Iako se to čini nemogućom misijom, uredništvo glazbenog online-magazina Spin složilo je top-listu 40 najvećih glazbenika u posljednjih 40 godina. Objavljivali su je postupno, od proljeća, deset po deset mjesta na ljestvici, a sad je stigao i popis onih pri vrhu.

10. PEARL JAM

Najgluplja rasprava u glazbi, gluplja čak i od one Beatlesi protiv Stonesa ili Istočna obala protiv Zapadne obale, bio je napuhani grunge-okršaj Nirvane i Pearl Jama. Danas, naravno, sve to djeluje smiješno. Ali tada je bilo ozbiljno. Činjenica da Pearl Jam nikad nije dopustio da ga se javno uvuče u taj sukob svjedoči o njegovu duhu i osjećaju svrhe. A to što nakon Cobainove smrti nisu upali u nastali vakuum, ravno je čudu. Njihov debitantski album “Ten”, s poetskim, čvrstim rock-hitovima - vapajem za smislom u pjesmi “Alive”, traumatičnom “Jeremy” i veličanstvenom, elegičnom “Even Flow” - snažna je glazbena protuteža generaciji nezadovoljstva koju je predstavljao Nirvanin “Nevermind”. Njihov žestoki sukob s Ticketmasterom bio je poruka “mi smo na vašoj strani”, koja je ujedinila zajednicu. Jedna od najdojmljivijih slika njihove plemenitosti jest Eddie Vedder sjetna lica, kako na kraju nastupa grupe u Saturday Night Liveu 1994., samo nekoliko dana nakon što si je Kurt oduzeo život, stavlja ruku na srce.

- Poslušajte vatreni rock s albuma “Dark Matter” iz 2024. ili Vedderove soloalbume i njihove široke, razigrane izraze ljudskosti i nade. Pearl Jam trajna je i briljantno sjajna zvijezda - piše Steve Hochman.

Pearl Jam

EPA

9. EMINEM

Kad je Marshall Mathers eksplodirao, otprilike u vrijeme kada je prijetnja Y2K-a trebala uništiti društvo, pohvalio se ne jednim, nego čak dvama hip-hop alter egima: rođeni Detroitčanin repao je i kao Eminem (ego) i kao Slim Shady (id), često unutar istog stiha, što je, uz njegov nevjerojatno složeni flow, sugeriralo beskonačnu regresiju različitih “ja” - svih osmišljenih kako bi žestoko mrzili Marshalla Mathersa. Šalio se na račun ubojstva, silovanja, mučenja, nasilja i techna, a mi smo mu to tolerirali jer je očito mrzio samoga sebe više nego bilo koga ili bilo što drugo. Upravo je to cijela poanta filma “8 Mile”, zbog čega i “smiješne” pjesme poput “My Name Is”, kao i one mračne, i danas, duboko u novom stoljeću, izazivaju jaku nelagodu. Razmrsivanje tih ratobornih alter ega učinilo ga je najvećim živućim reperom, bar na nekoliko godina, no nakon što je, otprilike u vrijeme albuma “The Eminem Show”, napokon razdvojio ta zaraćena “ja”, jedva je još mogao zadržati našu pozornost.

- Gledano unatrag, bilo je nemoguće da jedan čovjek tako dugo održava tu razinu samoprijezira, ali taj su plašt preuzeli svaki incel i trol definirani vlastitim osjećajem obespravljenosti, ali nesposobni vidjeti svijet izvan dosega vlastitog Wi-Fija. Marshall Mathers možda je dobio bitku, ali Slim Shady dobiva rat - napisao je Stephen Deusner.

