Početkom proljeća za novog predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore izabran je Željko Mihelić, vlasnik farme Lužak koja se u Liču već petnaestak godina razvija kao vrlo kvalitetna lokacija uzgoja teladi i biljne hrane. Mihelić se dokazao ne samo kvalitetnim radom, već i brojnim javnim istupima kroz koje je upozoravao na teško stanje u hrvatskoj poljoprivredi, odnosno nužnost promjena.

Što Vama osobno znači izbor za predsjednika HPK-a?

- Biti predsjednik HPK-a je velika čast, ali i velika obaveza. Pojedinac, koliko god se trudio ne može sam ništa posebno napraviti i učiniti, nego mora biti dio sustava koji će svojim zajedničkim radom doprinijeti napretku poljoprivrede kao gospodarske grane. Raduje me što u novom sazivu Skupštine HPK-a ima više od 50 posto mladih poljoprivrednika, a imamo i sve već broj poljoprivrednica, što je velika promjena i znak da su mladi sve više svjesni kako se moraju uključiti i boriti za svoju budućnost. To mi ulijeva snagu i vjeru da ćemo u HPK-u u ovom mandatu spojiti njihovu energiju i znanje, posebice o novim tehnologijama i modernom svijetu poslovanja i iskustvo nas starijih. Poseban naglasak ću staviti na aktivnije uključivanje poljoprivrednika u rad Komore kako bi se kroz njihov stručni doprinos i iskustvo učinkovitije odgovorilo na izazove koji koče snažniji razvoj poljoprivrede u Hrvatskoj.

Ustupljeno

Suradnja s državom

Kakvo je opće stanje poljoprivrede u Hrvatskoj u odnosu na EU?

- Činjenica da je produktivnost i efikasnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje na razini između 30 i 40 posto europskog prosjeka jasno pokazuje zašto smo tu gdje jesmo po proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. Ne ulazeći u razloge zašto je to tako i tko je kriv, zalagat ću se za tehničku i tehnološku obnovu poljoprivrednih gospodarstava, ali prije svega financijsku konsolidaciju. Bez snažnog razvojnog ciklusa i novih ulaganja u preradu, farme, nove tehnologije i znanje nema boljitka za hrvatske poljoprivrednike. Kako bismo postigli taj cilj, potrebna nam je suradnja s Vladom RH i nadležnim ministarstvima koji bi trebali osigurati potrebna sredstva, ali i donositi odluke i mjere koje će biti u funkciji podizanja poljoprivredne proizvodnje. Trebaju nam odluke koje će osigurati veću proizvodnju i sigurnu opskrbu naših potrošača kvalitetnim domaćim proizvodima, koji moraju više biti prisutni na tržištu, posebice u ovakvim velikim krizama. Svi moramo biti svjesni da bez novca za nove investicije i ulaganja nema pomaka te da bez dostizanja europske produktivnosti proizvodi naših poljoprivrednika neće biti konkurentni na tržištu.

Koji su uzroci tom lošem stanju?

- Uzroka ima mnogo. Od povijesnih koji su naslijeđeni iz bivše države, do nedorečenih ciljeva svih dosadašnjih poljoprivrednih politika u kojima nije bilo jasno je li poljoprivreda grana gospodarstva koja mora proizvoditi hranu i svoj razvoj temeljiti na efikasnosti ili je poljoprivreda socijalna demografska mjera, koja kompenzira dio troškova ljudima koji žive na ruralnim prostorima te se temelji na načelu pravednosti. Oba modela imaju svoje prednosti i manje. Model pravičnosti smo imali u bivšoj Jugoslaviji. U tom modelu je sve bilo dobro osim činjenice da oni bliže kazanu jedu meso, a oni udaljeni jedu juhu. Vrlo brzo oni što jedu juhu shvate da se ne treba truditi raditi, jer će ionako jesti juhu, radili ili ne radili. S druge strane u modelu efikasnosti primarni je cilj povećanje proizvodnje hrane, ali se drastično smanjuje broj onih koji u tim tržišnim uvjetima mogu opstati. Ne postoji idealan model i zato je potrebno izgraditi tako snažan sustav koji će zaštiti one male poljoprivrednike koji su najugroženiji, ali su izuzetno važni za proizvodnju hrane, te opstanak ljudi u ruralnom prostoru i očuvanje poljoprivrednog zemljišta.

