
Strah i restrikcije sigurno neće roditi bolje društvo
Polona Bencun Gumzej: Društvene mreže mijenjaju oblike vršnjačkog nasilja
S anksioznošću ili depresijom suočava se svako peto dijete u Hrvatskoj, a nešto manje od 50 tisuća djece i mladih ima neki mentalni poremećaj. Sve više mladih ima problema s mentalnim zdravljem, ili, kako to objašnjava zadarska liječnica, specijalistica školske i sveučilišne medicine te psihoterapeutkinja Polona Bencun Gumzej, postajemo sve svjesniji koliko je oduvijek bilo problema.
“Znamo odavno da jedno od petero djece ima neke psihičke probleme. Znamo da 60 posto svih psihičkih problema u odrasloj dobi zapravo počinje u djetinjstvu i adolescenciji, ali puno se toga prije nije vidjelo i puno se toga nije gledalo. Iako se donedavno puno problema doživljavalo kao dječje gluposti, u posljednje vrijeme ne samo što djecu doživljavamo ozbiljnije nego se i ona sama doživljavaju ozbiljnije", govori dr. Bencun Gumzej.
Sve glasniji
“Svako malo od mladih možete čuti kako netko ima toksičnu vezu, kako je netko narcističan - iako nemaju pojma što to točno znači, dobro je što se zanimaju, što pričaju o tome i što žele znati. Zato ja kažem da su mladi dobro i bit će dobro sve dok pričaju", zaključuje.
Djeca više, kako primjećuje, ne daju da ju se ušutka, imaju sredstva da budu glasnija i da ju se čuje. No ta sredstva, prvenstveno neregulirane društvene mreže, ponekad i zloupotrijebe i naprave što ne bi trebala.
Posljednjih mjeseci policija je više puta intervenirala u hrvatskim školama jer su učenici - i osnovnoškolci i srednjoškolci - sastavili "liste smrti" koje su potom objavili na društvenim mrežama. Doktorica Bencun Gumzej o "listama smrti", kako priznaje, nerado govori jer, iako ih vidi prvenstveno kao "internetsku igru", odnosno kao način na koji klinci pokušavaju biti zabavni, u malom dijelu slučajeva takvo što ipak jest i može biti opasno. S jedne strane ne treba ih shvatiti ozbiljno, a s druge strane treba, jer nikad ne znate koje dijete od te djece listom šalje poziv u pomoć. Doktorica Bencun Gumzej, iako ističe da takve liste u pravilu ne treba shvaćati kao konkretnu prijetnju, jer u velikoj većini slučajeva to nisu, naglašava da ih kao trend moramo ozbiljno shvatiti. Važnu ulogu u svemu tome imaju društvene mreže, na kojima se, daleko od roditeljskog nadzora, mijenjaju i oblici vršnjačkog nasilja.
“Društvene su mreže nekadašnji zidić, nekadašnje dvorište, parkić - gdje god da ste sjedili kad ste bili mladi. No strava društvenih mreža je što je nas nekada na zidiću bilo deset, u parkiću možda dvadeset, a na društvenoj mreži imate praktično cijeli svijet. Pritom u trenu, kada nešto uleti u internetski svijet, vi gubite svu kontrolu, ni onaj tko se šalio više ne može utjecati na to što će tko od toga napraviti, ni gdje će završiti ni kako će biti shvaćeno. Mogućnosti su neizmjerne i zastrašujuće, a naša sposobnost kontrole podjednaka onoj pračovjeka s vatrom", oslikava dr. Bencun Gumzej pa naglašava da nije problem sredstvo, dakle društvene mreže, nego način korištenja tim sredstvom.
Kako objašnjava, sve novo što izumimo nosi svoje opasnosti i moramo naučiti rukovati time tako da to bude za dobrobit, a ne na štetu ljudi, jer sve što može biti sredstvo konstrukcije, može biti i sredstvo destrukcije. "Očekujemo od djece da rade nešto što ni mi ne znamo raditi, očekujemo da znaju a da ju itko nije podučio. Dali smo im sredstvo, a nismo ih konceptualno i vrijednosno naučili što s tim", kaže te ističe da je pitanje kako da mi toj djeci damo konstrukciju i kako da ju učimo da iz toga grade nešto dobro, a ne nešto što razara. "Ne možete im dati auto i ključeve auta i reći 'vozi', pa se čuditi jer imamo milijun sudara. Ne treba im zabraniti, nego ih naučiti kako se vozi! Vremena se mijenjaju, mladi danas ne mogu proći gradom ako su popularniji a da ih deset drugih deset klinaca ne snimi. Oni se ne mogu mrdnuti, ma koja policija, sve je isti tren na društvenoj mreži", kaže dr. Bencun Gumzej.
