Imati slobodnu Hrvatsku u njezinim povijesnim granicama te, naravno, preživjeti rat, doći kući čitav, cilj je koji je pred sebe postavio Osječanin Zrinko Šumanovac kada je kao 19-godišnji mladić 1991. dragovoljno pristupio u Hrvatsku vojsku.

Trideset godina nakon pobjedničke Vojno-redarstvene akcije Oluja, u kojoj je sudjelovao, Zrinko kaže kako je Hrvatska danas dobro uređena država, no da ima i stvari koje se njemu i njegovim ratnim suborcima ne sviđaju.

Kod kuće - najljepše

- No, nastranu to, Hrvatska je mlada demokratska država nastala u vrijeme velikih geopolitičkih promjena u Europi i svijetu i razumljivo da ne može biti sve idealno. Govori se kako mladi ljudi iz Hrvatske odlaze, ali, koliko mi je poznato, Hrvati su, od kada znam za sebe, oduvijek išli za bolje plaćenim poslom u zapadnu Europu. I sam sam imao razmišljanja otići van, ali to nije bilo ono što sam očekivao. Prošao sam dosta toga vani i uvjerio se da nigdje nije kao kod kuće, nigdje se ne živi ovako opušteno kao u Hrvatskoj. Kod kuće je najljepše - ocjenjuje Zrinko.

Smatra da su Hrvati kao narod kritičniji prema svojim postignućima nego drugi narodi.

- Imamo državu čiju smo samostalnost i slobodu skupo platili, i to u relativno kratko vrijeme, čime se ne mogu pohvaliti ni drugi veći narodi. Demokracija se stvara dugo i to je proces koji traje, i stoga ne smijemo biti nestrpljivi. Svi smo najbolji predsjednici i premijeri, imamo najviše nogometnih selektora, trenera i svi sve znamo. Jednostavno smo takvi, i da nije to, nešto bi nam drugo smetalo, uvjeren je ovaj umirovljeni branitelj.

Na kuknjavu Hrvata da je sve skupo Zrinko kaže kako valja samo pogledati što se sve vozi po našim cestama ili naći slobodno mjesto vikendom u restoranima u Osijeku i Baranji.

- Ceste su pune novih automobila, i to ne bilo kakvih, a želite li u restoran ili pizzeriju, morate se naručiti i pet dana prije. Najglasniji u kuknjavi su oni koji najviše imaju i koji se nisu oznojili od rada. Mi smo jednostavno takvi, no da ima stvari koje treba mijenjati, sigurno ima. Država je mlada i treba biti strpljiv, u ratu sam naučio koliko je lako ostati bez glave - upozorava Zrinko napominjući da upravo zbog toga treba biti strpljiv.

Prošao je gotovo sva ratišta u Hrvatskoj, a Oluja mu je bila "šlag" na sve godine provedene u stvaranju i obrani države koje nisu bile lagane, nekada čak i iznimno teške. Rat ga je zatekao s nepunih 19 godina u Splitu, gdje je na podmornici u vojnoj luci Lora služio redovitu JNA. Iako je bio vrlo mlad, a i "starješine" su im neprestano "punili glavu" kako stvari nisu takve kakvima se prikazuju na HTV-u, znao je da će JNA stati na stranu srpskih agresora i onih koji ne žele vidjeti Hrvatsku kao samostalnu državu.

- Želio sam napustiti što prije JNA i vratiti se u Osijek. Međutim, dodatno se situacija zakomplicirala poslije pogibije makedonskog vojnika tijekom prosvjeda u Splitu. Znao sam da vojne službe prate svaki naš korak, posebno vojnika iz Hrvatske i Slovenije. Kada sam čuo da JNA planira podmornicu prebaciti u Tivat, u Crnu Goru, donio sam odluku da moram otići što prije. Bez ikakvog plana, nakon ručka, jednostavno sam se preodjenuo u civilku, uzeo svoju torbu i krenuo prema glavnom izlazu iz vojarne. Na izlazu je stajao naoružani vojni policajac, mladić moje generacije. Rekao sam mu - ja idem, a ti, ako ćeš pucati, pucaj. Stražar se nije ni snašao, a već sam bio na splitskim ulicama - prisjeća se Zrinko.

PRIVATNI ALBUM

Čuo se tada s roditeljima u Osijeku, koji su ga upozorili da vojna policija i KOS pojačano love po kućama mladiće izbjegle iz JNA kako bi ih vratili i sudili im.

- Nisam stoga išao odmah prema Osijeku, već sam dva tjedna boravio kod rodbine u Hercegovini, nakon čega je otac došao po mene i dovezao me kući. Tih nekoliko tjedana odredilo mi je budućnost. Neko sam se vrijeme još skrivao, a onda se odlučio priključiti Zboru narodne garde - sjeća se kao da je jučer bilo Zrinko.

