Kad god na ovoj stranici krene kuknjava glede neprenošenja nekih velikih sportskih događaja na kanalima naših TV kuća, javi se naš vjerni čitatelj Tomislav da podsjeti kako se radi o preskupim događajima, koje se dade gledati, ali na druge načine i ako se štogod ekstra plati. Ima on pravo, ali moralo bi nekog načina biti da ljudstvo naviknulo na ono da je televizor prozor u svijet i dalje vidi gotovo sve bez obzira na godine, sklonost novotarijama i odnos prema tehnologiji. Možda je zastarjelo mišljenje na djelu, možda je samo romantika neka, možda mladost nikada neće shvatiti to kukanje, ali bude žala u tome da ti kadikad i sto kojekakvih pretplata ne garantira mogućnost da neke stvari gledaš.

Sve diktira novac, dakako. Zato nam i je kako nam jest, i zato su vijesti, pa i one na malim ekranima, takve kakve jesu, strašne uglavnom. Novac diktira i što će se na malim ekranima gledati i novac, iliti poslovanje, bit će jamačno jedna od tema na kojima će se lomiti koplja za izbora novog ravnatelja ili ravnateljice HRT-a. Važna je to bila funkcija nekad, toliko važna da se o kandidatima danima pisalo, politička prijateljstva sklapala i razvrgavala, a danas smo dotjerali dotle da izbor za prvog čovjeka javnog servisa zanima u pravilu tek zaposlenike istog tog servisa. Nekad je to bila moć i čast, možda ne onako kako je moć i čast bila biti popom, učiteljem i doktorom, ali čast. Danas više nije. Pa bi najmudrije bilo među šestero tražiti predana radnika koji istinski voli televiziju. Samo, ima li to u sebi itko od šestorke?!

Elem, novac kvari ljude kako god okreneš. Evo je i Vuka Vukovića, našeg znanog ekonomista, potreba za velikim novcem dovela, čini se, s onu stranu zakona, bar američkog. Tamo se svašta oprostiti može, osim muljanje u financijskom svijetu. Tema je Vuković i ekipice za stolom koja pićem slavi to što Đ ima rođendan. Među njima i žene koje se financijama bave i muško koje o financijama pojma nema. Ma našli su se oko činjenica da je u Vukovića taman takvo ime da je čisti zicer spajati ga s naslovima popularne kulture. Ne sjetiti se, recimo, filmskog klasika “Vuk s Wall Streeta”, bilo je nemoguće. Tko god film s DiCaprijem prvi ponovo pusti, gledat će se njega drugim očima.

E da, neke stvari bi se tek mogle dogoditi, a neke su se već počele događati. Komercijalne televizije krenule su žestoko sa svojim jesenskim novitetima. Vratili su se tako “Kumovi” i neka su. I dabogda imali mali milijun epizoda i oborili sve rekorde. Nije to s “Kumovima” više stvar razuma, to je stvar izvan razuma onako kako je, recimo, izvan pameti navijati za omiljeni nogometni klub i kad ga godinama šamaraju. No baš ta odanost fanova, i predanost glumaca, i činjenica da traje sve u vjekove otupjela je svako pero i tjera na naklon. Gledati se ne mora, ali poštovati mora.

S druge pak strane činjenica je i da nakon ljeta treba prosječnom gledatelju neko vrijeme da se zalaufa. Ljeto umrtvi osjetila, uspori reakciju, a na ekranu svega. Pa se motri možda i ovlaš, pa projekti zasluže palac gore ili dolje na osnovi naoko sitnica. Evo, recimo, serija “Slučajna obitelj” na Novoj TV. Tu je sve došlo u pitanje, bar što se ovog gledatelja tiče, zbog posve demodirane kožne jakne u glavne junakinje. Bode oči teška jakna, mrvu predimenzionirana i posve retro, bode k’o što na društvenim mrežama bodu oči “slike” korisnika što ih je umjetna inteligencija likom vratila u osamdesete.

Ili “Asia Express”, još jedan reality u kojem se poznati bacaju u nepoznate situacije. Ajde što poznati i nisu najpoznatiji na svijetu, ajde što je među njima i bivši predsjednički kandidat, ali kusanje prženih cvrčaka slabašan je neki vab. Možda se sve i razigra, no ako čovjek nema natjecatelje do kojih mu je stalo, za koje će navijati, teško da ima potrebe da parove putem prati. A možda i sve to živne kad zazuje opet “Divlje pčele”, onako kako su zujale u prvoj sezoni.

Tko samo zuji, a tko i meda daje, rano je govoriti. Hrvatska radiotelevizija poslovično sa svojim novitetima kreće mrvu iza svih. Knjaz ima novi uradak, Blaž ima novu sezonu, nogometna Liga prvaka je i opet na programu. Sve je tu i sve je, štono bi se reklo, maksimalno politički korektno. A da je mrvu žešće, kritičnije, polemičnije?! Valjalo bi. Ovako, kad pitaš slavljenicu Đ što bi joj nedostajalo da je na pustom otoku desetak dana bez TV ekrana, ona jedva da se ičega sjetiti mogla. “Potjera”, kaže na koncu. Ima smisla, pogotovo na pustom otoku.