Rikardo Stojkovski: Eurosong je zanimljivo pratiti jer na istom mjestu imate glazbu i kič, ali i politiku i FBI
RTL-ova reportera Rikarda Stojkovskog gledamo u emisiji “RTL Direkt”, a s nedavno održanog Izbora za pjesmu Eurovizije u Beču javljao se u sve informativne minute. O radnom rođendanu, prvom televizijskom javljanju uživo i temama s lica mjesta razgovaramo s Rikardom Stojkovskim.
Rikardo, vratili ste se iz Beča sa 70. Izbora za pjesmu Eurovizije. Kako opisujete svoj boravak ondje?
- Tko god me pita jesu li mi se slegli dojmovi, moj je odgovor da sam na neki način još uvijek tamo (smijeh). Eurosong, i to njegovo 70., jubilarno, izdanje, moj je najveći teren dosad na RTL-u, a iz Beča sam se vratio prepun dobrih dojmova. Snimatelj Teo Vukšan i ja uputili smo se iz Zagreba u Beč dan prije prvog polufinala, baš na moj 26. rođendan, kada sam se prvi put uopće trebao javiti uživo u program “RTL-a Danas”. Iako sam svaki dan ispred kamere, to je za mene bilo nešto totalno novo,jer ipak sad je na tebi da tri minute pričaš uživo. Što izgovoriš iziđe, što pogriješiš, također iziđe. Htio sam se dan uoči početka javiti iz eurovizijskog villagea, gdje su fanovi iz cijele Europe po cijele dane plesali i pjevali. I pola sata prije javljanja u Beču se doslovce nebo otvorilo i krenuo je ogroman pljusak. Snimatelj i ja brzo smo pobjegli u press sobu u dvorani Wiener Stadthalle da se javim otamo. Bio sam kompletno mokar, kiša nas je otuširala. I kako nisam imao puno vremena ni za strah ni za pripremu, na kraju je taj prvi live ispao možda i najbolji od svih. A kroz cijeli tjedan sam ih odradio ukupno osam. Svaki mi je bio sve veći gušt, tako da bi trema nastala baš u trenutku kada bih krenuo govoriti. Za ta javljanja me tjedan prije puta pripremala moja šefica Mojmira Pastorčić, koja je, čini mi se, odradila odličan posao. A puno savjeta, svatko u svom stilu, dali su mi kolege Darinka Trgo, Ivan Skorin, Petar Panjkota i Borko Brunović. Od svakog sam uzeo ponešto, i eto me u liveu.
Eurosong je protekao uz bojkot pet država, Rusija je pod suspenzijom duže vrijeme, Izrael je ostao u natjecanju, što mnoge uznemiruje... Kakva je atmosfera bila na licu mjesta?
- Baš sam se toga i pribojavao, jer znamo da prosvjeda na Eurosongu ima posljednje dvije godine, otkad i traje rat u Gazi. S time da je ovo prva godina da natjecanje bojkotira čak pet zemalja. Zato sam mislio da će u Beču biti najviše prosvjednika, ali vidio sam ih samo desetak. Palestinske zastave mogle su se vidjeti na puno balkona po cijelom gradu, ali ni nereda ni incidenata nije bilo. Cijeli eurovizijski tjedan na kraju je protekao u tom glazbenom, šljokičastom i slavljeničkom stilu. A kad smo kod politike, zanimljiv je bio i moment sa Srbijom i njezinim žirijem. Znamo da su Hrvatskoj dali 0 bodova, a naš žiri njima maksimalnih 12. Ubrzo sam se sreo s kolegama iz Srbije, odmah su mi se počeli ispričavati, rekli su da je prava sramota to što žiri nije dao baš ništa. Ali mislim da je publika iz Srbije rekla svoje s 12 bodova, tako da smo, izgleda, mi i Srbi ipak “united by music”.
Pobijedila je Dara iz Bugarske s pjesmom “Bangaranga”. Koliko je Darina pobjeda šokirala sve na mjestu događaja?
