Sada se već može govoriti o izraženom trendu, budući da treće uzastopne lokalne izbore ozbiljno raste broj gradova i općina u kojima je za čelnu izvršnu dužnost istaknuta samo jedna kandidatura. Posebno to vrijedi za općine jer su ih u gotovo čak četvrtini izbori praktično završeni, s obzirom na to da je jedinom prijavljenom kanididatu za pobjedu dovoljno da isključivo on zaokruži svoje ime na glasačkom listiću.

Bez konkurencije

U slučaju nastavka ovog trenda, za osam godine se može očekivati da će se možda i u polovini od 428 općina izbori organizirati s tek jednim kandidatom. Može se to tumačiti na više načina, a vodeći dužnosnici HDZ-a, čija stranka ima daleko najviše koristi od ove nezainteresiranosti za natjecanje na lokalnoj razini, tvrde ovih dana da je riječ o njihovoj snazi, pa i da se, kako su ocijenili premijer Andrej Plenković i glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić, u niz sredina nitko od konkurencije uopće ne usudi ući u političku utakmicu.

U prvoj godini Plenkovićeva premijerskog mandata, na lokalnim izborima 2017., samo su dva grada imala jednog kandidata, a nisu u pitanju bili HDZ-ovci. Četiri godine poslije ovakvih je gradova bilo pet, a HDZ-ov kandidat bio je bez rivala u njih četiri. Ovaj je put HDZ i prije izbora poziciju gradonačelnika osvojio u sedam gradova, a njegovi protivnici nemaju takav privilegij nigdje. Što se tiče općina, na izborima 2017. pluralizam nije postojao u njih 45, od toga su 24 bile HDZ-ove, 2021. se došlo do brojke 68 (HDZ 44), a u nedjelju u nevjerojatnih 112 općina izbori su puka formalnost, HDZ ih je stavio pod nadzor već 71. U tih je 112 općina ukupno 208.500 birača, a u sedam gradova s jednim kandidatom ih je 30.700. Kada se izdvoje općine u kojima HDZ ima apsolutni politički monopol, u njima je 138.000 birača. To znači da na prostoru gradova i općina s jedino HDZ-ovim kandidatom živi nešto manje od 169 tisuća od ukupno tri milijuna i 500 tisuća birača. Ako se uzme u obzir da u sedam gradova i šestini od 428 općina HDZ-ovci nemaju protukandidata, onda iz podatka o biračima nedvojbeno proizlazi da su to male, razmjerno slabe jedinice lokalne samouprave. No svejedno ostaje činjenica je HDZ velik dio Hrvatske pretvorio u svoja nedodirljiva uporišta bez opozicije.

Zanimalo nas je kako to doživljavaju sami HDZ-ovi kandidati kojima u nedjelju nitko neće biti s druge strane, kao što nije ni 2021. Razgovarali smo s trojicom iz te skupine, od kojih se Nenad Horvatić, načelnik općine Ljubešćica u Varaždinskoj županiji, ni na lokalnim izborima 2017. nije ni s kim "potukao". Zajedničko im je to da oni, koliko god bili uspješni, ne misle da se nitko ne usudi s njima ući u političku utakmicu.

Nije lako

- Doista ne vjerujem da se o tome radi, ne upravljam ja ljudskim životima. Meni je, iskreno, malo žao što već treće izbore neću imati protukandidata, ali tako je kako je. Na prošlim izborima je bila i SDP-ova lista i jedan njihov je postao vijećnik. Međutim, ni na jednoj sjednici Općinskog vijeća nije se pojavio. Iluzorno bi bilo reći da su u Ljubešćici svi za mene, nisu, ali možda je naš tim sada prejak i ostali čekaju svoju šansu. Puno se investira i gradi, svaki četrnaesti stanovnik nam je poduzetnik i možemo si priuštiti da svako dijete ima mjesto u vrtiću, da stipendiramo studente i srednjoškolce... Zoran Milanović na nedavnim je predsjedničkim izborima u Ljubešćici pobijedio HDZ-ova kandidata Dragana Primorca, ali mene su prepoznali kao načelnika, pa mislim da to nije strogo stranački - kazao nam je Horvatić.

Milanović je trijumfirao i u Viljevu, općini u Osječko-baranjskoj županiji s 1480 birača, ali na lokalnim je izborima Dominik Knežević bez konkurencije. No nije zbog toga poletio, čvrsto i dalje stoji na zemlji.

- Ne vole svi mene, to bi bilo nemoguće. Neki mi i pišu na društvenim mrežama da sam kao Putin, ali što da radim, zar da si izmislim protukandidata? Mi smo vam mala sredina, doslovno se svi poznajemo i do ovog je došlo stjecajem okolnosti. Nema među nama sukoba, svi smo si dobri. U Viljevu nema ničega osim HDZ-a, nekad su bili ogranci i HSS-a i HDSSB-a, ali su se ugasili. Treće, biti načelnik jedne ovakve općine zapravo nije lagan posao, kako se možda čini. Ispod mene nije vojska suradnika, nego sam i komunalni redar, i psihoterapeut, i štošta još. Možda i zato nema interesa za kandidaturu, iako bih volio da imam u nedjelju izbornu utakmicu. Općenito je interes za politiku minimalan. Morao sam za izbore angažirati po četiri čovjeka za svaki od četiri biračka odbora u općini i, makar je dnevnica 60 eura, jedva sam ih pronašao - priča Knežević.

On je pomalo zabrinut za budućnost Viljeva.

- Neću se vječno baviti politikom. Ne znam što će biti kada jednog dana ja više ne budem htio biti načelnik, možda se nitko neće kandidirati - zaključuje Knežević.