Iako je u zadnjih 10 godina uključenost djece u rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) porasla, jaz među djecom mlađom od tri godine dodatno se produbio, a djeca iz siromašnijih obitelji uskraćena su u odnosu na bolje stojeće vršnjake.

U Hrvatskoj i dalje postoje velike regionalne nejednakosti koje zahtijevaju snažnije djelovanje države i lokalnih vlasti, upozorava Sara Čulo iz Instituta za javne financije u svojoj analizi nejednakosti u uključenosti djece u dječje vrtiće u državama članicama EU-a.

Uključenost djece u rani i predškolski odgoj ključna je za njihov kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj, ali i za dugoročnu dobrobit društva. No vjerojatnost da će dijete pohađati vrtić i dalje uvelike ovisi o socioekonomskom statusu obitelji, zbog čega su djeca iz nepovoljnijih okruženja rjeđe uključena u njih, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti, upozorava Čulo.

Osiguravanje dostupnih i kvalitetnih programa jedan je od najučinkovitijih načina smanjenja tih nejednakosti, ali u Hrvatskoj ih, nažalost, nema dovoljno.

Ciljne razine

Na važnost ranog uključivanja djece upozorila je i Europska komisija donošenjem ciljeva iz Barcelone, koji definiraju ciljne razine uključenosti djece različitih dobi do 2030. godine.

Prema tim ciljevima, uključenost djece mlađe od tri godine trebala bi doseći 45 posto, dok je za djecu od treće godine do polaska u školu postavljen cilj od 96 posto.

Danas pak te ciljne razine nisu postignute ni na razini EU-a ni u Hrvatskoj, neovisno o socioekonomskom statusu. Iako se ukupna uključenost povećala, razlike među djecom različitog socioekonomskog statusa dodatno su u razdoblju od 2015.do 2024. porasle za čak 8,2 postotna boda, s 12,1 na 20,3.

Uključenost djece jasličkog uzrasta u vrtiće na razini EU-a porasla je u 10 godina sa 30 na 39 posto, no djeca iz obitelji lošijeg socioekonomskog statusa znatno su rjeđe uključena u te programe.

Tako je 2024. uključenost djece koja nisu u riziku od siromaštva bila veća za čak 20,3 postotna boda u odnosu na siromašniju djecu, dok je prije 10 godina ta razlika iznosila oko 12 postotnih bodova.

Hrvatska je i dalje daleko od ciljanih 45 posto: lani je programe RPOO-a pohađalo 35 posto djece koja nisu u riziku od siromaštva i samo 8,2 posto djece iz rizične skupine.

Jaz djece iz siromašnijih i bolje stojećih obitelji narastao je kod nas sa 7,5 na 26,4 postotna boda, ili dvostruko više u odnosu na EU prosjek. Istodobno, u susjednim zemljama poput Slovenije i Mađarske taj se jaz smanjio.

Uključenost trogodišnjaka i mlađih čije obitelji nisu u riziku od siromaštva najviša je u Nizozemskoj (82 posto), a najniža u Slovačkoj, pet posto. Kod djece iz rizičnih skupina situacija je najbolja u Danskoj (67 posto), a najlošija u Poljskoj i Slovačkoj, samo četiri posto.

Zemlje poput Danske, Latvije i Rumunjske daleko su ispred Hrvatske u pogodnostima za djecu, pa tako u Danskoj djeca u dobi od šest mjeseci imaju zakonski zajamčeno mjesto u vrtiću uz najmanje 75 posto subvencije troškova, u Latviji sva djeca od 18 mjeseci ostvaruju pravo na besplatno mjesto u vrtiću, dok je u Rumunjskoj skrb u potpunosti besplatna, uz dodatnu financijsku podršku za djecu slabijeg socioekonomskog statusa.

Rizične skupine

Zato su i djeca iz rizičnih skupina u daleko većoj mjeri uključena u dječje vrtiće. Za djecu stariju od tri godine postavljeni cilj od 96 posto još nije ostvaren ni za jednu socioekonomsku skupinu, ali napredak jest, jer je ukupna uključenost djece te dobi u 10 godina porasla s 87 na 89 posto. I dalje je ona veća među djecom koja nisu u riziku od siromaštva, ali se razlike smanjuju.

U Hrvatskoj su izražene i značajne regionalne nejednakosti, jer je uključenost djece u dječje vrtiće veća u primorskim županijama i razvijenijim dijelovima u unutrašnjosti, a manja u slabije razvijenim područjima.

Razlike su najveće u jasličkoj dobi – u Virovitičko-podravskoj županiji pohađa ih tek svako peto dijete, a u Zagrebu svako drugo (oko 45 posto). Dobro stoje i Istarska i Zagrebačka županija s više od 40 posto uključene djece.

– Kako bi se Hrvatska približila ciljevima iz Barcelone i osigurala veći obuhvat djece, trebalo bi razmotriti nekoliko mjera. Prije svega, uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, uspostavu nacionalnog fonda za rani i predškolski odgoj i obrazovanje koji bi pomogao smanjiti regionalne razlike, kao i razvoj posebnih mjera usmjerenih na djecu iz ranjivih skupina.

Naposljetku, određivanjem maksimalne cijene vrtića usluga bi mogla postati pristupačnija svim obiteljima, poručuje autorica analize, Sara Čulo.