Nedavno otvaranje nove stambene zajednice za organizirano stanovanje rehabilitiranih ovisnika osječke udruge Ne-ovisnost nikako nije želio propustiti dr. Luka Maršić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih stručnjaka za sve vrste ovisnosti, adiktolog, predsjednik Kluba liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) i suosnivač mnogih komuna u našoj zemlji, među kojima je i ona udruge Ne-ovisnost, što je bila iznimna prilika da svoja iskustva prenese i čitateljima Glasa Slavonije.

Koncept pokretanja zajednice u društvu 90-ih godina za dr. Maršića je vrlo simboličan i, prema njegovu mišljenju, može biti usporedba s hrvatskim društvom.

- Imali smo heroinsku pošast kojom je bilo zahvaćeno područje slično onom s frontom kojom je bilo zahvaćeno ratno područje. Što je bilo više ratne muke i tragedije, tu je bila više izražena ta pošast. Oni koji se nikada nisu trebali drogirati, ušli su u tu priču, a drogiranje je u svojoj biti gubitak percepcije i traženje svijeta koji ne možeš postići sada, ali ga možeš osjetiti i doživjeti - kaže Maršić napominjući kako je većina onih koji su bili biološki bliski tim ljudima shvatila da bolnica i liječenje ljudi koji su u principu zdravi nije dobar koncept.

I tih godina u svijetu se išlo prema tome da se koncept decentralizira, da se ovisnik sve više vraća u zajednicu i da ga se oporavlja, a ne da ga se liječi. Maršić tu apostrofira ulogu predsjednika osječke udruge Ne-ovisnost Tomislava Mišetića, koji je praktički prvi prihvatio i razvijao taj koncept.

- On je u smislu vraćanja ljudi u koncept slobodnog života, unutrašnje slobode, krenuo od nule. Ovi su dečki dobro shvatili svoju unutrašnju slobodu i ovo je znak, ova kuća je simbol, kako se može ni iz čega stvoriti neke određene vrijednosti. Ljudi koji su bili luzeri, izgubljeni, u principu su stvorili ovu priču. I to je koncept koji treba razvijati država, da ljudi koji su na periferiji, a da ne budeš populist, vuku i idu naprijed. I to je simbol ove stambene zajednice - poručuje dr. Maršić ističući kako je to i primjer na koji se način koristiti sredstvima iz EU-a, kako kompenzirati svoje nedostatke u mladosti i kako u zreloj dobi graditi stvarnost, realitet i koncept koji se može prebaciti u realni svijet.

U svojoj prije četiri godine izdanoj knjizi "Ovisnost, zarazna bolest duše" dr. Maršić tvrdi da danas imamo zarazne mentalne bolesti i da živimo u svijetu homo ludensa, čovjeka koji se želi igrati i koji želi biti dijete. Na upit da nam to pojasni, autor kaže da "oni ne mogu nositi golemu količinu odgovornosti koju zahtijeva odgovornost odrasle osobe i svijet u kojem se iluzija, fikcija i mašta događaju ne samo u predstavama života tipa filma, glazbe, umjetnosti nego se prebacuju i u sve pore našeg društva u kojem mladi ljudi, zahvaljujući društvenim mrežama, misle da se život može živjeti bez napora i bez odgovornosti".

Smatra da vrlo često životne krize posmodernizam pretvara u bolest, što je opasno i za zdravlje pojedinca i za samu zajednicu. Stoga je, kaže, bolest vrlo specifično stanje koje u sebi nosi golemu količinu rizika i zato o tome trebamo otvoreno razgovarati u društvu. Upozorava da imamo golemu količinu ovisnika o klađenju, kockanju, igricama, mobitelu, i da to u jednom trenutku može prerasti u ozbiljnu bolest i ozbiljno stanje. Ističe također da u borbi protiv ovisnosti imaju pomoć države, no također kaže da je ona spora.

- Država uzima golemi porez i od kocke i klađenja, i taj povrat ide sporo. Na tim bi razinama trebalo raditi koncepte kako bi se taj novac vraćao za liječenje ovisnika. To lagano ide, i da nema tog novca, polovina tih ovisnika danas ne bi bila živa jer se taj novac koristi za liječenje ovisnika o drogama. Politici je interes da zna što se događa, a onda je pitanje nas iznutra, obitelji i cijele zajednice kako ćemo prezentirati što je nama problem u društvu. Ako mi skrivamo, onda država tu nema što raditi. Moramo se više mi iznutra truditi da pokažemo kako taj problem postoji, da treba financirati kako bi KLOK postojao u svim hrvatskim gradovima i kako bi postojao Centar za tu priču - podsjeća Maršić.

Zaključuje da u našoj zemlji odjeli za droge jako dobro rade. Što se pak igara na sreću tiče, kaže da igra zapravo mora postojati jer je to dio života, ali da mora postojati i jasan signal da su mnoge stvari u klađenju i kockanju i internet-mreži vrlo aditivne i da mi kao bića nemamo odgovore na njih kao ljudi, kao institucije i kao struka.

- Iz iskustva znam da svakom ovisniku, bilo koje vrste, treba od tri do pet godina da se on biokemijski, emotivno, socijalno oporavi. Svaki ovisnik, kada prođe svoj oporavak, mora držati taj tempo naučenog o sebi. Ako se vrati ponovno u svoju intuitivnost, sredinu koju je živio i načinu života koji je živio, on će se opet nesvjesno vratiti ovisnosti. Njegov mozak ne razumije koncept vremena ni ovisnosti. Ako svoj um, svoja mentalna i psihička stanja ne stave u poziciju čistine i pažnje, mentalne higijene, većina njih vratit će se sličnom ili istom konceptu življenja u iluziji. Znači, kada ovisnik, recimo heroinski ili kokainski, očisti svoju ovisnost, on ne zna da za njegov mozak nema nikakve razlike u alkoholu, prejedanju ili nekoj drugoj ovisnosti. Može doći i reći "čist sam od heroina, ali sam se navukao na alkohol" - pojašnjava Maršić dodajući da takvih ima i da će se sigurno od njih desetero četvero vratiti nekom svom sredstvu, ili nekoj jačoj ili slabijoj konceptualizaciji.

Uvjeren je da je to kao i u životu, recidivisti su koncept na kojem počiva društvo, od njih učimo za sebe da ne bismo bili kao i oni.

- Sve to ima svoje mjesto i ulogu, ali mi smo tu da ih ponovno vratimo, jer ljudima treba ponovno koncept oporavka. To nije nikakva sramota. Koliko smo puta u životu rekli da nećemo uzeti slatko, pa se nakon tri dana najedemo čokolade. Isti je princip u mozgu, osim što je destrukcija mnogo veća za osobu koja uzima svoje sredstvo, kao i za samo društvo - poručuje Maršić.

{embed_infobox_gray}259025{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}259026{/embed_infobox_gray}{embed_infobox_gray}259027{/embed_infobox_gray}