Kako opisuje doktorica, u djece se u nekoliko mjeseci promijeni cijeli set-up njezina društvenog okruženja i malo tko je od odraslih to u stanju pratiti. No uopće nije kvaka u tome da odrasli sve to moraju pratiti, naglašava, nego u tome da mlade nauče da razmišljaju svojom glavom, da propituju i da ih se uči vrijednostima te da ih se jasno nauči što je O.K., a što nije.
Pri tome nije potrebno otkrivati toplu vodu, kako kazuje, dovoljno je ugledati se na druge države, primjerice na Finsku ili Island. Njihovi državni programi borbe protiv negativnih ponašanja mladih - bilo zloupotrebe sredstava ovisnosti bilo vršnjačkog nasilja - počivaju na jačanju obiteljskih interakcija roditelja i djeteta. Također na jačanju interakcija lokalnih zajednica poput škola i klubova. "Island je od 1990-ih s 42 posto djece koja su u posljednjih godinu probala alkohol došao na pet posto u posljednjih deset godina upravo zahvaljujući tim mjerama, gdje je klincima omogućena bolja komunikacija s roditeljima, besplatni su im sportovi, kreativne aktivnosti, sve je dostupno, a u školama se stalno provodi rad na jačanju komunikacije i empatije", pojašnjava.
Takav program, valja istaknuti, temeljen je na zdravstvenim istraživanjima koja su još 90-ih dokazala da destruktivna ponašanja mladih proizlaze iz njihova stresa i načina na koji se nose sa stresom, bilo da je riječ o zloupotrebama sredstava ovisnosti, bilo pak o nasilnom ponašanju.
Kolektivna odgovornost
No roditelji se u Hrvatskoj često ne druže s djecom, iako nije sva odgovornost za to na njima. "Roditeljima su prepuštene sve zajedničke aktivnosti, od zajedničkog izlaska u prirodu do igranja nogometa zajedno, sve su to stvari koje su kod nas prepuštene roditeljima ako imaju vremena, a roditelji niti imaju vremena niti imaju novca. To je nešto što se može društveno drukčije organizirati, i to na lokalnoj razini, pod okriljem škole, pod okriljem centra za mentalno zdravlje ili centra za mlade, samo treba postojati volja", kaže. Bilo da je riječ o konzumiranju opijata, bilo o nasilju, odgovornost je, kako ističe doktorica Bencun Gumzej, kolektivna. "Profila nasilnika i žrtvi ima svagdje, u svakoj populaciji, u svakom razredu. No niti će se u svakom razredu i svakoj populaciji dogoditi nasilje niti će potencijalni zlostavljač postati zlostavljač i potencijalna žrtva postati žrtva. To konkretno ovisi o tome kako u školi profesor vodi razred, kako u obitelji roditelj vodi dijete i kako mi kao zajednica vodimo društvo i na koncu - o tome što naša djeca gledaju", zaključuje.
Svaki novi incident u školama nanovo otvara i pitanje učinkovitosti sustava u rješavanju nasilja među djecom. Užasan događaj u OŠ Prečko otvorio je niz pitanja, uključujući sigurnost djece u školama. "To su strašne stvari, ali to je svijet u kojem živimo i ne znam kada ćemo postati svjesni toga, a pravo je pitanje želimo li mi da naša djeca žive u takvom svijetu. Strah neće roditi bolje društvo, nego samo više ovakvih stvari. Glavna ideja restrikcija, odnosno uvođenja zaštitara i zabranjivanja djeci da idu na mali odmor van, kontroliranja, ideja toga je da ćete vi dobiti - što? Da će svi postati miroljubivi? Pa neće. Neće jer će živjeti u svijetu koji nije miroljubiv i u kojem je opasno. Trebamo im umjesto toga poslati poruku: sigurni ste, idemo napraviti dobro. Mi odrasli znamo što treba i kako ćemo to izvesti!" smatra dr. Polona Bencun Gumzej.