Svakog novog dana potvrđuje se kako su Orahovica i bliža okolica rasadnik vrhunskih glazbenika. Uspješni su to glazbenici u gotovo svim glazbenim grana, od klasike, tambure, rocka i metala pa sve do popa i zabavne glazbe. Jedan od onih koji svoj talent pokazuje po cijelom svijetu je mladi 25-godišnji Damir Hornung, klavijaturist, pisac tekstova, skladatelj, aranžer te aktualni član Slavonia Banda.

Damir je do sada već svirao i surađivao s mnogim poznatim glazbenicima poput Jakova Jozinovića, Ivana Zaka, Stele Rade i mnogih drugih. Njegova ljubav, kako kažu njegovi roditelji Mario i Snježana, viđena je već s četiri ili pet godina.

- Zanimljivo je da klavir uopće nije bio u priči, nego klarinet. Upravo sam na njemu prvi put počeo "nabadati" tonove koji su, kao cjelina, imali smisla. Nakon toga tata me odveo kumu Marijanu Sabljaku u studio kako bi on vidio ima li u svemu tome potencijala ili je samo riječ o slučajnosti. I eto, ispalo je da ipak nije bila samo slučajnost. Tamo sam se prvi put susreo s klavirskim tipkama, a nedugo nakon toga kum Marijan poklonio mi je prvu klavijaturu, koju i danas čuvam – započeo je svoju priču Damir.

- Usudio bih se reći da bez kuma Marijana vjerojatno danas ne bismo razgovarali o cijeloj ovoj glazbenoj priči koju živim – rekao je te izdvojio kada priča glazbenom stilu i općenitom pogledu na glazbu, najveći je "krivac" njegov profesor Tin Tonković te još dvije profesorice orahovačke glazbene škole.

- Tin je imao najviše strpljenja za moje fiks ideje i nerijetko je, čak i izvan radnog vremena, putovao iz Osijeka ili Požege u Orahovicu kako bi radio sa mnom. Na tome ću mu biti zahvalan cijeli život. Prošle smo godine imali priliku dijeliti pozornicu na jednom festivalu, a velika mi je želja da jednog dana ponovno zajedno zasviramo, onako kako smo znali tada, samo ovoga puta pred publikom koja će to također moći doživjeti. Veliku zahvalnost dugujem i profesoricama Mateji Tomas i Mariji Ševarac te profesoru Draženu Kovačeviću. Volim se našaliti da su, dok su mene učili, trebali imati beneficirani radni staž – kaže Damir, kojeg je, kako naglašava, na glazbenom putu pratilo još puno ljudi koji su ostavili trag, ali pak, najveće zasluge pripadaju roditeljima.

- Moji roditelji su mi najveća podrška od samog početka, a rekao bih da su mi danas podrška još i više nego tada. I dalje se brinu jesam li sigurno stigao kući, jesam li nešto pojeo, kako je prošla svirka i jesam li umoran – iskreno priča ovaj svestrani orahovački glazbenik.

Damir je, kako sam kaže, danas učinio veliki iskorak u komercijalnoj i estradnoj glazbi, ali priznaje kako su mu počeci oko svega toga dosta ''mutni'' jer se sve to nekako događalo u vrlo kratkom vremenu.

- Doista sam zahvalan dragom Bogu na svakoj prilici koja mi se pružila, kao i svim silnim iznimno darovitim i predragim ljudima koje danas mogu zvati prijateljima i kolegama. Sve je počelo prije tri godine, dok sam još živio u Orahovici i Osijeku, nastupao sam uglavnom po Slavoniji s prijateljima Kristijanom Babićem i Ivanom Maškovom. S vremenom je počelo stizati sve više upita za svirke s ekipama iz Zagreba i Dalmacije, pa sam, nakon godinu dana neprestanih vožnji na relaciji Slavonija – Zagreb – Slavonija, hrpe proba i spavanja po tuđim kaučima, nekako prelomio i samo rekao svojima: 'E, selim se u Zagreb. Ne ide više ovdje' - priča Damir, koji je sada već godinu dana u Zagrebu i u to malo vremena surađivao je s jako puno izvođača i vrhunskih glazbenika i kada je sve to iskusio, tvrdi kako mu je žao što mladi glazbenici u Slavoniji jako teško mogu razviti svoj put i što su, u neku ruku, prisiljeni odseliti se u Zagreb ako žele dotaknuti malo veće pozornice i nada se da će se i ta situacija s vremenom promijeniti.

