Nakon odluke Ustavnog suda o ukidanju ključnih dijelova Zakona o osobnoj asistenciji Vlada je najavila da će tu odluku “pažljivo analizirati”, a pravobranitelj za osobe s invaliditetom i Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) izrazili su bojazan da bi ona mogla dodatno smanjiti dostupnost osobnih asistenata u Hrvatskoj. Odluku Ustavnog suda ne može se preispitivati, nego jedino provesti, a na državi je da osigura ono što je osobama s invaliditetom potrebno, podsjetili su jučer iz Udruge “Sjena”.

- Ako u Vladi postoji zabrinutost, ona bi trebala biti usmjerena na činjenicu da je godinama diskriminiran velik broj osoba s invaliditetom, i to na temelju zakona koji je jednoglasnom odlukom Ustavnog suda proglašen neustavnim - poručuju iz udruge, ističući kako osobe s invaliditetom nisu skupina čija se prava mogu odgađati ili uvjetovati kapacitetima sustava.

A kapaciteti sustava danas su, nažalost, nedostatni, s lošim izgledima za napredak. Država se, naime, nije pobrinula da riješi status osobnih asistenata, nego je “outsourceala” temeljnu socijalnu uslugu te ona danas počiva na nevladinu sektoru. Osobni asistenti od 2023. bez uspjeha traže povećanje satnice, nemaju kvalitetnu komunikaciju s resornim ministarstvom, a zbog činjenice da danas rade za minimalac, napuštaju sustav u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Stanje na terenu pokazuje ozbiljne pukotine u sustavu. Osobnih asistenata već sada nedostaje, a bez hitnih promjena u financiranju i radnim uvjetima, upozoravaju sindikalni predstavnici, sustav bi se mogao naći pred kolapsom.

HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Asistenti podcijenjeni

- U Hrvatskoj je 99 posto osobnih asistenata zaposleno preko udruga, koje su nositelji i organizatori ove socijalne usluge. Država je, iako je riječ o zakonskom pravu, provedbu prepustila njima. Cijenu sata odredila je na 11 eura bruto, a ta se cijena nije mijenjala već dvije godine, unatoč rastu minimalne plaće i inflaciji. Iz tih 11 eura pokrivaju se brutoplaća, doprinosi, bolovanja, godišnji odmori, putni troškovi, hladni pogon udruga, a asistenti za puno radno vrijeme primaju minimalac - navodi Jakov Kolak, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), koji zastupa interese osobnih asistenata. “Minimalna plaća rasla je već treći put zaredom, a cijena sata koju država plaća ostala je ista. Prostor za poboljšanje radnih uvjeta praktično je nestao”, upozorava.

Osobni asistenti koji rade puno radno vrijeme danas u pravilu primaju oko 800 eura neto, odnosno do 900 eura s dodatcima i putnim troškovima. Riječ je o minimalnim primanjima u sustavu koji zahtijeva visoku razinu odgovornosti, fizičkog rada i emocionalnog angažmana, vele u Sindikatu. Godišnji odmor najčešće im traje 20 dana, a božićnice i drugi dodatci ovise o financijskim mogućnostima pojedine udruge i često nisu zajamčeni.

- To je posao bez kojeg mnogi korisnici ne bi mogli funkcionirati, a osobne se asistente ne tretira kao sastavni dio sustava socijalne skrbi - upozorava Kolak.

U profesiji dominiraju žene srednje i starije životne dobi, različitih obrazovnih profila. Mnoge od njih oslanjaju se i na suprugovu plaću, a za samohrane je roditelje preživljavanje s tom plaćom gotovo nemoguće. Analizirajući podatke iz Mreže usluge osobne asistencije, donesene krajem 2023. godine, i registra pružatelja socijalnih usluga, u RIS-u su došli do zabrinjavajućih pokazatelja da je u nekim županijama danas pokriveno manje od 50 posto propisanih sati asistencije. Unatoč tome, mreža i cijena usluge nikada nisu revidirane.

- Ako se pravo na osobnu asistenciju dodatno proširi, stvarno ne znamo tko će te poslove raditi. U ovim uvjetima teško je očekivati da će se pronaći još tisuće novih radnika - upozoravaju iz Sindikata.

Da je posao osobnog asistenta potplaćen, potvrđuje i svjedočanstvo 57-godišnje osobne asistentice iz Osijeka, koja taj posao radi već 15 godina, a za osmosatno radno vrijeme prima 814 eura neto. “Mi nismo ni njegovatelji ni gerontoslužba. Jednostavno – ne postojimo. Mi smo rupa u sustavu”, kaže sugovornica, koja je prije rada u osobnoj asistenciji godinama bila zaposlena u zdravstvu.

Osobna asistencija, iako iznimno zahtjevna, još uvijek nema jasno definiran profesionalni status. Ne postoji precizno određen opis poslova, što asistentima dodatno otežava rad na terenu. “Kada dođete u kuću korisnika, oni ne znaju što je naš posao, ali znaju koje su njihove potrebe. A kako ništa nije jasno definirano, često radite i ono što vam formalno ne pripada”, objašnjava.

Novi zakon omogućio je dijelu korisnika osobnu asistenciju u trajanju od osam sati dnevno, što je znatno poboljšalo njihovu kvalitetu života. No za asistente se, osim što se opseg rada povećao, malo toga promijenilo. “To je posao koji je strašno podcijenjen i potplaćen. Radimo za minimalac, a uvjeti rada ovise o tome u kakvu kuću dođete i kakve su potrebe korisnika”, kaže.

Život s 800 eura

Trenutačno radi s jednom korisnicom osam sati dnevno, a prije je imala dvoje korisnika po četiri sata. Ni tada, ističe, njezin se posao nije tretirao kao terenski rad. “Ako živite u Osijeku i morate s jednog kraja grada na drugi, to je vaše slobodno vrijeme. Nitko vam ne plaća put ni vrijeme provedeno u prijevozu. Jeli smo u tramvaju, nismo ručali godinama.”

U osobnu asistenciju došla je nakon zdravstvenih problema i operacije, a povratak u zdravstveni sustav, kaže, bio je gotovo nemoguć. “U bolnicama se teško zaposliti ako niste politički podobni, a privatni domovi su izuzetno stresni i potplaćeni. Osobna asistencija je negdje između zdravstva i socijalne skrbi – formalno pod socijalom, ali u praksi mi radimo njegu.”

Posao uključuje pomoć pri osobnoj higijeni, presvlačenju, hranjenju i kretanju korisnika – dakle, poslove koji zahtijevaju znanje, snagu i visoku razinu povjerenja.

Na pitanje može li se preživjeti s plaćom od oko 800 eura, odgovor je jasan. “Naravno da ne može. Ako si sam i nemaš nikoga tko ti pomaže, to je preživljavanje. Kao da si u mirovini – a znamo kako žive umirovljenici u Hrvatskoj.” Unatoč godinama iskustva i važnosti posla koji obavlja, njezin profesionalni i financijski položaj ostaje na margini. “Ovo je posao bez kojeg korisnici ne mogu, ali sustav se prema nama ponaša kao da nas nema.”