Malo je albuma koji su obilježili regionalnu hip-hop scenu poput »Slušaj mater« i »No sikiriki«. Početkom 2000-tih Edo Maajka njima je ispisao neke od njezinih najvažnijih stranica. Dok su mnogi njegovi suvremenici ostali vezani uz jedno razdoblje ili generaciju, Edo je uspio zadržati mjesto među najrelevantnijim imenima regionalnog rapa. Više od dva desetljeća nakon proboja na scenu, iza sebe ima niz studijskih albuma, brojne suradnje i nastupe. U posljednje vrijeme posebno je odjeknula njegova suradnja s Jazz orkestrom HRT-a, koja je njegovim pjesmama dala novo, neočekivano ruho, potvrđujući da njegov autorski izraz i dalje pronalazi nove načine komunikacije s publikom.

Koliko vam nakon svih ovih desetljeća na glazbenoj sceni znači susret s publikom uživo i što očekujete od ovog nastupa?

- Znaš kako je, dok radiš album uglavnom si u studiju, sam ili sa suradnicima. Pjesme nastaju u tvojoj glavi i razvijaju se kako se razvijaju – nekad te iznenade, nekad ispadnu bolje, nekad lošije. Ali tek kad ih izvedeš pred publikom, one stvarno zažive. Zato mi je svaki nastup drag. Mi glazbenici ovdje prije svega živimo od koncerata i upravo na njima ostvarujemo pravi kontakt s ljudima. Kad uspiješ uspostaviti tu vezu s publikom, to je poseban osjećaj i nešto što te uvijek iznova ispuni. Zato se veselim svakom koncertu.

Nedavno ste predstavili i projekt s Jazz orkestrom HRT-a, koji je mnoge iznenadio i oduševio. Kako je došlo do te suradnje i kako je bilo čuti vlastite pjesme u jednom sasvim novom ruhu?

- Svoje sam pjesme kroz godine već čuo u raznim ruhima i s različitim bendovima, tako da mi nije bilo potpuno strano čuti ih u novom aranžmanu. Ali suradnja s Jazz orkestrom HRT-a ipak je nešto posebno. To su vrhunski glazbenici i već sama prilika da radiš s njima velika je privilegija. Kad mi je Miron Hauser predložio projekt, odmah sam pristao. U aranžmanima su sudjelovali, osim njega, i Bruna Matić i Luka Žužić, s kojim sam već ranije surađivao. Na prvim probama bilo mi je pomalo neobično jer nisam znao kako orkestar funkcionira, ali vrlo brzo je sve sjelo na svoje mjesto. Već nakon nekoliko proba zvučalo je fantastično, a koncert u MSU-u potvrdio je da cijela priča ima smisla. Nakon toga odlučili smo snimiti i studijski album. Dosad smo objavili dva singla, a uskoro izlazi i treći, »I Like To Dance«, na kojem gostuje Vojko V. Taj naslov zapravo dobro opisuje cijeli album. Riječ je o vrlo plesnoj ploči u kojoj se miješaju jazz, swing i funk, uz neke naše, balkanske elemente. Jako sam zadovoljan kako je sve ispalo i nadam se da ćemo uskoro odraditi još koji koncert s orkestrom.

Imate li nakon ove suradnje osjećaj da su vaše pjesme dobile i neku dodatnu potvrdu, da su postale dio opće kulture? Posebno kada se spoje hip-hop, koji je nastao na ulici, i jazz, koji ima dugu institucionalnu i akademsku tradiciju.

