Marisabel Majić: Moja svakodnevica je burna, zanimljiva te nekada i neizvjesna
Ljepota ovog posla je što radim zaista raznolike teme, upoznam puno ljudi i nikada mi nije dosadno
Marisabel Majić vješta je novinarka Hrvatske radiotelevizije, koju najčešće gledamo u informativnim minutama. Dvadesetdevetogodišnja Majić diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti, a na HRT-u radi gotovo pet godina. Kako u cjelokupnom radnom stažu tako i posljednjih tjedana, Marisabel obrađuje širok spektar tema. Od praćenja utakmica Vatrenih do legionele na bazenima, tu je da prenese informaciju. Za televizijski prilog razgovarali smo s Marisabel Majić.
Marisabel, gledamo vas kao reporterku u informativnim minutama HRT-a. Kako opisujete svoju radnu svakodnevicu te što doživljavate svojom misijom?
- Moja svakodnevica je burna, zanimljiva te nekada i neizvjesna. Nekad već dan prije znam koju temu radim, pa se stignem i pripremiti, ali zbog nepredviđenih okolnosti tema se može promijeniti u zadnji čas ili je dobijem tog istog dana. Bezbroj puta se dogodilo da sam završila posao i krenula doma, ali su me zvali urednici zbog nekog “breaking newsa”, pa me ekipa (snimatelj, tonac i vozač) pokupila i nastavili smo na mjesto događaja. Uvijek se trudim ostati smirena, jer tako svi zajedno lakše odradimo posao, a moja je misija uvijek biti objektivna. Nekad radim teme koje mi više odgovaraju, nekad one koje su mi manje zanimljive, ali uvijek dajem svoj maksimum i svaku temu nastojim obraditi kvalitetno.
Koje teme najčešće obrađujete i donosite gledateljima HRT-a?
- Ljepota ovog posla je što radim zaista raznolike teme, upoznam puno ljudi i nikada mi nije dosadno. Većinom se baziram na grad Zagreb i sve ono što se događa u glavnom gradu. Od gradske skupštine, štrajka radnika Čistoće pa do crne kronike, ali i festivala i Thompsonovih koncerata prošle godine.
Koliko je zahtjevno nositi se sa širokim spektrom tema kojima se bavite, a što je pojedinost vašeg posla? Od praćenja navijača tijekom utakmica reprezentacije do legionarske bolesti na bazenima?
- Zna biti zahtjevno, pogotovo kada ste, naprimjer, u utorak ispred Vjesnika i izvještavate o tome da su radovi stali, pa ste u srijedu u HAK-u i izvještavate o gužvama za produženi vikend, a u subotu ste u Josipdolu, gdje se dogodilo ubojstvo. Za svaku temu treba e informirati, provjeriti situaciju na terenu i iznijeti ono najvažnije gledateljima u maksimalno dvije minute javljanja. Svaki dan od svojih sugovornika naučim nešto novo i to mi se sviđa, jer učim o širokom spektru tema.
Što biste istaknuli najdražom, a što najtežom sastavnicom svoje radne svakodnevice?
- Volim javljanja uživo jer najbolje funkcioniram pod adrenalinom i kada prikupljam informacije s mjesta događaja. Volim odraditi dobro snimanje. Nema ništa bolje nego kada dobijem odličnu priču i kada su ljudi koje sam snimala zadovoljni prilogom koji ide van u Dnevnik HRT-a, a još je bolje kada nekima i pomognemo. Radila sam davno priču, kada sam tek nekoliko mjeseci bila na HRT-u, o osmeročlanoj obitelji koja je trebala novi dom. I zbog mog priloga i kolegice koja je pokrenula humanitarnu akciju prikupljanja novca, uspjeli smo ju preseliti u prekrasnu novu kuću. I da se ne varamo, volim popiti kavu nakon snimanja s kolegama s kojima sam odradila posao. Kao najteži dio izdvojila bih dvije stvari. Prvo je kada 15 minuta prije početka Dnevnika trčiš u montažu i nadaš se da će ti prilog izići nav rijeme, a drugo su sigurno teme koje nose emocionalnu težinu. Nikada neću zaboraviti kada je dijete umrlo zbog obiteljskog nasilja, i dok sam uzimala izjavu ispred bolnice, suze su samo potekle. To su neke situacije gdje su, koliko god se trudio biti profesionalan, emocije ipak jače.
Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?
- Naučila sam da je važno imati dobre ljude oko sebe. Možda zvuči kao floskula, ali je tako. Kada god bih posumnjala u sebe i mislila da nešto ne mogu napraviti, nazvala bih roditelje, koji bi mi kao najveći navijači i podrška, što i jesu, dali vjetar u leđa. Nikada ne propuštaju moja javljanja i priloge, a imaju i zanimljivu naviku, čim me vide u javljanju uživo, odmah primijete ako sam kupila nešto novo od odjeće, pa me uvijek zezaju zbog toga. To je postala jedna od naših internih šala. A uz njih dolazi i zaručnik Marko, koji je svaki put palio auto i vozio me na posao kada bih morala doći ranije, pogotovo vikendom i koji je skuhao ručak/večeru jer nekada moj radni dan traje i 14 sati. Tu su i prijateljice koje razumiju svaku odgođenu kavu jer se dan na poslu odužio, kao i kolegice s posla, koje su sada već postale i prijateljice, koje uvijek imaju dobru ideju za prilog, riječ podrške i koje uljepšaju dan na poslu uz naše “kolegije”, gdje se ispričamo i nasmijemo.
Kako vam prolazi tekuća poslovna godina? Koje ćete priče iz ove godine posebice pamtiti?
- Dosta turbulentno, svašta se ove godine dogodilo, bilo je svakakvih priča, ali mislim da ću od ove godine zasad ipak najviše pamtiti Svjetsko prvenstvo u nogometu, koliko god da je za nas kratko trajalo. Dobiti priliku javljati se u emisiju “Americana” za mene je bila velika čast, a mojim nadređenima na HRT-u mogu samo zahvaliti na pruženoj prilici. Ni jednu utakmicu, čak ni one koje su trajale do tri ujutro, nije mi bilo problem odraditi. Atmosfera je bila odlična, a najviše sam uživala u zajedničkom navijanju s navijačima svih uzrasta. Takve trenutke zajedništva i podrške Hrvatskoj pamtit ću zauvijek.
Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?
- Uvijek je bilo savjeta sa svih strana, ali izdvojila bih tatin: “Ja to mogu, ja to hoću.” To mi je govorio kada me učio voziti bicikl s tri godine i dandanas mi je u glavi. Pala sam s bicikla bezbroj puta, ali na kraju sam ga naučila voziti, tako i u poslu, nekada ti nešto teže ide, ali uz trud uspiješ.
Budući da je ovo intervju za naš TV prilog, koja su vama omiljena TV lica?
- Teško mi je izdvojiti, mislim da različiti novinari i voditelji imaju različite kvalitete, a meni je čast raditi s njima i učiti od njih svaki dan.
