Mario Mihelj jedan je od najpoznatijih hrvatskih chefova i član žirija MasterChefa. Profesionalni put gradio je u restoranima poput Šestinskog Lagvića, Dubravkina puta, Mundoake i dubrovačkog Gil'sa, a bio je i izvršni chef El Tora i Mareda. Danas se, uz televizijski angažman, bavi gastrokonzultacijama i edukacijom te promiče hrvatsku gastronomiju i lokalne namirnice. Dio je nove sezone MasterChefa sa Stjepanom Vukadinom i Goranom Kočišem.

Mario kaže da je nekad puno teže ocijeniti tuđi tanjur nego pripremiti svoj.

- Kad kuhaš svoj tanjur, ti znaš što želiš napraviti, imaš svoju ideju, svoj tempo i odgovaraš sam sebi. Kad ocjenjuješ nekoga drugoga, moraš razumjeti što je ta osoba htjela napraviti, koliko je uspjela u tome i gdje je pogriješila. Ali najvažnije je biti pošten. Ne mogu nekoga maziti po glavi samo zato što se potrudio. U kuhinji se trud podrazumijeva. No na kraju tanjur mora biti dobar. Možeš imati najbolju priču na svijetu, možeš biti simpatičan, možeš se rasplakati deset puta, ali ako je meso sirovo, meso je sirovo - rekao je Mihelj.

Prvo što primijeti kod kandidata jesu energija i karakter, za što kaže da možda zvuči čudno jer je riječ o kuhanju, ali upravo kuhinja jako brzo pokaže kakav si čovjek.

- Kada nastane problem, kada nešto zagori, kada nemaš vremena... Tada vidiš tko si. Nakon toga dolazi okus. Tehnika se može naučiti, kreativnost se može razvijati, ali osjećaj za okus i razumijevanje hrane nešto su što je puno teže usaditi. Najgora kombinacija je kada netko ima preveliko samopouzdanje, a nema pokriće - objasnio je.

Mihelj ističe da ga kandidati u MasterChefu mogu naučiti tomu da nikada ne treba izgubiti onu početničku znatiželju.

- Ljudi koji tek ulaze u kuhanje često nemaju profesionalna ograničenja. Ne razmišljaju uvijek: "To se tako ne radi." Oni jednostavno probaju. Mi profesionalci nekada sami sebe zatvorimo u rutinu. Znaš kako nešto funkcionira, znaš što prolazi i onda ponekad nesvjesno prestaneš eksperimentirati. Kandidati me često podsjete koliko je kuhanje zapravo uzbudljivo - kaže.

Mario za sebe kaže da je direktan, ne voli glumatanje i jako brzo osjeti kada netko prodaje maglu. Najveći problem hrvatske gastronomije, po njemu, nedostatak je ozbiljnog sustava edukacije i razvoja ljudi.

- Možemo mi imati najbolje namirnice, najljepše restorane i pune terase, ali ako nemamo ljude koji znaju što rade i koji žele napredovati, dugoročno nemamo ništa. Previše mladih danas želi odmah biti chef. Malo tko želi prvo biti dobar kuhar. Chef nije titula koju dobiješ zato što imaš tetovažu, pincetu i Instagram profil. Chef postaješ godinama, radom, pogreškama i odgovornošću prema ljudima koji rade s tobom - objasnio je.

NOVA TV

Marija je njegov posao naučio koliko zapravo može izdržati jer, kako kaže, kuhinja vrlo brzo ogoli čovjeka.

- Kada si neispavan, gladan, pod stresom i imaš problem za problemom... Tada nema glume. Naučio sam da mogu biti jako tvrdoglav, da imam visok prag tolerancije na stres, ali sam kroz godine morao naučiti i slušati druge ljude. Prije sam mislio da chef mora sve znati i sve kontrolirati. Danas znam da je najveća snaga imati dobru ekipu i ljude kojima vjeruješ. I da, naučio sam da sam puno bolji čovjek kada nisam gladan - objasnio je uz smijeh.

Mario je u jednom intervjuu istaknuo kako bi, da nije chef, radio u specijalnoj policiji, a nas je zanimalo što je to što ga privlači tako ekstremnom zanimanju.

- Privlači me adrenalin, disciplina i rad pod pritiskom. Mislim da između profesionalne kuhinje i nekih ekstremnih zanimanja postoji više sličnosti nego što ljudi misle. Imaš tim, moraš vjerovati ljudima oko sebe, moraš brzo donositi odluke i nemaš puno vremena za filozofiranje. Volim izazove i volim testirati svoje granice. Vjerojatno mi je jednostavno dosadno kada je previše mirno. Zato sam završio u kuhinji. Tamo uvijek nešto gori, samo je pitanje - hrana ili atmosfera - kazao je i dodao da je, kad je kod kuće, ipak malo opušteniji i tvrdi kako je naučio da ne mora sve biti savršeno.

Pitali smo Marija, da može birati između vlastitog restorana iz snova ili mogućnosti da proputuje cijeli svijet i jede u najboljim restoranima, što bi izabrao, a on odgovara: "Proputovati cijeli svijet." Kaže da restoran može napraviti i poslije, ali iskustvo koje se dobije putujući, jedući i upoznajući ljude ne može se ničim kupiti.

- Mislim da bi nakon takvog putovanja moj restoran iz snova bio još bolji. Tako da bih prvo pojeo svijet, a onda ga pokušao malo prenijeti na tanjur - kazao je i dodao da mu je kuhinja dala život koji nije mogao ni zamisliti kada je tek počinjao, iako priznaje da ju je nekad manje volio.

Inače, Mario vodi skladan obiteljski život sa suprugom Sarom Cerić Mihelj i njihovim sinovima Rudijem i Grgom te kćeri Hanom, koju njegova supruga ima iz prijašnje veze. Objasnio je da ga je roditeljstvo naučilo strpljenju i tomu da ne možeš sve kontrolirati.

- U kuhinji možeš napraviti plan, raspored, organizaciju i kontrolirati puno stvari. Djeca imaju svoj plan. I taj plan najčešće nema nikakve veze s tvojim. Roditeljstvo me naučilo da je vrijeme najvažnija stvar koju imaš. Karijera je važna, posao je važan, uspjeh je važan, ali trenutke koje propustiš s djecom ne možeš vratiti - rekao je.

Na pitanje po čemu bi volio najviše da ga se pamti, Mihelj je odgovorio:

- Volio bih da me pamte kao čovjeka koji je uvijek govorio iskreno i koji je ostavio nešto iza sebe. Naravno da mi je drago ako ljudi pamte jela, restorane, emisije i projekte, ali puno mi je važnije da ostanu ljudi. Da netko kaže: "Radio sam s Mariom i nešto sam naučio." Da netko zbog mene nije odustao od kuhanja. Da je netko postao bolji kuhar, chef ili čovjek. I volio bih da me pamte kao nekoga tko je volio hranu, ljude i život i tko nikada nije znao raditi ništa napola. Jer, na kraju, karijera prođe, kamere se ugase, restorani se mijenjaju. Ono što ostane su ljudi, priče i trag koji si ostavio iza sebe. A ako se uza sve to netko sjeti da sam znao dobro skuhati – onda smo napravili dobar posao.