- Počeci su bili s ovdje već domaćom, 'ludom ženskom', Stelom Rade. S njom sam se nasvirao, nasvađao, nasmijao i proputovao kilometre i kilometre. Upravo sam s njom doživio i, zasad, najveći nastup u životu, kada smo kao predgrupa pokojnom Halidu Bešliću nastupali pred oko 25 tisuća ljudi. I danas me prođu trnci kad se toga sjetim jer doživjeti da takva masa ljudi, uz nju za mikrofonom i mene za klavirom, pjeva uglas, doista je jedan od najljepših osjećaja koje čovjek može doživjeti. I za cijeli taj put s njom sam joj vječno zahvalan – prisjeća se Damir s puno ushićenja i emocija.

Nakon nešto manje od dvije godine nastupanja sa Stelom Rade počeo je čak razmišljati o malom odmicanju od glazbe i posvećivanju fakulteta Elektrotehnika koji pohađa, kad mu je došao novi poziv.

- Dobio sam poziv od prijatelja Ivana, koji me je pitao jesam li zainteresiran priključiti se Slavonia Bandu. Nakon nekoliko tjedana nećkanja i promišljanja hoću li ili ne, ipak smo zasvirali. Evo, danas sam već dvije godine s ekipom i čast mi je biti dio priče koja traje već 25 godina i iza sebe ima golem broj hitova. Ekipa je odlična, već se poznajemo u dušu i drago mi je što sam upoznao ljude koji će mi, siguran sam, ostati prijatelji za cijeli život – o Slavonia Bandu kaže Damir.

U međuvremenu se dodatno maksimalno posvetio studijskom radu, pa je ove godine sudjelovao na snimanju cijelog albuma za jednog od svojih najboljih prijatelja Darija Duvnjaka, gitarista i člana grupe Crvena jabuka.

- Tu je i fenomenalni bubnjar Adrian Borić, također član Crvene jabuke. Usudio bih se reći da smo se svi povezali tijekom tog snimanja. Ponekad i nastupamo zajedno, a tu ekipu doista gledam kao drugu obitelj jer se često družimo, radimo, snimamo i uvijek smo jedni drugima na raspolaganju kada nešto zatreba – o svojim ulogama s ''velikim dečkima'' priča Damir, ali ni tu priči nije kraj.

- Moram spomenuti novu odličnu suradnja na novom albumu Ivana Zaka, koji je objavljen prije samo nekoliko dana. I to je bilo golemo zadovoljstvo, velik posao i izuzetna čast dijeliti studio i note te biti dio tima uz vrhunske glazbenike poput Damira Lipovšeka Kexa iz Prljavog kazališta, Adriana Borića iz Crvene jabuke, Marka Vojvodića i Martina Petračića, prema kojima imam uistinu veliko poštovanje. Zak je veliki profesionalac koji pazi na svaki detalj, tako da je cijeli proces snimanja bio iznimno zanimljiv – kaže Hornung te nastavlja u tonu suradnji s hrvatskim estradnjacima.

- Što se tiče suradnji pod reflektorima, svakako moram spomenuti suradnju s trenutačno najvećom regionalnom zvijezdom, Jakovom Jozinovićem, s kojim sam odsvirao nekoliko nastupa. Posebno ću pamtiti onaj na zagrebačkom Bundeku, gdje se okupilo nekoliko tisuća ljudi. Tu su još i moja draga i genijalna prijateljica Lea Mijatović iz Teške industrije, David Temelkov, Ivan Zak, Stefany Žužić, Tomislav Marić ToMa, Đuro Ravenšćak, Katja Munđar, Valeria Jacek, Matej Imrović i još podosta mladih i talentiranih imena – priča Damir te prije svega kao najposebniju i najdražu suradnju ističe onu s, kako naglašava, njegovim mostarskim bratom Jerom Drljom.

- Jera Drljo jedan je od onih ljudi koje ti samo dragi Bog može poslati. Uvijek je veseo, nasmijan, vrijedan za deset ljudi i uvijek tu kada nešto zatreba. Sasvim slučajno upoznali smo se kada smo zajedno išli odraditi svirku sa Stelom. Kilometar po kilometar, pjesma po pjesma, nije dugo trebalo da padne ideja: 'Ajmo mi zasvirati nešto zajedno.' I evo, hvala Bogu, već godinu dana radimo bez prestanka, putujemo, nastupamo i pripremamo nove pjesme. Obojica smo autori, Jera je, doduše, kantautor, ali je dokazao da zna napisati i hit za druge. Tako je Jakovu napisao pjesmu "Voljela bi to", koju je već tjedan dana nakon objavljivanja cijela zagrebačka Arena pjevala uglas. Zato nimalo ne sumnjam da će ljudi vrlo brzo pjevati i njegove pjesme, zajedno s njim. Pazite što sam vam rekao – uvjeren je Damir Hornung, koji je dečko čvrsto na zemlji, pametan i razborit, ništa ne radi na brzinu, a sve što želi ostvariti, prvo pomno realizira.

