Od tihih gradskih ulica do baranjskih ravnica pod pokladnim maskama, prostor i emotivni otisci ljudi u njemu čine vezivno tkivo pet filmova koji otvaraju 11. Filmsku RUNDU (22.10. - 24.10.). Program Osječke RUNDE, posvećen regionalnim autorskim snagama i gradu u kojem revija živi već 11 godina, donosi priče smještene u prepoznatljivi slavonsko-baranjski ambijent.

Uz dva radionička uratka osječkih kinoklubaša premijerno prikazanih na Sirovini, reviji nedovršenog filma Kino kluba Osijek (Trenutak Lovre Ćorića i Atmosfere Ive Lucije Rajić) te igranog filma Signal Lune Križan nastalog u produkciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, na programu su i dvije osječke premijere prepoznatljivih domaćih redateljskih imena. Uz Zvonimira Jurića (Rano proljeće) tu je i Dalija Dozet, koja se nakon uspješnog i dirljivog dokumentarca Lekcije mog tate, građenog na obiteljskom arhivu s kulisom Osijeka, vraća kratkom metru. Svoj novi film Buše smješta upravo u pokladno vrijeme baranjskog karnevala, gdje pod maskama i u kolektivnom ushitu izbija intimna priča o odrastanju, žudnji i strahu.

S Dalijom smo razgovarali o snimanju u Baranji, centralizaciji Zagreba, maskama buša i radu s mladim glumcima. Pričali smo i o tome što joj danas znači Osijek, kako je voditi jedan od najstarijih kinoklubova u državi i zašto se uskoro ponovno vraća u Baranju.

Vaš film Buše na ovogodišnjoj Filmskoj RUNDI ima svoju osječku premijeru kojoj se posebno veselimo. Film je sniman u Baranji. Koliko su vam taj prostor i ljudi koji u njemu žive pomogli ispričati priču?

- Moja prabaka je Baranjka, koja se kao djevojčica odselila u Osijek i tijekom odrastanja nisam imala mnogo veze s Baranjom. Tijekom godina postupno me privlačila i znala sam se voziti uokolo, gledati različite lokacije i uživati u krajoliku. Nisam poznavala mnogo Baranjaca kada smo krenuli, ali se nakon nekoliko godina redovitog dolaska na buše dogodila prekrasna stvar, a to je da su se lokalni ljudi postupno počeli uključivati: od najma prostora, nošnji i kostima do kuhanja i glume. Pri tome znam da im nije bilo lako stajati satima na nogama, pjevati i plesati po zimi, trpjeti nas kao filmaše koji vole izvolijevati i ponavljati stvari više puta, ali su odradili to s mnogo prijateljske topline. Spomenut ću Filipa Golubova Cara kao multidisciplinarnog šerifa, Marka Horvata kao vrijednog čuvara baštine i odličnu kuharicu Danijelu Taslidžić Herman, koja nam je ustupila prostor za audicije, Miroslava Ivčina, koji nam je pomogao vezano uz snimanje u Duboševici, Igora, Maćiku i Katicu, koji su nam pomagali u Topolju. Svi su pozivali na snimanje što veći broj članova društva, susjeda, prijatelja. U jednom trenutku na snimanju smo imali oko 60 statista koji su se družili kao stari prijatelji. Svi su pomagali u svim fazama pripreme i realizacije, bez njih sigurno ne bi bilo ovog filma.

Maske buša imaju veliku ulogu u filmu. Jesu li bile polazište cijele priče ili su kao vizualni element odnosno identitet unesene u film poslije?

- Kada sam ih prvi put vidjela, činilo mi se nestvarnim da postoji zvončarska tradicija u Baranji i oduševila me je atmosfera koju lokalna ekipa stvori tijekom tih dana. Preplavili su me djetinji strah i uzbuđenje i krenula sam dalje istraživati kakve su sve situacije moguće u takvim kaotičnim višednevnim veseljima, pa se priča polako udaljavala od stvarnosti prema fikciji, s jakom željom da ostane ukorijenjena u lokalni identitet i tradiciju buša, ali da ipak ima neku suvremenost. Naravno, igra prerušavanjem bila je prisutna od početka, a kroz pisanje mi se činilo da je važno emancipirati lik djevojke.