- Prvi dan u dvorani upoznao sam influencera Kikija iz Walesa i kada sam ga upitao tko mu je najbolji, odgovor je bio “Bangaranga for sure”. Ali nije mi bilo ni na kraj pameti da će do kraja tjedna Bugarska i pobijediti. Puno se pričalo o pobjedi Finaca, koji su uvjerljivo dugo vremena bili prvi na kladionicama. Mnogi su vjerovali i da je ovo prvi put da će pobijediti Australija. Ogroman hype bio je i oko Grčke, koja je također visoko kotirala. Cijeli press room se doslovno tresao za vrijeme njezina nastupa. Naravno da je velik favorit, kao i svake godine, bio i Izrael. A meni je najbolja bila Moldavija, čiji je predstavnik Satoshi također uzdrmao dvoranu. Tako da pobjedu Bugarske stvarno nismo očekivali. Ali Darina je pobjeda pozitivno šokirala cijelu dvoranu, kao i press centar. Bilo je veselja, suza, vrištanja, jednostavno, delirij. Mislim da su mnogi slavili i to što Izrael nije pobijedio, čega su se mnogi pribojavali jer je bečka policija za finale najavila oko tri tisuće prosvjednika.
Svakodnevno ste izvještavali o našim pjevačicama iz Leleka, no koliko ste mogli biti uz ostale izvođače?
- Nismo se puno ni mučili doći do drugih predstavnika, jer glavni je zadatak cijeli tjedan bio pratiti naše lelekice. Svaki sam dan snimao razgovore s njima, pratili smo ih na eventu koji su organizirali kolege s Wiwibloggsa, gdje sam se i sam uvjerio da hrvatsku “Andromedu” vole i Australci, i Amerikanci, i Brazilci. Tada smo, recimo, jako dugo čekali da snimimo njihove izjave jer je navala i red za fotografiranje s njima bio ogroman. I same su mi tad ispričale da su se osjećale, u najmanju ruku, kao Britney Spears (smijeh). Tako sam kroz tjedan sve bolje upoznavao Inku, Korinu, Laru, Juditu i Marinu. I na mene su ostavile predobar dojam, ne samo svojim nastupom nego i pristupačnošću te dobrom i pozitivnom energijom. Što vrijedi i za njihovu delegaciju, menadžera Tomislava Rosu, producenta Tomislava Štengla i urednicu Dore Maju Tokić, koja mi je nabavila famozne tetovaže Leleka, da i ja mogu imati jednu za javljanje uživo. Što se tiče drugih predstavnika, sasvim slučajno sam u villageu upoznao Austrijanca Cosma, s kojim sam snimio razgovor i koji je također pohvalio i Lelek i “Andromedu”.
Kako opisujete publiku, koja uvijek u velikom broju dolazi na Pjesmu Eurovizije?
- Publika je baš kao i Eurovizija – šarena. Nikad nisam na jednom mjestu vidio toliko šljokica, perika, šminke i ludih outfita. Iako je to glazbeno natjecanje, na neki način to je kao muzička olimpijada – pa sam vidio i jako puno zastava iz raznih zemalja. Što se tiče odnosa prema priredbi, rekao bih da ti pravi fanovi, koji godinama odlaze na Euroviziju, to natjecanje doživljavaju kao neki ritual, ako ne i religiju (smijeh). Svi znaju apsolutno sve o prethodnim izdanjima, tko je kad pobijedio, tko je te i te godine bio na drugom mjestu, tko je što nosio od kostima, ma svaki detalj. Uvjerio sam se da jako puno ljudi cijelu godinu živi za taj jedan ludi tjedan u svibnju. A kada je u pitanju odnos prema izraelskim predstavnicima, ne mogu se oteti dojmu da ih većina ljudi s kojima sam tamo razgovarao nije smatrala dobrodošlima. Mnogi su se složili da je njihova pjesma kvalitetna, jer Izraelci očito imaju recept za pravu eurovizijsku stvar. Ali da se na licu mjesta osjetila podrška Izraelu, iskreno, i nije. Pogotovo kada se dogodio skandal na izraelskoj državnoj televiziji, koja je ismijavala naše lelekice zbog njihovih tetovaža, na što su se zgražali brojni kolege s kojima sam razgovarao, od Ukrajine do Danske, pa čak i jedna novinarka iz Izraela.