- Je, ima tu nešto u tome. Zanimljivo mi je bilo vidjeti koliko su se te pjesme zapravo lako prilagodile tom formatu. Tek smo tijekom rada skontali koje funkcioniraju s orkestrom, a koje baš i ne. Recimo, jedna pjesma koja je trebala biti na albumu na kraju nije prošla. Kad u refrenu imaš »je*o vladu, je*o politiku...«, to je za HRT-ov orkestar ipak bilo malo »too much«. 'Ajmo reći da je bilo malo cenzure. Ali na kraju smo ubacili dvije druge pjesme i mislim da je cijela priča ispala još bolje. Meni je najzanimljivije bilo vidjeti da te pjesme mogu živjeti i izvan klasičnog hip-hop okvira. Kad ih odsvira veliki orkestar, dobiješ neku novu dimenziju i to je valjda znak da su dovoljno čvrsto napisane da funkcioniraju u različitim glazbenim kontekstima. A što se tiče nekog šireg značenja, meni ta suradnja najviše znači zbog samog iskustva rada s takvim ljudima. To su vrhunski glazbenici i bilo mi je stvarno zadovoljstvo raditi s njima. Reakcije publike su odlične, a imam osjećaj da ljudi taj materijal još uvijek otkrivaju. Kako nisam netko tko je stalno po medijima, često mi stižu poruke tipa: »Čovječe, tek sam sad skužio da ti je izašao novi album.«. Nadam se da će s vremenom doći do još više ljudi, možda i kroz radio, jer iskreno mislim da smo napravili baš dobru ploču.

DOMAGOJ KUNIĆ

Kako je danas ponovno slušati pjesme koje su obilježile vašu karijeru? Je li doživljaj drugačiji nego u vrijeme kad su nastajale ili je osjećaj ostao isti?

- Svaki moj album predstavlja jedno razdoblje života i sve me te pjesme odmah vrate u vrijeme kada su nastajale. Na koncertima sviram nešto više pjesama s tih ranijih ploča, primjerice »Slušaj mater« i »No Sikiriki«, nego inače. Ono što me posebno veseli jest da su mnoge od tih pjesama stvarno prošle test vremena. Tekstovi i dalje funkcioniraju. Sad, ne znam govori li to više o kvaliteti pjesama ili o tome da se naše društvo nije baš previše promijenilo. Mislim prvenstveno na socijalne teme kojima sam se tada bavio, a koje su, nažalost, i danas aktualne. I produkcijski mi te stvari i dalje zvuče svježe. Na tim sam prvim albumima nekako izgradio svoj zvuk i ne bih ga mijenjao ni za što. Čak i kad radim modernije beatove, kao na albumu »Moćno« iz 2022., opet se čuje taj prepoznatljiv potpis koji ljudi povezuju sa mnom. Zato mi je i dalje gušt izvoditi te pjesme. Nemam osjećaj da danas izvodim nešto što je izgubilo smisao ili više nije relevantno. Dapače. A posebno mi je drago vidjeti publiku na koncertima. Dolaze ljudi moje generacije koji su uz te pjesme odrastali, ali i puno mlađi. Kad vidim roditelje koji dovode svoju djecu, tinejdžere koji tek otkrivaju moje stvari ili ekipu u ranim dvadesetima koja ih tek sada pronalazi, to mi je možda i najveća potvrda da su te pjesme nastavile živjeti.

Kad se osvrnete na sve pjesme i teme o kojima ste kroz njih progovarali, biste li danas nešto napravili drugačije ili biste sve ponovili isto?

