Povijesna tradicija i nacionalna memorija hrvatskog naroda prepoznaju kralja Tomislava kao prvog kralja i simbol rane hrvatske državnosti. Njegova vladavina označila je konsolidaciju tadašnjih hrvatskih plemena i stvaranje prepoznatljive kraljevine. Ipak, Tomislav je svoj mitski status stekao relativno kasno. Tek 1871. povjesničar Franjo Rački istaknuo ga je kao prvog hrvatskog kralja u radu "Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu" budući da je Tomislav prvi vladar koji je u pismu pape Ivana X. 925. nazvan "rex Chroatorum" – "kralj Hrvata". Iz njegova vremena ne postoje pismeni dokazi o tituli, rodnom mjestu ni o njegovoj obitelji. No hrvatski vladari, počevši od Tomislava, preuzimaju kraljevsku titulu umjesto kneževske.

Godine 1879. Ivan Kukuljević predstavio je teoriju da se Tomislav okrunio za kralja na Duvanjskom polju i rekonstruirao krunidbu, što je zauvijek ostalo u nacionalnoj memoriji zahvaljući ponajviše slici Otona Ivekovića "Krunidba kralja Tomislava". Povjesničari demantiraju hipotezu o krunidbi, ali ne i Tomislavov kraljevski status. Tomislav je vladao samostalno i ojačao hrvatsku državu širenjem vlasti prema području nekadašnje kneževine Donje Panonije te nad bizantskom Dalmacijom. Smatra se, iako to nije znanstveno utemeljeno, da je proširio svoju vlast i do Drave. Danas postoji i teorija da se Tomislav sam proglasio kraljem, a da su drugi, uključujući i papu, morali to prihvatiti, te da se to dogodilo najkasnije 925. godine.

PIXSELL

Tomislavovo ime simbolizira suverenitet i snagu hrvatskog naroda budući da je zaslužan za stjecanje statusa samostalne kraljevine kao prva takva država na cijelom području od Baltika do Jadrana. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dok su se Hrvati nastojali oduprijeti utjecaju jačih naroda poput Mađara, postalo je ključno imati simbol nacionalnog identiteta i zajedništva. Proslava tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva dogodila se u vrijeme kada Hrvatska nije imala vlastitu državu, već je bila sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Spektakularna proslava stvorila je osjećaj otpora među Hrvatima, pa je od tada sve do razdoblja socijalističke Jugoslavije kralj Tomislav bio simbol ponosa na burnu prošlost, ali i nade za osamostaljenjem. Tomislav je kao knez prvi put zabilježen 914., stoga se njegova vladavina procjenjuje od 910. do 928. ili 930. Riječ je o razdoblju borbi Bugarske i Bizanta, koje je Tomislav iskoristio za strateško pozicioniranje postavši bizantski saveznik. Točne granice Tomislavove države nisu poznate, obuhvaćala je dalmatinsku i panonsku Hrvatsku te velik dio Bosne.

Izvori navode i da se Tomislav obratio papi vezano uz crkvene prilike na istočnom dijelu Jadrana, koji je nakon carigradskog patrijarha ponovno pripao pod papinu nadležnost, a odgovor je upravo već spomenuto pismo iz 925. Rezultat je zasjedanje crkvenog sabora (drugo je održano 928.) u Splitu, kojemu je nazočio i kralj Tomislav, gdje se raspravljalo o suzbijanju bogoslužja na slavenskom jeziku i preporuci latinskog jezika. "U zaključcima se pozivaju biskupi da ne zaređuju one koji koriste samo slavenski jezik, a već zaređenima se ne dopušta služenje misa, osim ako bi bila oskudica latinskih svećenika. U tadašnjoj Hrvatskoj očito ih je nedostajalo, pa su se i dalje tolerirali svećenici koji su mise služili na slavenskom jeziku, što će s vremenom rezultirati ukorjenjivanjem glagoljice i slavenskog bogoslužja zapadnog obreda, iako s elementima bizantske tradicije, upravo među Hrvatima", navodi Marijan Lipovac na web-stranici matis.hr.

Splitski nadbiskup postao je metropolit, na nezadovoljstvo ninskog biskupa Grgura Ninskog, čija je biskupija ukinuta, a kojemu se pripisivala borba za glagoljicu i narodni jezik u liturgiji, što povjesničari opovrgavaju. To je dovelo do širenja dalmatinskih biskupija i bolje povezanosti dalmatinskih gradova, centara vjere i kulture, s ostatkom Hrvatske. Ujedinivši hrvatske zemlje, kralj Tomislav utro je put kasnijem razvoju hrvatskoga nacionalnog identiteta.

BRUNO JOBST

BRUNO JOBST