Sitno brojimo do dugoočekivanog 23. izdanja Svjetskog prvenstva. Stadioni Meksika, SAD-a i Kanade čekaju igrače i stožere 48 reprezentacija, a posljednje pripreme bruse i novinari koji će pratiti prvenstvo. HRT će na Drugom programu prenositi sve utakmice nikad dužeg mundijala, a uz sjevernoamerička uzbuđenja dio projekta praćenja je i središnja emisija “Americana”, koju će voditi Valentina Miletić i Marko Šapit. S urednikom Sporta i voditeljem praćenja projekta Svjetskog prvenstva u razgovoru za televizijski donosimo pojedinosti uzbuđenja iza ugla.

Koliko užurbano i sadržajno prolaze posljednji dani priprema? Bavite se mnogim stavkama uoči prvenstva, nadam se da još gori vatrica u trbuhu.

- Sve je posloženo i pripremljeno. Postoje neke stvari koje možeš otkrivati i rješavati tek kada projekt krene. Tehnika radi svoj dio posla, slaže se studio, nakon čega nam preostaje spajanje na sustave na koje se moramo spojiti. Ostale su još te tehnikalije, ali programski smo spremni i posloženi. Čekamo da dođe taj datum i da lopta krene s centra.

Već nakon same objave pozitivno je odjeknula vijest o tome da ćete s Valentinom Miletić voditi emisiju posvećenu prvenstvu. Koliko ste uigran tandem i kako gledate na novu suradnju?

- Prošlotjedna dodjela službenih nagrada domaćeg nogometnog prvenstva bila nam je prva suradnja. To je bilo s idejom i namjerom da probijemo led, jer prije nismo radili zajedno. Slažem se s vama da je objava postigla mahom pozitivne reakcije, a nema ni razloga da bude drukačije. Valentina Miletić sjajno radi svoj posao, a posljednjih nekoliko godina nametnula se na nogometnom planu kao netko tko ima stav, gard i znanje. Nije me iznenadila pozitivna reakcija javnosti iako ljudi u pravilu znaju negativno reagirati kada je nešto vezano uz HRT. Bilo je pitanja jesmo li u našim redovima imali takav profil, no takav kao što je Valentina nismo, a nju vidim kao pojačanje za naš veliki projekt i uvjeren sam da će se takvom i pokazati. Uz njezinu profesionalnost i detaljnost u pripremi, najviše me impresioniralo koliko je normalna i staložena, koliko voli svoj posao te kako je spremno prionula novom izazovu.

HRT

Prvenstvo će protjecati u sitnim noćnim satima, što od vas ne iziskuje cjelodnevni program “Americane” kao u prethodnim natjecanjima. Je li to olakotna ili otegotna okolnost?

- Sve ima dvije strane, kako to obično biva. Katar je imao svoje specifičnosti i pitali smo se tko će pratiti i gledati dnevne emisije tijekom tog jesenskog razdoblja – a na kraju su svi gledali i pratili. Cjelodnevni program tada ja imao smisla i bio uspješan; ove godine nismo se odlučili na cjelonoćni program jer bi to iziskivalo preveliki fizički i psihički umor za premalo koristi. Zadatak ovog projekta nam je u večernjoj emisiji naći balans između ljudi koji su do tog trenutka već sve vidjeli i onih koji nisu upućeni u zbivanja. Uvijek krećem s pretpostavkom: “Ajmo ljudima ne pokvariti doživljaj, a ako im pritom uljepšamo, popravimo ili učinimo zabavnim, onda smo skroz pobijedili.” Imali smo Olimpijske igre u noćnim satima i znamo kako se naša publika ponaša kada im vremenske zone nisu naklonjene, ali i da joj ovo svjetsko prvenstvo izaziva nešto posebno nakon Rusije i Katara. Usto, tehnologija dopušta da sve bude svima dostupno preko HRTi.

To svjetsko prvenstvo kao da nadilazi sportske okvire i budi spektar emocija koje nisu nužno vezane uz nogomet. Uvijek nekako poimaš vrijeme od svjetskog do svjetskog, stoga kako se vi prisjećate svog prvog svjetskog prvenstva koje ste pratili?

- Moje prvo sjećanje na neki sportski događaj je Euro ‘88 s Marcom van Bastenom i ostalom nizozemskom ekipom. Italija 1990. godine je prvo svjetsko prvenstvo kojeg se sjećam, koliko sam ga mogao tada pratiti iz svoje dječje perspektive s devet godina. Bilo je isto tako zanimljivo, pratilo se i gledalo. Tata je bio maksimalno angažiran da nas uključi u praćenje. Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj bilo je moje prvo radno iskustvo na svjetskim prvenstvima.

Je li vas razveselilo povećanje na 48 reprezentacija?

- Iskreno rečeno - nije. Smatram da je to već malo previše, ali ne zamaram se previše time. Pratim natjecanje koje ima svoje propozicije i svoja pravila. Oni su rekli 48, a za iduće izdanje očekujem 64 reprezentacije, i to je tako. Svjestan sam da nijedan nogometni savez neće dići ruku protiv povećanja, jer sudjelovanje na prvenstvu donosi veliku financijsku korist savezima i FIFA-i, i s njihove strane to mi je razumljivo. Smatram da je 48 previše, ali to ne gledam na taj način. Pratili bismo svjetsko prvenstvo da se igra s 12 reprezentacija, 16, 32…, neovisno o brojci. Kada zagrebeš u detalje, sustav natjecanja gdje dalje ide i osam najboljih trećeplasiranih, nije mi potpuno pravedan. Sve je to nešto što se nas ne pita. Na nama je da pratimo natjecanje sukladno s onim kako će se ono igrati. Kada se uključiš u tu priču, obvezao si se prihvatiti pravila zemlje u koju dolaziš, natjecanja koje pratiš te se profesionalno prilagoditi tome.

Koliko ste dobar prognozer i koga vidite kao favorite turnira?

- Ja sam grozan prognozer, ali nevezano uz to, čini mi se da je ovo prvenstvo u kojemu je jako teško nešto prognozirati. Iz natjecanja u natjecanje kao da se povećava izjednačenost i konkurentnost reprezentacija za svjetski vrh. Usto, znamo i očekujemo da će se dogoditi barem dva velika iznenađenja. Domaćin obično bude natprosječno dobar, a ovaj put imamo čak tri domaćinske zemlje; povećanjem sudionika postavlja se pitanje o kvaliteti nogometa, ali i otvara prostor za još više iznenađenja… Na papiru, kada pogledaš sastav, Francuzi su među vodećim kandidatima za naslov, ali ne sjećam se kada je netko išta napravio a da je ušao u prvenstvo s izbornikom za kojeg se zna da odlazi na kraju, kao što je to slučaj s Francuzima. Gledao sam Španjolce nedavno; oni izgledaju čudesno, a osvajanjem kontinentalnog naslova, da u nekog moram uprijeti prstom, to bi bili oni. Želim da naši što dulje traju u turniru, da budu zadovoljni svojim nastupom, a onda vjerujem da ćemo i svi mi biti zadovoljni.