Rijetko se dogodi da kazališni projekt istovremeno bude rasprodan, viralan i toliko aktualan kao što je to s komedijom “Vojni rok”. Predstava puni dvorane diljem Hrvatske, a interes je dodatno porastao jer se naslovna tema ponovno našla u fokusu javnosti. Iza projekta stoji glumac, redatelj i autor Miro Čabraja, osnivač kazališta La La Land, široj publici poznat i kao voditelj multimedijalne emisije “Špica”.

“Vojni rok”, koji igra s Domagojem Nižićem, do kraja mjeseca možete pogledati, između ostalog, u Puli (18.5.), Vinkovcima (22.5.), Buzetu (23.5.), Rijeci (26.5.), Crikvenici (27.5.) i Osijeku (29.5.), a u nastavku pročitajte što nam je o hit-komediji ispričao Čabraja.

Je li aktualna predstava nastala inspirirana vraćanjem vojnog roka ili se slučajno poklopilo?

- Prva vijest o vraćanju vojnog roka bila je dovoljna da me inspirira i da donesem odluku da počnem raditi na predstavi “Vojni rok”. Cijela priča nastala je u mojoj glavi, a uz pomoć autorskog tima uspjeli smo je pretočiti u konkretno kazališno djelo.

Koliko je “Vojni rok” komedija, a koliko realan komentar generacije koja dolazi?

- Prije svega je komedija i satira. Naš cilj je nasmijati publiku, ali ujedno ponuditi i realan komentar na situacije koje bi se mogle dogoditi s novim generacijama. Kao i svaka satira, kroz humor progovara o stvarnosti i društvu u kojem živimo. Naravno, u publici uvijek ima onih koji u predstavi iščitaju dublji smisao, ali i onih koji dolaze prvenstveno da se dobro nasmiju... Svi su dobrodošli!

Koja je bila prva reakcija publike koju niste očekivali dok ste igrali “Vojni rok”?

- Premijera je bila u Kerempuhu i nismo znali kakve reakcije očekivati s obzirom na temu koju smo odabrali. Lik Kreše, influencera kojeg utjelovljujem, otvara predstavu monologom i već u prvoj minuti publika je reagirala smijehom, što se nastavilo cijelih sat i pol. Nisam očekivao da će reakcija doći tako brzo, ali upravo to mi je kao glumcu bila potvrda da im se sviđa ono što vide. Sve moje predstave su interaktivne, pa tako i ova, i nevjerojatno mi je kako publika odlično reagira, želi sudjelovati i prihvaća tu igru kao da je sasvim normalno postati dio predstave. Takve me reakcije iznenade na svakoj izvedbi.

Koliko je teško nasmijati publiku koja je odrasla na TikToku i skrolanju?

- Meni, osobno, to nije problem dok sam na pozornici. Pred nama svakodnevno sjedi i više od 500 ljudi različitih generacija i svi podjednako dobro reagiraju. Mislim da smo odabrali odličnu temu, ali i da su likovi koje glumimo Domagoj Nižić i ja dovoljno različiti, a opet prepoznatljivi, pa se u njima mnogi mogu pronaći.

Ti si među rijetkima koji su kazalište spojili s digitalom. Jesu li društvene mreže danas konkurencija kazalištu ili njegov produžetak?

- Ne smatram da su društvene mreže konkurencija kazalištu, prije bih rekao da su njegov produžetak. Na vlastitom primjeru mogu vidjeti kolika je njihova moć, jer smo upravo zahvaljujući njima uspjeli napuniti najveće dvorane u Hrvatskoj, i to više puta. Ključno je znati kako se njima koristiti – na koji način pristupiti publici i kakav sadržaj joj ponuditi. Od samih početaka spajam kazalište i digitalni svijet, a “Vojni rok” je na društvenim mrežama napravio nešto što nisam očekivao u tolikoj mjeri. U mjesec dana naši videi pregledani su više od 15 000 000 puta, a turneju smo dogovorili u više od 30 gradova.

