Hrabrost ima lice žene, a hodat će za sve one kojih više nema
Žene su dale veliki doprinos u ratu, čak i one koje nisu imale službeni status braniteljica
Kolonu sjećanja - središnji događaj obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine - ove će godine predvoditi hrvatski branitelji Vukovara zajedno s članovima obitelji poginulih, nestalih, ubijenih, nasilno odvedenih i umrlih hrvatskih branitelja Vukovara na čelu s braniteljicama Domovinskog rata.
Time je Organizacijski odbor odlučio heroinama Domovinskog rata dati posebno priznanje i iskazati zahvalnost. Za njih su pripremljeni prigodni šalovi koje mogu preuzeti u matičnim udrugama i Gradskoj upravi, a organizatori su pozvali sve vukovarske braniteljice da sudjeluju o obilježavanju - bilo da će u Koloni sjećanja koračati do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, bilo da mogu proći samo nekoliko stotina metara.
Hrabrost i snaga
Upravo je činjenica da će braniteljice biti na čelu Kolone sjećanja navela Organizacijski odbor da u službeni program obilježavanja Dana sjećanja uvrste i program pod nazivom “Hrabrost ima lice žene: Priče iz Vukovara” koji je održan u Hrvatskom domu Vukovar. U programu su sudjelovale Mirjana Semenić Rutko, Tanja Belobrajdić i Violeta Grdić, a ovaj posebno emotivni program dao je priliku ne samo sudionicama da još jednom istaknu ulogu žena u Domovinskom ratu, ponajprije obrani Vukovara već i Vukovarcima koji su im svojom nazočnošću i ovom prigodom iskazali riječi hvale za hrabrost i snagu u teškim danima grada na Dunavu.
Netko bi možda rekao kako se o ovoj temi nema reći ništa novo, jer su od stradanja Vukovara prošle 34 godine i mnoge su priče ispričane, no istina je posve drukčija - mnoge priče nikada neće biti ispričane jer su u njihovu središtu oni i one koji su u obrani grada dali ono najvrjednije, svoje živote, pa se njihov glas nije ni mogao čuti. Stoga ih je potrebno spominjati u pričama preživjelih, njihovih suboraca, članova obitelji, prijatelja, ali i onih neznanih koji su, možda tek na nekoliko minuta, vidjeli njihovu odlučnost i želju da ne odustanu ni u trenutcima kada su obrane okolnih sela i dijelova grada slomljene te je sve zlurado upozoravalo na ono što je uslijedilo 18. studenoga 1991. godine.
Mirjana Semenić Rutko, liječnik specijalist ginekologije i porodništva, diplomirala je u srpnju 1991. i u kolovozu počela raditi u vukovarskoj bolnici, gdje je ostala sve do 20. studenoga. Kao liječnik stažist počela je raditi na Internom odjelu s doktoricom iz Zagreba, no kako je u bolnicu počelo dolaziti sve više ranjenika, raspoređena je na kirurgiju, gdje je svakodnevno previjala ranjenike. I danas su joj u sjećanju brojni pacijenti koji su zbog ograničenog prostora bili smješteni po hodnicima.
- Osobno mi puno znači što će ove godine na čelu Kolone sjećanja biti braniteljice, jer je do sada uglavnom isticana uloga branitelja, muškaraca, a znamo da je u Domovinskom ratu sudjelovalo više od 22 tisuće braniteljica. Žene su dale iznimno važan doprinos, čak i one koje nisu imale službeni status braniteljica. Da nije bilo njih i njihove potpore, braniteljima suborcima bilo bi puno teže i tu ulogu treba posebno naglasiti - rekla je Semenić Rutko.
Za prijateljice
Prema njezinim riječima žene imaju ulogu kao majke i nositeljice obitelji koje se brinu za svoje najbliže i nerijetko su u pozadini, međutim ni ta pozadina nije beznačajna i ovo je prava prilika da se oda zaslužena počast braniteljicama.
Tanja Belobrajdić je nakon Domovinskoga rata odlučila pomno bilježiti sjećanja na kolege suborce i ne dopustiti da padnu u zaborav. Autorica je knjiga, monografija i zbirki poezije, a i danas, gotovo svakodnevno na društvenim mrežama objavljuje osvrte na sudionike obrane Vukovara i piše tekstove o poginulima, nestalima, identificiranima nakon ekshumacija iz masovnih i pojedinačnih grobnica, tzv. malim ljudima s velikim srcem. Uvijek ponavlja kako je nužno pamtiti što se dogodilo i vrednovati doprinos svakoga pojedinca u obrani Vukovara.
- Čast mi je biti na čelu Kolone sjećanja, lijepo je biti s onima s kojima si dijelio dobro i zlo te da svi, dok smo još koliko-toliko zdravi i dok još možemo, zajedno prehodamo bar jednu dionicu i odamo počast našim poginulim suborcima i onima koji se još uvijek vode kao nestali. Na taj način pokazujemo koliko cijenimo njihovu žrtvu i da ih nismo zaboravili - poručila je Belobrajdić.
Violeta Grdić 1991. godine bila je samohrana majka maloljetne djevojčice i radila je u tvornici Borovo. Kada je postalo jasno da je rat neizbježan, odlučila se priključiti obrani grada i ubrzo se usmjerila na organiziranje saniteta i prve pomoći za ranjenike. Iz opkoljenoga je grada izišla u posljednji tren, u proboju. Danas, 34 godine poslije, kaže kako će u Koloni sjećanja hodati za sve one kojih više nema.
- Puno mi znači što smo na čelu Kolone, to je veliko priznanje. Hodat ću za sve svoje prijateljice kojih više nema. Žene su u Domovinskom ratu dale veliki obol, kao i prije njega, kao i sada. Žene su alfa i omega svega, no o našoj ulozi u ratu se priča samo ponekad i mladi s našom ulogom nisu dovoljno upoznati - ocijenila je Grdić.
