Marino Mihalj iz Velike Kopanice jedan je od ponosnih pobjednika ovogodišnjih Đakovačkih vezova, koji su prethodnih (tje)dana u taj dio Slavonije privukli sve zaljubljenike u tradiciju, ali i dobru zabavu.

I mama sudionica

Marino je ljubav prema očuvanju svega što je slavonsko naslijedio od majke Jasminke Mihalj, koja je ove godine bila sudionica povijesne revije svih dosadašnjih pobjednica, održane u povodu 60. izdanja Vezova. Okrunio se titulom najljepšeg momka u narodnom ruhu.

Zaslužio je i nagradu za izdržljivost, jer vruće je ljetne sate proveo odjeven u zimsko ruho. Ispričao nam je priču koja je, uz tradicijsku odjeću, osvojila srca publike i stručnog žirija.

PRIVATNA ARHIVA

- Vraćao sam se sa čijala. Na glavi sam imao šubaru od astragana zakititu drvenim brošem i borićima od guščjeg perja. Na sebi sam imao sastavljenu rubinu i očičanu, kamizol te Ditrihovo špenzle na jabučice. Imao sam hlače od četvorkova tkanja, vunene čarape i čizme. To je zimska odjeća jer su se čijala održavala iza poklada, za vrijeme korizme i uoči Uskrsa, ovisno o tomu kako je koja kuća imala spremnog perja za čijanje. Održavalo se od kuće do kuće. Susjedi su jedni drugima dolazili pomagati. Skupljali su se i muškarci i žene. Djevojke i žene čijale su perje, a muški su najčešće kartali i izrađivali mazalice, koje sam također imao u svojoj torbi, koju sam nosio preko ramena. U njoj sam imamo i fićku od guščjeg perja. Imao sam i mazalicu od purećeg pera, koja se koristila za mazanje starih tepsija mašću. Imao sam i nekoliko ukrasa od guščjeg perja, poput spomenutih borića na šubari. Nosio sam fenjer u ruci da bolje vidim hodati po mraku te vreću perja, uz koju ide i anegdota. Dok smo mi muški na čijalu kartali, zafrkavao sam svoju đevojku i njena mama je došla i na mene istresla vreću perja. Razljutilo me što me pred svima tako grdila, pa sam uzeo malo perja s čijala i istresao ga pred njihov blatnjavi dom. Dobro sam ga ugacao, pa neka oni to ujutro čiste. Ako zaledi, čistit će do Uskrsa - ponovio nam je Marino svoju priču kako ju je predstavio ovogodišnjem stručnom žiriju, koji su činile tri vrhunske etnologinje: Jasminka Jurković Petras iz virovitičkog Gradskog muzeja, Katarina Dimšić iz osječkog Muzeja Slavonije te Ivana Dević iz Muzeja Đakovštine. Struka je odlučila da je Marino bio najtočniji, najmaštovitiji, najljepši i najbolji predstavljač svoga kraja.

Težak zadatak

Nije to bilo tako lako ispričati pred nekoliko tisuća ljudi. No uzbuđenje i trema brzo su prošli kad je Marino sasvim ušao u ulogu lika koji je osmislio.

PRIVATNA ARHIVA

- Prešao sam tridesetu, pa sam mislio da je vrijeme natjecanja za mene prošlo, ali kako su mamu zvali da sudjeluje u Reviji dosadašnjih pobjednika Vezova, odlučio sam se natjecati, pa što bude. Za mene je ovo bila treća sreća, jer sam prije također nastupao na Vezovima. Konkurencija je, kao i uvijek, bila jaka. Svi dolaze sa zanimljivim pričama i posebnostima svog sela, prekrasnim nošnjama. Uvijek su to nošnje koje se jako pomno čuvaju i rijetko kad iziđu na svjetlo dana, upravo zbog svoje posebnosti i starosti, kako se ne bi uništile na nastupima i u mimohodima. Komisija uvijek ima težak zadatak. Ove godine odlučili su da sam ja svojom nošnjom i prezentacijom zaslužio prvo mjesto - kazao nam je Marino, opisavši kako je i samo sudjelovanje predivno, jer imate priliku izbliza vidjeti sve te posebne nošnje i upoznati tradiciju svih dijelova Slavonije.

Sretan i ponosan što je nastavio maminim stopama, Marino i sam za nekoliko desetljeća može očekivati poziv za sudjelovanje u nekoj budućoj Reviji pobjednika.