Postoji li trenutak na sceni kada zaboraviš da glumiš, što se tada dogodi?

- Svaki put u 20 sati, kada počinje predstava, napuštam cipele Mire Čabraje i ulazim u neke druge, kazališne cipele. Pred nama su određene situacije i životi koji nose svoje probleme, a mi ih za trajanja predstave uistinu živimo. S vremenom se suživimo s tim likovima i njihovim svjetovima, što je možda i najljepši dio glume - imati priliku biti netko drugi, a nakon svega se ponovno vratiti sebi. Izvedbe su same po sebi posebne jer u sebi nose spoj treme, adrenalina i potpune prisutnosti u trenutku. Primjerice, prije predstave sam znao imati jaku glavobolju, no čim iziđem na scenu, ona jednostavno nestane.

Primjer si umjetnika koji ne čeka prilike, nego ih stvara, je li to danas način opstanka u kazalištu?

- Hvala. Nikada nisam čekao prilike, već sam s 21 godinom, na drugoj godini Akademije, odlučio pokrenuti vlastito kazalište. Iako mlad, pomalo naivan i neupućen, uspio sam stvoriti priču koja traje već deset godina. Ne znam kakav je osjećaj raditi od 8 do 16, ali zato dobro znam kako je raditi i po 12 ili više sati dnevno - za sebe i svoje kazalište. No u svemu tome iskreno uživam jer radim ono što volim i što me ispunjava. Mislim da je danas, ako nisi dio stalnog ansambla, upravo to jedan od načina opstanka u kazalištu - stvarati vlastite prilike, preuzeti inicijativu i graditi svoj put. Nije uvijek lako, ali donosi slobodu, odgovornost i posebnu vrstu zadovoljstva kada vidiš da nešto što si sam pokrenuo traje i razvija se.

Što ste naučili o publici obilazeći Hrvatsku, razlikuje li se humor u Osijeku, Splitu i Zagrebu?

- Publika ne reagira svagdje jednako. Ipak, naša je sreća što u pravilu reagira, a to je u komediji najvažnije. Bar kada govorimo o predstavama koje trenutačno izvodimo, uvijek postoji neka vrsta povratne energije iz gledališta, što nam puno znači na sceni. Primjerice, publika u Osijeku će se nasmijati na nešto na što se publika u Splitu možda neće, i obratno. Razlike postoje i to je ono što ovaj posao čini zanimljivim, stalno se prilagođavaš i osluškuješ publiku. Naravno, nije sve samo do grada nego i do dobi gledatelja, njihovih iskustava i senzibiliteta. Upravo ta raznolikost čini svaku izvedbu posebnom i neponovljivom.

Postoji li scena u “Vojnom roku” koja svaki put bude drukčija?

- Postoji više takvih scena. To su uglavnom one koje publika na neki način sama kreira i upravo su one najčešće i najsmješnije, jer u njima prevladava spontani smijeh. Likovi poput narednika Jure ili Kreše često pronađu trenutak za interakciju s publikom, a tada svaka izvedba dobiva neku novu dimenziju. Upravo ta interakcija jedan je od razloga zašto neki gledatelji dolaze drugi ili treći put gledati predstavu, jer znaju da će, iako je priča ista, svaki put dobiti potpuno novo, jedinstveno iskustvo.

Postoji li nešto što bi danas napravio potpuno drukčije nego prije deset godina?

- Ne bih surađivao s određenim ljudima. No vjerujem da je to normalno u svakom poslu. Ponekad donesimo krive odabire i odluke, to je jednostavno dio puta. S druge strane, upravo iz takvih iskustava najviše učimo. Danas možda drukčije gledam na neke stvari, ali ne žalim zbog tih odluka jer su me oblikovale i dovele tu gdje sam sada.

Kako bi se opisao u jednoj rečenici - jesi li više umjetnik, poduzetnik ili performer?

- Ja sam u duši umjetnik i performer koji ima dobar osjećaj za poduzetništvo - kratko i jasno. (smijeh)