Hrvatska proizvodnja mlijeka ponovno je u problemima, iz kojih, ako ćemo istini za volju, nikad nije ni izišla, a očituju se u preniskim otkupnim cijenama i uvozu jeftinog mlijeka, što za posljedicu ima pad broja domaćih proizvođača. Ukratko, mljekari se suočavaju sa sve manjim prihodima zbog pada otkupne cijene mlijeka dok im troškovi istodobno nezaustavljivo rastu.

Nije to problem samo hrvatskih proizvođača jer se u tom začaranom krugu vrte i proizvođači u regiji, a sve zbog uvoznika i dobavljača koji kupuju viškove na međunarodnim burzama, uglavnom nekvalitetnog mlijeka, i prodaju nam ga pod raznim brendovima i sloganima kao što je "mlijeko s hrvatskih livada" i slično. No još je veći problem što je takvo mlijeko toliko jeftino, često ispod proizvođačke i otkupne cijene, a nadležne institucije ne reagiraju jer bi u svakoj uređenoj zemlji i organiziranom tržištu to bio signal za alarm. Kod nas je uglavnom signal za prosvjede seljaka, s kojima počinju i završavaju svi napori da se zaštiti domaća proizvodnja mlijeka – uvoz se i dalje nastavlja, a mlijeko kupujemo po gotovo simboličnim cijenama.

Neodrživost

Europska unija, pak, godinama ima višak mlijeka i ne zna kamo bi s njime, pa ga je najbolje prodati jednom od najvećih uvoznika poljoprivrednih proizvoda u EU, a to je Lijepa Naša. Htjeli smo biti igrači na velikom europskom tržištu, ali smo zaboravili da će i veliki proizvođači s nižim cijenama doći i na naše tržište dok mi istodobno ne uspijevamo konkurirati nikome. I ne trudimo se, jer je u Hrvatskoj odavno lakše uvoziti nego išta proizvoditi zbog državnih nameta poput PDV-a, za koji će mnogi reći da je porez na proizvodnju i izvoz, a tek onda prihod državnog proračuna.

Otkupne cijene mlijeka toliko su niske da dovode u pitanje samu održivost njegove proizvodnje, potrebne su jasna strategija mljekarstva i kontrola uvoza mlijeka, a to mljekari nikako da dočekaju. Na njihove apele za spas mljekarstva država uglavnom reagira najavama novih omotnica za ruralni razvoj, odnosno novcu iz europskih fondova koji postaju smokvin list za sve promašene strategije razvoja hrvatskog agrara. Da se država skriva iza EU fondova, umjesto da donosi vizije, strategije i konkretne planove pomoći domaćim proizvođačima hrane vidi se u činjenici da nam se uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda od ulaska u EU utrostručio. I za to smo spiskali deset milijardi eura iz omotnica i fondova, a pritom oslabili vlastitu poljoprivrednu proizvodnju jer je novac otišao uvoznicima. Ali zato imamo jeftine prehrambene proizvode odnekud, pa nam domaća proizvodnja i ne treba.

Neproduktivnost

Kad već država nema tržišni refleks, malim proizvođačima ne preostaje ništa drugo nego da se udruže i oslone na vlastite snage. Dobar primjer organiziranog sustava postoji u Sloveniji (a gdje drugdje!), u Ptuju, gdje su proizvođači odlučili napraviti vlastitu tvrtku još davne 1992. kojoj prodaju mlijeko, a koja im onda traži kupce koji će ponuditi najbolju cijenu. Dakle, imamo rješenje za mljekare nadohvat ruke, 20-ak minuta od Zagreba, koje smo mogli prepisati još od vlade premijera Nikice Valentića, ali nismo jer nam je draže prepisivati EU direktive koje se u Hrvatskoj jedva mogu provesti u praksi.

Sve to rezultira ne samo padom domaće proizvodnje mlijeka nego i svih pokazatelja vezanih uz mljekarsku poljoprivrednu proizvodnju, poput pada broja mliječnih goveda iz godine u godinu. Tako smo prije ulaska u Europsku uniju 2012. imali 180 tisuća muznih krava, a sada smo pali na nešto više od 100 tisuća, a broj farmi koje proizvode mlijeko pao je u istom razdoblju za čak 83 posto. Prilikom ulaska u EU u proizvodnji mlijeka smo bili samodostatni s udjelom domaće proizvodnje od 75 posto, a sad je taj udio pao na 50 posto, ako i toliko.

Uz to, u Hrvatskoj imamo nisku produktivnost po kravi, koja godišnje da 5500 kilograma mlijeka, dok jedna krava u Mađarskoj da 7400 kilograma mlijeka godišnje, a u Češkoj više od 9000 kilograma, što znači da je naša produktivnost 30-ak posto slabija od njihove, a upravo iz tih dviju zemalja uvozimo najviše mlijeka. Odnosno, uopće ne znamo što uvozimo jer trgovci kažu da je “bijele boje”. I samo ga trgovci tako i nazivaju.