Nacionalni akcijski plan razvoja ekološke proizvodnje od 2023. do 2030. godine ne daje rezultate u smislu povećanja proizvodnje i broja ekoloških proizvođača – dapače, pada i njihov broj i površine pod tom proizvodnjom, te su one lani smanjene za 944 hektara u odnosu prema 2024., a taj se trend očekuje i dalje, pa se već sada prognozira da se plan povećanja ekoproizvodnje na 14 posto ukupnih površina do 2030. neće ostvariti.

Takvim smjerom Hrvatska gubi priliku da se na međunarodnom tržištu pozicionira sa specifičnim proizvodima veće dodane vrijednosti, gdje može biti konkurentna, kao i da prehrambeni sustav učini zdravijim, smanji štetne rezidue pesticida u hrani i očuva okoliš i zdravlje. S druge su strane naše prehrambene i potrošačke navike, jer i dalje velika većina gleda na cijenu, a ne na zdrav prehrambeni proizvod. Sada je pod tom proizvodnjom oko 125.000 hektara. Za razliku od lani, u 2024. nije imala pad.

PIXSELL

Krški pašnjaci

- Proizvođači očito izlaze iz nje jer financijski efekt koji je bio 2013. više nije isti. Ljudi su se tada bili poveli za potporama, a to više nije toliko novca, a, budimo iskreni, ljudi ulaze u nešto radi potpora. Sada dio njih izlazi iz ove priče jer nisu jača gospodarstva u smislu znanja i opreme - kaže predsjednik Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača Zlatko Dudaš.

Potpore u ekoproizvodnji veće su od onih u konvencionalnoj, a raspon je razlike u poticajima, ocjenjuje Dudaš, od 200 do 1100 eura. No u stočarskoj proizvodnji ekouzgoj stoke potpora nema. U domaćoj ekoproizvodnji najčešći su krški pašnjaci i ratarske kulture – ekološki suncokret, pšenica, soja, uljana repica.

Poljoprivrednik Mirko Miladinović iz Koritne kraj Đakova svojevremeno je smanjio površine pod ekološkim pirom, stočnim graškom, suncokretom, sikavicom, heljdom, raži. Razlog - borba s korovom. Pod ekoproizvodnjom ima 58 hektara, a jednako toliko i pod konvencionalnom.

- Tržište za naše potrebe za ekoproizvode je slabo. Za nekoliko kultura, među kojima i za ekosuncokret, imam poznatog kupca – sve ide u izvoz. Dio ekoproizvoda meljem sam - kaže Miladinović.

MARKO MRKONJIĆ

Iako bi neki proizvodi po broju zastupljenih površina u eko-proizvodnji trebali biti primjetni ili dovoljni na tržištu eko roizvoda, na tržištu se zapravo ne pojavljuju. Slučaj je to ekološkog mesa, koje su zbog neorganizirane infrastrukture, poput klaonica, proizvođači prisiljeni na kraju prodati kao konvencionalno. Na štetu proizvođača i kupaca ekoproizvoda. Ekomeso trebalo bi biti skuplje od konvencionalnog bar za 30 posto.

- Polovina ekoproizvodnje krški su pašnjaci. Nositelj te ekoproizvodnje mora minimalno imati 0,3 uvjetna grla po hektaru. Ako imamo 50.000 hektara krških pašnjaka, mi bismo u teoriji trebali imati 15.000 grla ekološke junadi, što znači da bismo trebali imati ekomesa, no nema ga jer nema takvih klaonica, pa ljudi stoku iz ekološkog uzgoja daju pod konvencionalnu. Problem je organizacija cijelog sustava poljoprivredne proizvodnje, koja nije stvorila uvjete da ti ljudi prodaju svoju ekorobu pod ekomesom - upozorava Dudaš.

Cijene i prinosi

- Ljudi su u početku ulazili u ekoproizvodnju zbog poticaja, a sada oni nisu tako izdašni i ljudi odustaju. Što se tiče cijena ekoproizvoda – velike su oscilacije. Cijena zna biti i dvostruko viša od cijene konvencionalne robe – ekosuncokret bio je i 800 eura po toni, a konvencionalni 370, 400, 420 eura. Ekopir nekada je bio 500 eura po toni, sada je 150. Kažem, velike su oscilacije. Naše tržište nije osviješteno za takvu vrstu robe i njezinu vrijednost. Nas proizvođače spašava izvoz, a idem i po sajmovima, gdje prodam višak pira i druge ekorobe koju sijem i za vlastite potrebe - kaže Miladinović, koji i sjemenari, dijelom i ekološki. Kaže, u nas su problem i prerađivači, osim manjih.

Ekoproizvođači ističu kako se financijska strana njihove proizvodnje u pravilu gleda samo kroz priču o većim poticajima od onih u konvencionalnoj, kao i o višoj cijeni od cijene konvencionalnih proizvoda.

- Da, cijena ekoproizvodima jest viša, ali su im manjii prinosi; primjerice, suncokretu je prinos ovdje manji od 30 do 50 posto. No prinosi mogu biti dobri ako ljudi vode brigu, računa o plodoredu i dr. Repromaterijal je skup, trošimo skupa organska sredstva za zaštitu. Najveći problem u ekoproizvodnji su korovi i bolesti, a ne smijemo trošiti nikakve herbicide, sve se radi mehanički ili s biopripravcima, kojih sada ima dosta da možemo nadoknaditi druga sredstva - kaže Miladinović i dodaje da "njemu nisu bitni poticaji, nego proizvodnja i prinosi".

- Cijeli sustav ekoproizvodnje vrlo je zahtjevan – u smislu rada, znanja i financijski. Repromaterijal za nju je skuplji, a ljudi, koji se ne bave njome, samo znaju reći: “Ali vi imate visoke poticaje!” - rezimira Dudaš.