BRUNO JOBST

Kako to mijenjati i na kojim su područjima promjene i napredak najprije mogući?

- Ne postoji čarobna formula. Smatram da mala poljoprivredna gospodarstva, ona od jednog do trideset zaposlenih, moraju biti i ostati temelj poljoprivredne proizvodnje. Oni su posebno ugrožena skupina jer zbog svoje veličine teško nalaze put do polica trgovačkih lanaca. Zato je važno, a to je i jedan od mojih ključnih ciljeva u programu, snažno raditi na udruživanju i zajedničkom nastupu na tržištu, bilo da se radi o nabavci repromaterijala, pregovora s trgovinama ili zajedničkom prodajom. Potpuno sam svjestan loše percepcije udruživanja u zadruge ili proizvođačke organizacije, ali udruživanje nema alternative jer su brojni poljoprivrednici u razvijenim zemljama opstali jedino kao članovi zadruga. Ne treba ići dalje od Austrije, Italije, pa i Slovenije gdje je takav model vrlo uspješan. Svaki pojedinačni proizvođač u Hrvatskoj, koliko god bio velik, u europskim je okvirima minoran i čim prije to shvatimo, prije ćemo krenuti naprijed. Država ima golemu odgovornost u stvaranju zakonodavnih okvira u kojima bi se onemogućila svaka vrsta monopola, kartelska udruživanja i dampinške cijene trgovaca i uvoznika. Zato moramo posebno snažno utjecati na povezivanje proizvođača i potrošača kroz kratke lance opskrbe od polja do stola. Razni modeli kooperacije poljoprivrednika sa snažnim domaćim prehrambenim industrijama, također su put prema kojem trebamo ići i osnažiti tu suradnju te tako smanjiti izvoz naših sirovina, a jačati preradu snažnih brendova koje treba izvoziti. Nadalje, jedinice lokalne i regionalne samouprave su vlasnici brojnih dječjih vrtića, škola i učeničkih domova, kao i domova umirovljenika i to je tržišna niša u kojoj mali poljoprivrednici, naročito ekološki imaju ogromnu šansu i priliku. Ali je potrebno to tržište bolje urediti i smanjiti administrativne prepreke. To bi trebalo dodatno stimulirati od strane Vlade i Ministarstva poljoprivrede, ali i Ministarstva socijalne skrbi, obrazovanja, kao i Ministarstva obrane čiji bi cilj trebao biti da hrvatski ročnici jedu hranu iz hrvatske proizvodnje koja je zdrava, kvalitetna i sigurna jer je proizvedena u Hrvatskoj.

BRUNO JOBST

Kako do novca?

Bi li se u promjene moglo krenuti s tih nižih razina, od lokalnih samouprava pa do županije?

Moramo hitno početi rješavati ključne strukturne probleme - od zemljišta, navodnjavanja, udruživanja, uvođenja tržišnog reda i okretanju investicijama kako bi sve radili na podizanju proizvodnje, povećanju produktivnosti, konkurentnosti i motiviranju mladih da ostanu na selu i bave se poljoprivredom. Jedinice lokalne samouprave moraju shvatiti da štala i sjenik nisu trgovina i kafići te da ne mogu plaćati komunalije na istom ili približnom nivou. Ako želimo zadržati proizvodnju hrane u Hrvatskoj, a u to se svi zaklinjemo barem deklarativno, treba smanjiti troškove koji utječu na cijenu proizvoda. Treba omogućiti poljoprivrednicima sredstva za kapitalna ulaganja, a koliko kasnimo, vidi se iz činjenice da je u Hrvatskoj prosječna starost traktora 32 godine. S tako starom mehanizacijom ne može se planirati kvalitetna poljoprivredna proizvodnja. Novac je ključan za opstanak i razvoj poljoprivrede u Hrvatskoj. Ne bude li se pronašlo dovoljno novca za ulaganja, bojim se da ćemo još više ovisiti o uvozu hrane.