- U cijeloj toj glazbenoj priči najviše se želim ostvariti kao autor i doista mogu reći da sam zadovoljan i sretan smjerom u kojem sve ide. Sve je to možda krenulo i kao svojevrsni bunt. Pišem i snimam otkad znam za sebe, ali to nikada nisam smatrao pretjerano važnim niti sam svoj rad previše pokazivao drugima. Slušajući, a nerijetko i svirajući nove pjesme, nekako sam shvatio koliko je glazba postala isprazna i bezosjećajna – iskren je Damir te posebno osuđuje stvaranje glazbe umjetnom inteligencijom.

- Žao mi je što je pojavom alata koji koriste umjetnu inteligenciju došlo i do sve većeg broja novih tekstopisaca i skladatelja koji, slikovito rečeno, u šetnji "naštancaju" dvije ili tri pjesme dnevno. Ponekad se zbog toga pitam jesam li lud što se oko jednog teksta ponekad mučim i po mjesec dana, sve dok svako slovo ne sjedne na svoje mjesto. Na moju sreću, upoznao sam ekipu koja dijeli isti pogled na glazbu. Ja sam imao tekstove, oni glazbu i nekako smo posložili sve kockice te stvorili nešto na što smo iskreno ponosni. Posebno zato što je svaka pjesma nastala onako zdravo i iskreno, kako vjerujem da jedino i treba nastajati, a izvođači i publika to su prepoznali – ustvrdio je. Damir putuje, radi punom parom sa svojim timom i s ponosom najavljuje izlazak pjesme koju je otpjevala Stela Rade, za koju on potpisuje tekst i glazbu.

- Već nakon kratke najave na društvenim mrežama reakcije su bile izvrsne, što nam je dodatni vjetar u leđa. Imam sreću što oko sebe imam fantastičan tim koji čine braća Toni i Stjepan Lesko, koji su radili aranžman te jedan od najboljih producenata u regiji, Zoran Švigir Švigi®. Već je dosta mojih pjesama završeno i sada samo čekam trenutak kada će ugledati svjetlo dana. Posebno sam ponosan što će ih publici predstaviti meni jako draga i dobro poznata imena s domaće glazbene scene. No o tome više uskoro – pomalo je i tajanstven ovaj mladi glazbenik koji samouvjereno kaže kako su, koliko god ovaj posao zna biti naporan i stresan, glazba sama po sebi, ali i ljudi koje putem upoznaješ, jedan od najvećih blagoslova i tvrdi kako je jedan veliki dar ovog posla to što doista puno putuješ i imaš priliku vidjeti svašta.

Damir je proputovao gotovo cijeli svijet i ovog ljeta otisnuo se ''preko bare'', i to ni manje ni više nego na Svjetsko nogometno prvenstvo.

- Dosad sam nastupao po cijeloj Hrvatskoj, obišao gotovo cijelu regiju te nastupao u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Austriji, Sjevernoj Makedoniji, Njemačkoj i Sloveniji. I evo, ove godine sa Slavonia Bandom otišao smo i malo dalje – u Kanadu i Sjedinjene Američke Države. Nastup na prepunom Trgu bana Jelačića bio je poseban doživljaj, ali svirati u fan zoni stadiona u Torontu bilo je nešto sasvim drukčije. Euforija, zajedništvo i atmosfera kakvu sam rijetko gdje doživio – priča s ushićenjem Damir te kaže kako je cijelo to putovanje bilo posebno samo po sebi:

- Od Nijagarinih slapova pa sve do Philadelphije putem smo vidjeli doista prekrasna mjesta, upravo onakva kakva gledamo u filmovima. Ali, očekivano, najveći dojam na mene ostavio je New York. Teško je to opisati riječima, ali taj grad te doista ostavi bez teksta, pogotovo kada cijeli život te zgrade gledaš samo preko ekrana, a onda se odjednom nađeš ispred njih. Doista želim svakome da bar jednom u životu dobije priliku izgubiti se ulicama New Yorka. Ja znam da se tamo sigurno vraćam prvom prilikom – prepun je dojmova Damir i na kraju za pitanje o planovima za budućnost na sebi svojstven način zaključuje...

- Što se tiče planova za budućnost, želim jednostavno nastaviti putem kojim sam krenuo i raditi još više i još kvalitetnije. Najveći fokus mi je stvaranje novih pjesama i što više vremena provedenog u studiju. Vjerujem da se jedino predanim radom može graditi dugoročna priča, a upravo je to ono čemu težim. Glazba je moj život i ja ga živim punim srcem i dušom – zaključio je Damir Hornung, čije će ime zasigurno tek zasjati na hrvatskoj glazbenoj sceni.