8. OUTKAST

Na križanju Conrad Avenue i Lakewood Terrace, u povijesnoj atlantskoj četvrti Lakewood Heights, nalazi se skromna kuća od cigle s bijelim tendama i crnim kapcima. Ničim ne odaje da je njezin zapušteni podrum, s podom od crvene zemlje i s izvađenim automobilskim sjedalima, nekoć bio improvizirani studio The Dungeon, u kojem su producenti grupe Organized Noize, Rico Wade, Ray Murray i Sleepy Brown, stvarali demosnimke za debitantski album Outkasta iz 1994., “Southernplayalisticadillacmuzik”. Talentirani trio neumorno je radio na beatovima za Andréa “André 3000” Benjamina i Antwana “Big Boi” Pattona, tinejdžerske rap-prodigyje, koji su se dvije godine prije upoznali u trgovačkom centru Lenox Square. Njihov singl “Player’s Ball” donio im je ugovor s diskografskom kućom LaFace Records. Njime su južnjački hip-hop postavili na glazbenu kartu. Outkast je potom 1996. objavio “ATLiens”, a 1998. “Aquemini”, dva albuma koja su istaknula njihov eksperimentalni i nekonvencionalni pristup hip-hopu. Big Boi donosio je snažne ulične himne, a 3 Stacks ravnotežu pružao svojim često ezoteričnim rapovima. U kombinaciji sa živim instrumentima i beatovima nadahnutima funk-glazbom 1970-ih, southern soulom, gospelom, countryjem i psihodeličnim rockom, Outkast je bio i ostao jedinstven. U studenome će Outkast biti primljen u Rock and Roll Hall of Fame. Iako je malo vjerojatno da će se ikada ponovno okupiti kao Outkast (njihova posljednja turneja bila je 2014.), Grammyjem nagrađeni dvojac ostavio je svoj trag i nedvosmisleno dokazao da je Jug uvijek imao nešto reći.

7. DAVE GROHL /FOO FIGHTERS

Nakon nekoliko mjeseci povlačenja nakon katastrofe 1994., Dave Grohl se vratio poslu i svirao koji god je instrument trebalo kako bi u samo šest dana snimio ono što će sljedeće godine biti objavljeno kao debitantski, istoimeni album Foo Fightersa. I album razvaljuje.

- Trebalo mi je dugo da ga prestanem besmisleno uspoređivati s onim drugim bendom koji je preživio i jednostavno ga pustim da teče, ali on doista teče. Njegov rock, koji djeluje poput vjetra u kosi, možda je smetao Nirvaninim puristima, ali možda, samo možda, putovanja kroz smrt nisu baš... održiva. I ništa ne djeluje toliko trajno, pouzdano i čvrsto kao Dave Grohl s gitarom, koji uživa u velikoj avanturi s Foo Fightersima i nizu sporednih projekata, od Queens of the Stone Agea do Tenacious D-ja. Tijekom 11 studijskih albuma Foo Fightersa Grohl i ekipa proizveli su cijeli niz instant-klasika i stekli sjajnu reputaciju koncertnih izvođača. Ovdje nema nikakvih polovičnih, mamurnih pokušaja. Ovo je davanje svega od sebe. I to na veliko. Svaki put - piše Matt Thompson.

6. TORI AMOS

Kad je Tori Amos početkom 1992. objavila “Little Earthquakes”, bilo je mnogo muškaraca koji su pjevali o muškim stvarima. Kakve su onda bile šanse da ova vatrena virtuozna glazbenica sa svojim izrazito lijepim mezzosopranskim glasom, koja je otvoreno i bez isprike pjevala o dubinama ženskog iskustva, uzdrma industriju? U vrijeme kada je glazba ostavljala tako malo prostora ženama, ona je otvorila pukotinu u našoj svijesti i ponudila novu perspektivu i novi glas. A upravo je to Tori radila cijele svoje karijere: osvjetljavala je teške teme i odavala počast svim dijelovima naše ljudskosti kao pripovjedačica gotovo mitskih razmjera, očaravajući nas svojom neustrašivom hrabrošću (uz nevjerojatno dobre autorske pjesme). I dalje pomiče granice i nadahnjuje druge da budu vjerni sebi. Njezina poruka i primjer stvorili su sljedbeništvo koje s pravom ima gotovo evangelizacijski karakter.

5. PRINCE

Princeov slavni trominutni, nenadzirani gitaristički solo u pjesmi “While My Guitar Gently Weeps” tijekom ceremonije Rock and Roll Hall of Famea 2004. sažima ga u nekoliko minuta. Bio je posljednji dodatak zvjezdanoj posveti Georgeu Harrisonu, a Prince je na svojoj gitari H.S. Anderson Mad Cat odsvirao jedan od najvećih rifova u povijesti modernog rocka. Otkako je 2016. umro, u dobi od 57 godina, Prince je stekao mitski status. Jedan je od najprodavanijih izvođača svih vremena, osvojio je previše nagrada da bi ih ovdje bilo moguće nabrojiti, a na svom debitantskom albumu “For You” iz 1978. očaravajuće je svirao čak 27 različitih instrumenata. Iako bi “Purple Rain” iz 1984. mogao biti njegov najveći umjetnički doseg, legenda kaže da si je zadao izazov napisati novu pjesmu svaki dan, što je rezultiralo s nevjerojatnih 39 albuma objavljenih za njegova života.

