Svojim je predavanjem o temi "Izazovi obrazovanja u doba velikih promjena" ekonomist i dugogodišnji edukator Velimir Srića gotovo dva sata prije nekoliko večeri na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku privlačio pozornost okupljenih studenata, nastavnika i ostalih posjetitelja. Razgovarali smo prije toga o nekim detaljima teme kojom se bavio - izazovima obrazovanja.

Na koje glavne probleme s aktualnim obrazovanjem, i to ne samo kod nas, ovim predavanjem želite upozoriti?

- Obrazovanje je u svjetskim razmjerima veliki problem i nema praktički nijedne zemlje koja je zadovoljna svojim obrazovnim sustavom. U Hrvatskoj imamo još dodatnih problema i izazova koji su primjereni jednoj novoj zemlji koja traži svoje mjesto u Europi i u svijetu. Glavni su izazovi obrazovanja prije svega da je to jedan stari renesansni model koji treba evoluirati s novim tehnologijama, ali i s novom kulturom, a to se vrlo sporo događa. Recimo, obrazovanje je u načelu relativno slabo korisno, i to pokazuju sva istraživanja. Na mojem smo fakultetu radili jedno takvo, a slične rezultate imamo i drugdje, koje pokazuje da u prosjeku od 100 posto onoga što prosječan student nauči na fakultetu, 90 posto toga nikada ne primijeni u praksi. Drugim riječima, obrazovanje je danas, reći ću to ružno, proces koji zapravo stvara škart.

GOJKO MITIĆ

S obzirom na vašu tezu o "10 smrtnih grijeha obrazovanja", to nije jedini problem?

- Druga stvar vezana uz obrazovanje je, nažalost, to da od vrtićke dobi nadalje stvara jednu negativnu atmosferu oko djece, koja se temelji na kazni, na strahu i negativnoj emociji umjesto da se temelji na pozitivnoj emociji, veselju i strasti. Ima tu još niz problema, jedan od njih je tehnologija. Recimo, mnogi učitelji i profesori zabranjuju korištenje modernih tehnologija učenicima – traže da oni budu "male papige", da ponavljaju i napamet uče nešto, a ono što ja tražim od svojih studenata jest da razmišljaju svojom glavom i da primijene sve što imaju. Dakle, da se na ispitu jednako koriste udžbenikom, mobilnim telefonom, računalom i bilo čime drugim – jednako kao što čine u životu. Zašto ih učiti da se nečim koriste, a onda im braniti da se time koriste na ispitima?

Vjerojatno mnogi smatraju da bi se nečim od toga neki koristili na nedopušten način, recimo rješenjima koja im netko dostavi preko mobitela...

- Ima tu uvijek i drugih načina da kontrolirate nečije ponašanje.

Što još tu vidite "najzrelijim" za promjene?

- Sljedeći aktualni problem je najnovija tehnologija i njezini izazovi – kako se snaći s umjetnom inteligencijom i kako nju uključiti u obrazovanje na najbolji način, a ne ugroziti ono što je u obrazovanju najveća kvaliteta. Potom je danas u svijetu obrazovanja poseban problem okruženje, koje je zapravo izgubilo moralni kompas. I tu bi obrazovanje trebalo biti sustav koji vraća vjeru u neke moralne i etičke vrijednosti, no to ne radi adekvatno. Trebalo bi to raditi na mnogo dublji i kvalitetniji način. Odgajati nove generacije za prave vrijednosti, a ne prepuštati ih potrošačkom društvu i materijalističkom okruženju u kojem su prave vrijednosti i kultura zanemareni.

Kako tu prema vašoj procjeni stoji Hrvatska danas i koliko smo mi u stanju uhvatiti korak s jednim takvim trendom, koji smatrate nužnim?

- Imam iskustva iz dosta zemlja svijeta, školovao sam se u SAD-u i predavao tamo, kao i u Kini – Šangaju, Pekingu, potom u Dubaiju, diljem Europe i po cijeloj ovoj regiji, te mislim da relativno dobro poznajem problematiku i na svjetskoj i na lokalnoj razini. Osobno nisam toliko nezadovoljan našim obrazovnim sustavom kao što su mnogi. Ja bih za taj sustav rekao "dobar je, može biti puno bolji". Drugim riječima, kada naši mladi ljudi odu nekamo u svijet, oni postižu dobre rezultate, čak izrazito natprosječne. Međutim, to bi moglo biti još mnogo bolje da se revolucionira obrazovanje. Zašto mi to nismo napravili u ovih tri i pol desetljeća samostalne države – uglavnom zato što nedostaje vizije i hrabrosti za dubinske promjene.

Pokazuje li po vama ovo vrijeme sada da ima prostora za takve promjene?

- I zbog promjena u tehnologiji (društvene mreže, digitalizacija, umjetna inteligencija) kao i zbog velikih globalnih pritisaka koji proizlaze iz sukoba velesila zapravo smo de facto već neko vrijeme u Trećem svjetskom ratu. Samo to nitko ne izgovara glasno. Ako u ova dva rata – Izrael - Hamas i Ukrajina - Rusija – praktički sudjeluje 40 i nešto zemalja svijeta, onda je to - svjetski rat. Samo se vodi preko nekih nacija. U takvim uvjetima treba se zapravo ozbiljnije nego ikad dosad pitati koje je mjesto obrazovanja u odgajanju novih generacija. Hoćemo li mlade i dalje odgajati da se bore i ratuju, a zapravo rade gluposti. Druga je stvar tu također ekologija. Živimo u svijetu u kojemu su ekološki izazovi toliko duboki da nije 5 minuta prije 12, nego je 5 minuta poslije 12 za intervencije u naše ekološko ponašanje. To je još uvijek na čekanju.

GOJKO MITIĆ

Svijet je, kako ste i sami rekli, u velikom ratu, zbog čega su ekološka i slična pitanja ponovno u drugom planu?

- To je sve povezano. I poanta je de facto u tome da je obrazovanje na neki način s jedne strane poluga razvoja društva jer osposobljava ljude za bolji i pametniji rad te veću efikasnost, a s druge strane poluga mijenjanja vrijednosti u društvu. I promjena koje se prije svega moraju dogoditi u glavi.

Koliko sam vas razumio, vi smatrate da Hrvatska u tom pogledu i ne mora imati tako loše polazne osnove?

- To govorim zato što mislim da mi sebe puno lošije vidimo nego što zapravo jesmo. Recimo, Hrvatska je po kvaliteti života i nekim drugim ekonomskim parametrima među prvih 40 zemalja svijeta, negdje na 37. poziciji. Naravno da bih volio da je i na 10. Ili još bolje, ali to nije toliko loše kao što mi često mislimo da vidimo. I mi u Hrvatskoj sebe kritiziramo ponekad više nego što zaslužujemo. Zato ja volim reći “dobro je, može biti bolje”. Jer to motivira. Ako kažem: Loše je, mora biti bolje – onda svi koji sudjelovali u stvaranju trenutnog stanja kao da ih netko pljuje, a ne cijeni ono što su radili, da ih izlaže negativnoj emociji, a to nije dobro.