu optužnice iz kojih zamjećujemo da je ta pojava još uvijek jako prisutna u našem društvu. Kada je o korupciji riječ, dobro bi bilo prisjetiti se izvrsnih misli pape Franje. Iako je bio veliki propovjednik Božjeg milosrđa i praštanja, kao nadbiskup i kardinal rekao je da je korupcija grijeh koji se ne može oprostiti. S jedne strane, dakle, imamo čovjeka koji je vrlo naglašeno isticao Božju ljubav i milosrđe, a za tu pojavu kaže da je neoprostiva. Objasnio je da je to zato što je to kvalitativno drukčije zlo, od recimo, skupa različitih teških grijeha. Korupciju je nazvao moralnim rakom koji napada politiku, gospodarstvo i društvo, a govorio je i da nije daleko ni od nas u Crkvi. Problem je što je korupcija mentalitet, oni koji su korumpirani i ne vide korupciju kao grijeh, nego kao vrlinu. Čim prihvatimo logiku da se posao ne može naći bez veze, zaraženi smo tim virusom. To je svijet u kojem jedna usluga traži drugu i tako unedogled. To nije nešto što treba biti normalno. To tada postaje grešno stanje, životni stil, i zato ga se ne može oprostiti, jer korumpirani i ne traže oprost. Naravno, to ne znači da se za njih ne trebamo brinuti. Poslani smo da se i za njih brinemo, ali i da se trudimo da se raskine ta mreža korupcije. Uhićenja koja gledamo su samo posljedice, a trebamo liječiti uzroke.

Kako komentirate odnos Katoličke Crkve u Hrvatskoj i hrvatske države?

- Dobro je da Vlada RH i Stalno vijeće HBK imaju povremene susrete na kojima razmišljaju o otvorenim pitanjima, tu je postignut napredak posljednjih godina. No mislim da nije dobro što se zaustavljamo samo na temama koje se tiču naših odnosa, a ne otvaramo teme koje muče hrvatsko društvo, kao ove o kojima smo govorili u intervjuu. Kad bismo malo dublje zagrebli u tom smjeru, nisam siguran koliko bi Vlada bila spremna čuti ono što mi kao Crkva mislimo. No bilo bi to važno. To bi povećalo kvalitetu tih susreta i kvalitetu naših odnosa i postavilo nas više na pozicije u kojima bismo trebali biti u odnosu jedni prema drugima. Osobno, volio bih da mogu više biti u tim temama, no često mi nedostaju informacije. Kad i dobijem neku informaciju, nisam siguran koliko je točna da bih mogao s njom izaći u javnost, a vrlo je važno s točnim informacijama izlaziti u javnost. Vidjeli smo što se pisalo o ozljeđivanju časne sestre u Zagrebu. Ako krenete u javnost s dezinformacijom, samo ćete postati generator još većeg nereda. Potrudimo se zato točno upozoravati na ono što nije dobro, ali i u isto vrijeme i gledati sve drukčijim očima.

Božićna poruka?

- Osvrćući se na negativne stvari o kojima smo govorili, posebno mi smeta što se u njima često pojavljuje kršćanski element te se negativne pojave i podjele, pa čak i mržnja, opravdavaju obranom kršćanstva i kršćanskih vrijednosti. Zato sam u svoju božićnu poruku unio epizodu iz života Svete Obitelji, u kojoj su, nakon što je Herod pokušao Dijete usmrtiti, morali pobjeći u Egipat. Oni su u Egiptu bili stranci. Evanđelisti ne govore o tome kako su se prema njima tamo odnosili, ali imamo zapise apokrifnih evanđelja, tj. evanđelja koja nisu prepoznata kao kanonska. Ta evanđelja sadrže puno slika kojima su pisci željeli nadopuniti ono što im se činilo da nedostaje u evanđeljima. Iz tih slika, iako su plod mašte, proizlazi da je Sveta Obitelj u Egiptu, gdje su bili stranci, bila dobro primljena. O tom govori slika palme ispod koje su se odmorili. Kad ju je Isus zamolio da ih nahrani, ona se prignula i dala im svoje plodove za hranu. Zatim ih je i napojila iz izvora koji se nalazio u njezinu korijenu. U tim sam slikama prepoznao kakav bi trebao biti naš kršćanski odnos prema strancima, ali i prema svima koji su u potrebi. U suprotnom nam se može dogoditi da Isus dođe, da pokuca na naša vrata i zatraži našu pomoć, a da ga mi ne prepoznamo. To je važna poruka koju bih pretvorio u želju da ne dopustimo da nas u ovo božićno vrijeme zahvati, riječima pape Lava, "globalizacija nemoći". Nemojmo misliti da ne možemo ništa učiniti. Umjesto toga prignimo se do onih koji su u potrebi, dajmo im najbolje od sebe. Kad to činimo, omogućujemo Bogu da se po nama i našem djelovanju nastavi rađati u ovaj svijet. Omogućujemo Božiću da se dogodi i ove godine. Sa željom da budemo takvi, da prepoznamo Boga koji nam dolazi ne samo u otajstvu nego i u braći i sestrama, svima želim sretan Božić i blagoslovljenu novu, 2026. godinu.