- Nitko nije ozbiljnije shvaćao glazbu, ni glazbeni biznis, od Princea; bio je čvrsti zagovornik prava umjetnika i borio se kako bi zadržao kreativnu kontrolu nad svojim pjesmama. Bio je vrhunski izvođač, autor pjesama, skladatelj i producent, a izgradio je flamboyantnu, androginu personu koja je zračila seksualnošću. Imao je pet singlova na prvom mjestu top-lista i napisao jedini singl Sinead O’Connor koji je dosegnuo broj jedan, “Nothing Compares 2 U”, kao i pjesmu Banglesa “Manic Monday”, koja je dogurala samo do drugog mjesta jer je njegov besmrtni “Kiss” bio na vrhu ljestvice - piše Charles Moss.

4. MADONNA

Promijenila je svijet. Bruce Springsteen možda je bio najveća rock-zvijezda 1980-ih, ali Madonna je bila najveća zvijezda. Ni jedna filmska zvijezda, redatelj, slikar, pisac ili drugi glazbenik nisu ostavili za sobom takav cunami kao ona kada bi se pojavila u nekoj zemlji i potom iz nje otišla. Njezina glazba bila je sjajna, ali sama po sebi nije bila dovoljna da izazove pukotinu u kulturnom prostorno-vremenskom kontinuumu. Ona je bila osloboditeljica. Bila je 100 posto ono što je željela biti i ono što je govorila da jest, što nije bilo samo osvježavajuće nego je u ono vrijeme i rušilo temelje društva. Voljeli je ili mrzili, vjerujem da joj je bilo jednako drago zbog bilo koje od te dvije reakcije. Oslobodila je seks čedne vate u koju ga je Reaganova Amerika ponovno počela umatati. Ništa od onoga što je napravila nije bilo toliko skandalozno kao ono što bi učinila sljedeće. Bila je neprekidni kulturni orgazam. Savršeno se poklopila s usponom MTV-ja i definirala ga jednako koliko je MTV pomogao definirati nju. Njezini videospotovi bili su mali filmovi i bili su sjajni! Njezine pjesme i spotovi bili su kontroverzni na više razina, uključujući golemu buru koju je izazvala “Like a Prayer” upotrebom kršćanskih križeva i ljubljenjem kipa crnog sveca. Prodala je više od 300 milijuna albuma, ali to je zapravo sporedno. Madonna je više utjelovila duh rock’n’rolla nego rock-zvijezde. Nije bila ničija naivčina, a nije to ni danas.

Madonna

YOUTUBE

3. SINÉAD O’CONNOR (SHUHADA’ SADAQAT)

- Kad sam intervjuirao Sinéad u listopadu 2020., bila je iskrena, puna povjerenja, otvorena, prijateljski raspoložena, ranjiva i nevjerojatno duhovita. Tijekom našeg razgovora ponovila je ono što je rekla i mnogim drugim novinarima: da njezin “kontroverzni” nastup u emisiji SNL u listopadu 1992. (kada je poderala fotografiju pape) nije uništio njezinu karijeru, nego ju je kao pjevačicu vratio na pravi put. Rekla mi je da osobno zbog toga ima određenih žaljenja, ali profesionalno nema ni jedno. Sinéad je objavila deset studijskih albuma prije nego što je 2023. umrla, u 56. godini, i svi su bili snažni i prekrasni te su prolazili kroz tijelo poput trnaca. Bila je nepokolebljiva u svojoj neustrašivosti i aktivizmu te nas je naučila što znači čvrsto braniti svoje stavove čak i kada su tvoji tlačitelji glasni i brojni. Kada sam prije njezine smrti pisao o njoj, ljudi su joj se redovito rugali i maltretirali je. Nakon njezine smrti, ti isti ljudi odjednom su govorili da je “bila u pravu u svemu”. Kakav bi bio naš svijet da imamo više Sinéad O’Connor? Pokušajte im ne ugasiti svjetlo. Ti hrabri, velikodušni buntovnici potrebniji su nam nego ikada prije - piše Liza Lentini.