Glumačka postava pretežito je osječka, igraju i mladi glumci s osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Kako je izgledao casting? Koliko vam je bilo važno da glumci dolaze iz ovog kraja i kako je bilo raditi s mladim glumcima koji su tek na početku karijere?

- Glavne uloge igraju mladi glumci Eva Getoš i Lovro Klepo, koji su se vrlo predano posvetili probama i snimanju te odradili sjajan posao. Uz njih mladi Belomanastirac Dino Drventić igrao je ulogu mlađeg brata u filmu. On je na audiciji glumio toliko dobro da sam na trenutak ostala zbunjena jer sam pomislila da je ono što govori stvarno. Odličan dečko! Tijekom priprema bilo mi je jako važno da u ulogama budu lokalci ili studenti glume koji možda još nemaju iskustvo profesionalnog seta i bilo je inspirativno raditi s toliko motiviranih ljudi koji žele biti dio projekta. Između lokalnih statista, studenata i filmske ekipe stvorila se jako pozitivna atmosfera tijekom snimanja.

Kako je bilo snimati tako blizu mjesta u kojem ste odrasli? Je li vam poznavanje sredine olakšalo posao?

- Povezanost s Osijekom olakšala mi je pripreme u kontekstu okupljanja lokalne filmske ekipe s kojom volim surađivati i u koju imam povjerenja. Mnogo dragih i vrijednih kolega s Filmske RUNDE sudjelovalo je u produkciji filma i sigurna sam da su zaslužni za dobru atmosferu koja se stvorila tijekom snimanja: Ana Šimić Smoljanović, Matea Bartulović, David Gašo, Tin Ostrošić, Karlo Vranješ. Uz njih je na filmu sudjelovalo mnogo vrijednih studenata AUKOS-a koji su pod mentorstvom Zdenke Lacine za kostime i Maje Subotić za scenografiju realizirali mala čuda i profesionalno odradili cijeli zadatak, pa mi se čini da je suradnja bila obostrano korisna.

PRESS

Profesionalno ste se ostvarili u Zagrebu, a ostali ste vezani uz Osijek. Što vam Osijek znači danas?

- Osijek je grad kojem bih se voljela ponovno vratiti za stalno, ali mi je to izazovno iskombinirati u profesionalnom kontekstu. Dok se ne posloži, pokušavam mu se u valovima vraćati projektima ili inicijativama koje su mi inspirativne, a Osijeku kao gradu potencijalno zanimljive ili potrebne. Za mene je on danas ugodan grad za život s divnim ljudima i mnogo razvojnog potencijala, ali premalim ulaganjem u kulturu.

Predsjednica ste Kinokluba Zagreb i članica Kino kluba Osijek. Što vas je nakon akademije privuklo amaterskom i klupskom filmu te kako izgleda voditi jedan od najaktivnijih kinoklubova u zemlji?

