Podvodna eksplozija koja se nešto prije podneva dogodila pod površinom mora zatresla je naš brod. Samo dvije minute poslije još jača eksplozija doslovno nas je zaljuljala, stvari su padale s polica... Dio je to izvještaja s ruskog, 28 tisuća tona teškog bojnog broda "Petar Veliki", izvještaja koji je tog 12. kolovoza 2000. hitno poslan u Moskvu. Naime, na današnji dan prije točno 25 godina tijekom vojne vježbe potonula je u Barentsovu moru ruska nuklearna podmornica Kursk, što je najveća i najteža podmornička nesreća u povijesti, u kojoj je stradalo svih 118 članova posade. Dvije eksplozije bile su toliko strašne da su ih registrirale i seizmološke postaje u Norveškoj i na Aljasci.

Vojska u rasulu

U prvome trenutku mornari na bojnom brodu nisu shvatili što se upravo dogodilo stotinjak metara ispod površine mora. Nitko od mornaričkih časnika nije ni pomišljao da je podmornica koja je bila perjanica ruske ratne mornarice i koju su smatrali nepotopivom razorena eksplozijama dvaju neispravnih torpeda koji su se nalazili u spremnicima. Komunikacija među plovilima zbog vježbe je bila prekinuta, a sigurnosna bova koja signalizira da je podmornica u nevolji nikada nije isplivala na površinu, pa su na brodovlju shvatili da s Kurskom nešto nije u redu tek šest sati poslije. Odmah je pokrenuta potraga za nestalom podmornicom, no pronaći plovilo na dnu bilo je traženje igle u plastu sijena. Tražiteljima je trebalo čak 16 sati da napokon lociraju olupinu podmornice, koja je ležala na dubini od 108 metara.

Odmah je pokrenuta akcija spašavanja, porinute su minipodmornice koje su pokušale stupiti u kontakt s posadom. Bez ikakvog uspjeha. Nikakve komunikacije s Kurskom nije bilo. U sljedeća četiri dana ruska je mornarica očajnički pokušavala doći do podmornice spasilačkim podvodnim zvonima kako bi spasila eventualno preživjele mornare, no sve je bilo jalovo. Stanje ruske vojske, a time i ruske mornarice, u to je vrijeme bilo katastrofalno, a oprema zastarjela i uvelike neodržavana. U tih deset godina od raspada SSSR-a vojska je bila, više ili manje, uteg na nogama novonastale Rusije, uteg za koji nije bilo novca. U pješačkim postrojbama diljem zemlje vojnici su nerijetko bili na rubu gladi, odjeća i obuća nerijetko se krpala kako bi preživjela još jednu sezonu, pa je jasno da spasilački sustavi, za koje se vjerovalo da neće nikad, ili bar ne u skoro vrijeme, biti potrebni, nisu bili u najboljem stanju.

- U tome trenutku Crvena armija, koju je Rusija naslijedila od SSSR-a, bila je u lošem stanju, s potplaćenim i siromašnim časnicima i vojnicima, s lošom opremom, jer njezino urušavanje trajalo je već deset godina. Rusija, koja je u to vrijeme bila u dobrim odnosima sa Zapadom, još uvijek nije sama definirala što želi učiniti s tim velikim aparatom koji jako puno košta. Želi li prerasti u lokalnog hegemona, koji ne treba tako velike oružane snage, ili želi ponovno prerasti u supersilu - kaže za naše novine povjesničar, dr. Tvrtko Jakovina.

Ma koliko osiromašena bila, ruska je vojska i dalje djelovala prema starim pravilima, pravilima Hladnog rata, KGB-a i Sovjetskog Saveza. Pravilima koja podrazumijevaju apsolutnu tajnost, pa tako Moskva puna dva dana nije obavijestila ni javnost ni svoje tadašnje zapadne partnere da očajnički pokušava doći do podmornice u kojoj možda još uvijek ima živih mornara. Tek kada su shvatili da sami neće ništa uspjeti učiniti, predsjednik Putin, koji je na vlast došao samo nekoliko mjeseci prije, dao je dopuštenje da se izda priopćenje kako je došlo do nesreće, a tri dana potom i da se u pomoć pozovu strane zemlje, koje su već bile ponudile pomoć.

Bijes javnosti

Potonuće podmornice Kursk nije bilo samo golema tragedija za Rusiju nego i prva velika kriza za Vladimira Putina, koji je na čelo države došao nekoliko mjeseci prije kao nasljednik Borisa Jeljcina. Do tada među biračima relativno nepoznat političar promatran je s početnim simpatijama, no njegova prva reakcija, neobavještavanje javnosti, pa čak ni najbliže rodbine podmorničara o nesreći koja se dogodila, kao i prvotno odbijanje strane pomoći pri spašavanju, podignuli su bijes ruske javnosti. Nije pomogla ni činjenica da je Putin prve dane potrage za preživjelima proveo u Sočiju, ljetovalištu na obali Crnog mora, gdje je bio na odmoru.

- Putin se nije najbolje snašao u prvim danima krize, očito je mislio da će to Rusija riješiti svojim snagama. A u tajnost se uzdao kao provjereni kadar KGB-a. No na kraju je ipak morao pozvati u pomoć međunarodnu zajednicu i strane države koje su u tome trenutku bile znatno bolje opremljene za spasilačke misije - kaže za naše novine povjesničar, dr. Petar Bašić.

Možda je paradoksalno, ali upravo su potonuće Kurska i smrt 118 mornara bili prekretnica i u Putinovu odnosu prema oligarsima koji su u posljednjih deset godina de facto upravljali Rusijom. Naime, vezano uz Putinov odnos prema tragediji vrlo se kritički ponijela ORT televizija, u vlasništvu oligarha i medijskog tajkuna Borisa Berezovskog. Ta je televizijska kuća u rujnu 2000. emitirala dokumentarac o Kursku sa zaključkom kako priča još uvijek nije gotova.

- Glavni je zaključak cijelog slučaja da vlast ne poštuje nikoga od nas, i vlasti nam lažu. A osnovni je problem što nas vlada tako tretira samo to što joj to dopuštamo - ustvrdilo se u dokumentarcu koji je Putina nagnao na akciju. Samo nekoliko tjedana poslije državno je tužiteljstvo Berezovskog pozvalo na ispitivanje, no on je pobjegao u Veliku Britaniju, gdje je 2003. dobio azil. n