Potom se priključio 106. brigadi, dio je vremena proveo u Vojnoj policiji, a onda i osječkoj Specijalnoj jedinici policije Orlovi, s kojom je prošao ratišta diljem Hrvatske. U njegovu bogatom ratnom putu su akcije obrane Osijeka, Maslenica, Bljesak i Oluja, ali i niz manje poznatih, ali jednako teških i za mozaik oslobođenja cijelog teritorija Hrvatske iznimno važnih pothvata.

Vrhunac je bila akcija Oluja.

- To je bila akcija u kojoj su nam jako puno pomogla stečena ratna iskustva, ali najvažnija je ipak bila dugotrajna priprema, obuka i planiranje. Desetak dana prije početka došli smo u Starigrad, gdje nam je bila baza. Dan prije početka Oluje popeli smo se na Velebit, na Tulove grede, odakle smo već u rano jutro zajedno s pripadnicima SJP-a Split krenuli prema zadanim ciljevima. Prošli smo prijevoj Mali Alan, a onda oslobodili i repetitor Ćelavac, koji je bio glavni centar za komunikaciju "krajinske vojske". Tu smo naišli na vrlo jak otpor, tukao nas je tenk i neprijateljski zrakoplovi. Troje ili četvero naših potpuno je oglušilo od avionskog granatiranja, no vrlo smo brzo rješavali te situacije i nije bilo dužeg zastoja na našoj crti. Naišli smo i na jedno mitraljesko gnijezdo i to smo uspjeli neutralizirati. Srbi su se uglavnom pred nama povlačili i tek smo kod manjih skupina naišli na otpor, tako da nismo imali ni gubitaka - priča ozarena lica prisjećajući se tih dana.

Spašena glava

Primaran cilj bio im je Gračac, koji im je priredila artiljerija, tako da su u njega ušli i ondje prenoćili.

- Nije bilo vremena za odmor jer smo već u rano jutro bili raspoređeni na čišćenje okolnog terena. Kada je to bilo obavljeno, krenuli smo prema Donjem Lapcu, nakon čijeg smo oslobađanja izišli na Kulen Vakuf, gdje smo se spojili s 5. korpusom Armije BiH. Sve smo to obavili u nešto više od dva dana, i to uz ratno djelovanje, po iznimno nepristupačnom terenu s punom opremom, ruksakom s 15 bombi, 14 okvira za AB2 automatsku pušku s preklopnim kundakom i trubom RPG-a - pohvalio se Zrinko.

Čini mu se, kaže, dok to sada priča, kao da su se prošetali tih stotinjak kilometara, ali iza svakog koraka prijetila je neka opasnost.

PRIVATNI ALBUM

- Glava je bila uvijek u torbi, a mi mladi i nabrijani mislili smo da nas ništa ne može zaustaviti. Mogao sam glavu izgubiti dok smo prelazili jednu liticu preskačući na Velebitu sa stijene na stijenu. U jednom skoku zapne mi truba na leđima za komad stijene i prevrne me u kamenjar dubok 10-ak metara. Srećom da sam imao ranac na leđima i kacigu na glavi jer sam pri prevrtanju udario glavom u stijenu. Na kacigi je ostala rupa od desetak centimetara. Dok sam ležao dolje, čujem kako suborci kažu: 'Ode mladunče u k….c.' Srećom, nije bilo ništa. Problem nam je bila i dehidracija. Upekla sunjara, mi pod punom opremom ostali bez vode. Dečki su padali zbog dehidracije. Vidimo kako krave pasu, a do njih bara vode. Poskakali u nju i pili kao da smo pustinju prošli. Kaže nam jedan suborac: 'A što ako su ovi pri bijegu zatrovali vodu?' Srećom, nisu, ali opasnost je vrebala iza svakog kamena, drveta, kuće, šupe, opasnosti od mina - govori danas Zrinko uz kimanje glavom iz perspektive 53-godišnjaka.

Ponosan je, naglašava, što je bio sudionik Domovinskog rata i što je sa svojim suborcima sudjelovao u velikim bitkama kojima se stvarala i branila Hrvatska te što je ispunio oba cilja koja si je zacrtao kada se dragovoljno priključio ZNG-u i HV-u.

Sada je već 18 godina u braniteljskoj mirovini, no i dalje je aktivan. Godinama volontira u osječkoj stanici HGSS-a, gdje je, kao obučeni ronilac i upravitelj čamcima, specijaliziran za potrage na vodi, brzacima i poplavama, a odnedavno je i voditelj ribočuvarske službe Zajednice Osijek. Sve ga to čini zadovoljnim, tako da nema pretjerane volje za priče o ratu koje u pravilu najviše potenciraju "dispečeri", umirovljeni s časničkim činovima. Ponekad mu to i zasmeta, ali ga činjenica da je u sretnom braku sa suprugom Martinom vrati u pozitivan kontekst.