Sinead O’Connor

YOUTUBE

2. PUBLIC ENEMY

Prvi put kada je suosnivač Def Jama Russell Simmons čuo demo grupe Public Enemy, izbacio ga je kroz prozor studentske sobe Ricka Rubina na Sveučilištu NYU. Bar se tako toga sjeća Doctor Dre. Svijet možda nije bio spreman za ono što je Public Enemy nudio: hladnu, grubu istinu o raširenom rasizmu, na kojem je Amerika bila izgrađena. No Rubin se zainteresirao i Def Jam ih je naposljetku potpisao. Chuck D osnovao je Public Enemy s Flavorom Flavom dok je radio na sveučilišnoj radiopostaji WBAU Sveučilišta Adelphi na Long Islandu, gdje su imali hip-hop emisiju. Kako bi je promovirali, napravili su demo pod nazivom “Public Enemy Number One”, pod imenom Chuck D and Spectrum City, singl koji je Simmons izbacio kroz prozor. Umjesto partijskog rimovanja kakvo su njegovali Sugarhill Gang i Kurtis Blow, Chuck D propovijedao je o rasnoj nepravdi, policijskoj brutalnosti, ekonomskoj nejednakosti i pristranosti medija. Uz podršku Flava, The Bomb Squada i zaštitarske ekipe Public Enemya, S1Ws, Chuck je okrenuo rap naglavačke i utjecao na bezbroj drugih izvođača. Od albuma “Yo! Bum Rush the Show” iz 1987. i “It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back” iz 1988., preko “Fear of a Black Planet” iz 1990., do “Apocalypse 91… The Enemy Strikes Black” iz 1991., Public Enemy bio je više od nadimka “Black CNN”, koji je skovao Chuck. Postali su pokret. “Fight the Power”, “Don’t Believe the Hype” i “Can’t Truss It” definirali su eru i postali borbeni poklici. Njihovi se predmeti nalaze u Smithsonianu, a oni su uvršteni u Rock & Roll Hall of Fame. Njihovi se stihovi proučavaju na fakultetima.

Public Enemy

YOUTUBE

1. KURT COBAIN/NIRVANA

- Nikad nije bila riječ samo o glazbi, ili čak prvenstveno o glazbi, kada je trebalo objasniti što je Nirvanu činilo posebnom. Bend i njegov frontmen uvijek su mi bili zanimljiviji zbog onoga što su govorili i radili na pozornici ili u intervjuima, ili što su pisali u knjižicama svojih albuma, nego zbog same glazbe. Naravno, Kurt je uspijevao ubaciti dovoljno Beatlesa u svoje grunge-pahuljice da glazba bude probavljiva, čak povremeno i uzvišena, ali Nirvana je uvijek bila bolja kao iskustvo uživo, a čak je i tada vrhunac dosegnula rano - više joj je odgovaralo intimno okruženje njezinih početaka nego arene njezine adolescentske faze. Kaos koji je Nirvana mogla izazvati u klubu kapaciteta 250 ljudi otprilike u vrijeme Bleacha bio je istinski uzbudljiv. Kada se Dave Grohl pridružio kao bubnjar, njihova se glazbena izvedba tehnički podigla na višu razinu, ali kako su nakon toga nevjerojatno brzo postali slavni, gotovo da nije bilo načina da tako bučan i nediscipliniran bend zvuči dobro u golemim prostorima u kojima je tada morao nastupati. Kurt je prestao uživati u tom iskustvu i počeo glumiti svoje povremene izljeve manične energije - bacanje na bubnjeve postalo je njegova verzija Petea Townshenda koji razbija gitaru. A onda je tu bio i heroin, koji... nije pomogao. No Nirvana kao glazbeni entitet odavno se odvojila od tereta rock-mitologije koji se gomila otkako si je Kurt prije više od 30 godina oduzeo život. Već je za života postao veći od života; sada se pretvorio u simbol, šifru, lice na majici koje znači što god onaj tko je nosi želi da znači. Nirvanin uspjeh, pod vlastitim uvjetima, značio je izlazak iz sjene svih onih koji su dotad živjeli u njoj i teško je mladima objasniti koliko je uzbudljivo to vrijeme bilo nama koji smo vjerovali u ideju Nirvane kao predvodnice potpuno nove ere stvarno dobre glazbe koja dopire do široke publike. Da budem jasan, nije bila riječ o tome i mi smo bili u krivu. Ali tada se tako činilo... Na kraju, uspjeh Nirvane nije najavio ništa osim samoga sebe, ali njihova glazba i dalje ima moć prizvati onu kratku pukotinu u nemilosrdno komercijalnim oblacima popularne kulture. S obzirom na cijenu, to nije dovoljno, ali to je ono što imamo. Proslavimo to. To se više nikada neće dogoditi - napisao je, između ostalog, James Greer. n