- Odgovor je vrlo jednostavan: ne postoji čišći način realiziranja filma od onog koji nastaje iz strasti, bez neke financijske koristi ili očekivanja koja donosi profesionalizirani audiovizualni sustav. Klubovi okupljaju ljude različitih iskustava, generacija i senzibiliteta te ga je fascinantno promatrati iznutra kao mikrokozmos koji na životu održava zajednica zaluđena filmskim stvaranjem u najširem mogućem smislu. Kinoklub Zagreb trenutačno je mreža šestotinjak članova u svojoj 98. godini postojanja. Uz nju dolazi bogata povijest filmskog eksperimentiranja i rušenja ustaljenih normi, niz velikana hrvatskog filma te početak filmske edukacije u Hrvatskoj, a danas ih nastavljaju suvremeni autori i autorice koji se međusobno motiviraju, surađuju te nadograđuju programe i koncepte kluba. Klub ne vodim osobno, vode ga članovi Skupštine koji odlučuju o smjerovima kojima se ide, a moj je zadatak osluškivati ih i s ostalim kolegama iz Izvršnog odbora predlagati programe i suradnje u budućnosti. Voditi Kinoklub volonterski je posao koji oduzima vremena i energije, ali je vrijedno iskustvo suradnje s ljudima i poznavanja funkcioniranja udruge u kulturi. Ideja je kluba kontinuirano pomlađivanje i mijenjanje vodstva, što smatram suvremenim konceptom, a to znači da ga ne planiram voditi zauvijek. U logističkom i financijskom smislu Kinoklub vodi kolegica Dajana Mišurac, koja je u njemu zaposlena kao tajnica i koja radi sjajan posao.

Kako vidite odnos Zagreba i ostatka Hrvatske kad je riječ o filmu? Što bi Kinoklub Zagreb mogao dati manjim kinoklubovima diljem zemlje, a što od njih naučiti?

- U kontekstu profesionalnog djelovanja čini mi se izazovnim, ali ne i nemogućim, djelovati izvan Zagreba. Decentralizacija je kao smjernica česta u mnogo kulturnih strategija te postoji cijeli niz inicijativa, udruga, pojedinaca i produkcijskih kuća koje su aktivne u cijeloj zemlji, ali trenutačno ih je najviše u Zagrebu. Tomu pridonosi i činjenica što se isključivo u Zagrebu može studirati režija, snimanje, dramaturgija, montaža i produkcija. S druge strane, glumačkih akademija ima u svakom većem gradu i broj glumaca koji završavaju studij dovoljan je da rade po cijeloj zemlji. Novoosnovani Kino klub Osijek primjer je onoga "na pravom mjestu u pravo vrijeme". Tijekom godina porasla je potreba ljudi za kontinuiranim izražavanjem filmom, a sada nizom programa i edukacija to napokon i mogu. Tomislav Šoban, David Gašo i Toni Balog kao iskusni filmaši i kinoklubaši sigurno su zaslužni za početno potpirivanje vatrice, motiviranje članova i visoku ljestvicu kvalitete koje pokazuju njihovi radovi. Kinoklub Zagreb tu vidim kao starijeg brata koji pomaže Osijeku ako nešto zatreba na tehničkoj ili logističkoj razini, ali od samog početka čini mi se da Osijek djeluje vrlo strukturirano zahvaljujući prijašnjem iskustvu njegovih pokretača koji su aktivni i u Kinoklubu Zagreb. Istovremeno, zahvaljujući tome što je Osijek manji, Zagreb se sigurno može inspirirati tim obiteljskim trenutkom druženja i suradnje unutar zajednice u kojoj se pojavljuju prve inicijative i svježi programi.

Za kraj, na čemu trenutačno radite?

- Ponovno se vraćam u Baranju, koja je prepuna tema i ljudi o kojima mislim da vrijedi snimati filmove. U fazi sam priprema za novi projekt koji će se baviti Otti Berger, tekstilnom dizajnericom iz Zmajevca. Planiram u Osijeku pokrenuti više participativnih projekata među sugrađanima koji promatraju grad iz nove perspektive. Surađujem na projektu FadeIN-a Putovanje u svijet drugih, na kojem sudjeluje niz nastavnika iz cijele Hrvatske, a kojem je cilj motivirati učenike da u svojem okruženju pronalaze zanimljive ljude i o njima snimaju videozapise. Jednog dana bit će predstavljeni u sklopu Muzeja osobnih priča. Usporedno predajem različite oblike pisanja ili izrade filma, smišljam nove filmske i kulturne projekte, pišem ili sam na snimanjima. n