- Ma uglavnom bih sve ponovio isto. Nikad nisam imao neke velike ekscese niti sam bio tip koji je radio stvari zbog kojih bi se danas morao kajati ili ih naknadno ispravljati. Naravno, postoje pjesme za koje mislim da su mogle ispasti bolje. Kad danas slušam »No sikiriki«, koji sam snimao usred koncertne promocije prvog albuma, čujem da sam na nekim stvarima mogao biti mirniji i opušteniji. Tada se radilo dosta na horuk – dođeš u studio, napišeš tekst, snimiš pjesmu i ideš dalje. Ostale su neke sitne greške koje danas primjećujemo samo ja i ljudi koji su radili na albumu, ali to su više detalji nego nešto ozbiljno. S druge strane, postoji jedna pjesma koja mi nikad nije potpuno sjela. Iz Menarta su me svojevremeno pitali mogu li napraviti božićnu pjesmu pa je tako nastao »Djed Mraz«. To je zapravo jedina namjenska pjesma koju sam napravio. Meni pjesma mora nastati iz neke unutarnje potrebe da nešto kažeš, izbaciš iz sebe ili podijeliš s ljudima. Kad unaprijed dobiješ zadatak što trebaš napisati, to mi već pomalo počinje nalikovati poslu. A glazba je za mene uvijek bila nešto drugo. Najbolje stvari nastaju onda kada dolaze iskreno, iznutra, bez plana i bez očekivanja. Zato bih, kad podvučem crtu, većinu stvari napravio isto.

Na sceni ste više od 20 godina i svjedočili ste smjeni generacija te dolasku novih izvođača koji danas možda i brže dolaze do publike nego što je to bilo nekad. Kako gledate na regionalnu i domaću hip-hop scenu danas, u vrijeme društvenih mreža, streaminga i digitalnih platformi? Koliko se put do publike razlikuje od onoga nekad i kako gledate na nove generacije izvođača i teme kojima se bave?

- Ljudima se često čini da je danas lakše doći do publike, ali nisam siguran da je baš tako. Danas imaš ogromnu količinu sadržaja i nevjerojatnu konkurenciju. Toliko se glazbe objavljuje svaki dan da je zapravo jako teško privući pažnju i izdvojiti se iz mase. S druge strane, nove generacije imaju neke prednosti koje mi nismo imali. Mogu bolje zarađivati od svoje glazbe. U velikoj mjeri zato što su zaobišli klasične izdavačke modele, a i same izdavačke kuće danas rade drukčije nego prije. Izvođači uglavnom imaju više kontrole nad svojim radom i bolju poziciju nego što smo je mi imali kad smo počinjali. Njihov doseg je također puno veći. Danas netko može u vrlo kratkom roku doći do ogromnog broja ljudi, što je nama početkom 2000-tih bilo gotovo nezamislivo, baš zbog socijalnih mreža. Ali to ne znači da je put jednostavniji, samo je drukčiji. Meni je, iskreno, drago vidjeti što se događa na sceni. Nikad nije bilo više izvođača, više repera i više ljudi koji žive od svoje glazbe. Po meni je to znak da je cijela kultura narasla i da je hip-hop danas jači nego ikad.

DRAGUTIN ANDRIĆ

Kad pogledate cijeli svoj put, od albuma »Slušaj mater« iz 2002. pa do današnje suradnje s Jazz orkestrom HRT-a, što biste poručili tom mlađem sebi koji tek ulazi u studio i snima prve pjesme? Je li tada uopće mogao zamisliti da će sve ovo toliko trajati?

- Ma nisam, stvarno nisam. Nisam očekivao da ću se ovim baviti duže od jednog albuma, a kamoli da ću i s 47 godina i dalje snimati, nastupati i živjeti od glazbe. Uopće nisam imao takvu sliku budućnosti. Ali, srećom, trajalo je. Što bih poručio tom mlađem sebi? Prije svega da bude opušteniji. Da ne srlja i da malo pažljivije čita ugovore koje potpisuje. I da više uživa u svemu što mu se događa. U to vrijeme nije bilo mentora ni ljudi koji su već prošli taj put pa da ih možeš pitati za savjet. Nije bilo menadžmenta kakav danas imaju mladi izvođači. Postojali su uglavnom izdavači i, kad bi ti netko ponudio ugovor, to je za nas bilo nešto ogromno. Bio si sretan što te netko uopće primijetio i rijetko si previše propitivao stvari. Zato mislim da bih mu danas najviše rekao da se manje brine i više vjeruje procesu. I da će, unatoč svim greškama i lutanjima, na kraju sve ispasti dobro.