Jedan od najsvestranijih i najkreativnijih hrvatskih glazbenika: gitarist, harmonikaš i skladatelj Elvis Stanić je osmislio novi projekt. Kao i puno puta do sada pokazao je da za svaki novi projekt ima valjan razlog. Ovom prigodom razlozi su višestruki: harmonika i novi, drukčiji glazbeni impuls.

U oba slučaja rezultat je vrhunski: svirački virtuozno i autorski maštovito. Najnagrađivaniji hrvatski jazz autor i multiinstrumentalist, dobitnik 33 Porina, još jednom se predstavio kao vizionar koji neprestano pomiče granice glazbene kreativnosti. U novi, originalan mozaik stopio je elemente jazza, tanga, sambe i mussetta. Snimio ga je za album "2 for Tango" koji će Croatia Records objaviti na CD i LP formatu.

Strateški ciljevi

U sklopu koncertnih promocija održat će niz nastupa. Osim kao ukazivanje na novo diskografsko izdanje, ti su koncerti važni i zato što donose još jedan važan segment njegovog stvaralaštva. Naime, zahvaljujući improvizatorskoj naravi njegove glazbe, na svakom koncertu možemo očekivati nova iznenađenja, drukčija tumačenja istih skladbi, uzbudljiva sola.

- Ideja o potpunom jazz-accordion projektu sazrijevala je dugo, a prvi put je "kliknula" nakon albuma "Insomnia" iz 2021. Naime, tada sam shvatio da se duh vremena, i glazbe, nepovratno promijenio i da sam, u žanru kojim sam se bavio, rekao više-manje sve što sam tada htio. Trebao sam promjenu, neki drugi narativ, a negdje u podsvijesti sam čuo harmoniku u kontekstu kojemu se još nisam nikad potpuno posvetio: jazz-musette-bandoneon u zvuku "novog tradicionalnog", s novim autorskim skladbama i obolu tradiciji – kako hrvatskoj, tako i svjetskoj. Dakle, "unutarnjim uhom" čuo sam glazbu koja bi spojila touch Astora Piazzolle, Richarda Galliana, hrvatske tradicijske glazbe, "trećeg vala" Pata Methenyja, suvremenog jazza i klasične glazbe prijeloma 19. i 20. stoljeća - kaže Stanić.

No ta se zamisao, a posebice realizacija, razvijala postupno, sazrijevala je u suradnjama, na koncertima, sve dok se nije definirala u AIRes Collective, kako bismo mogli nazvati ovaj dragocjeni kristal.

- To sam shvatio kao misiju, zadatak koji u životu naprosto moram odraditi. Prvo sam si postavio strateške ciljeve – ovladati tehnički zahtjevnim instrumentom koliko god to mogu, što više svirati repertoar tradicionalne jazz harmonike - Hot Club, Musette - da bih se mogao što više približiti u izvođačkom smislu novim unutarnjim porivima i zvucima. To je bio prvi zadatak na koji sam utrošio više od dvije i pol godine. Najprije je nastao "French Touch", moja prva jazz-accordion postava s gitaristom Spartacom Črnjarićem i kontrabasistom Darkom Mihelićem-Boćom. Kasnije se pridružio bubnjar Andy Cech. Svirali smo uglavnom covere Richarda Galliana i tradicionalnih "accordeon evergreena", s izrazitim naglaskom na jazz interpretaciju i pažljivo i dugotrajno uvježbavanu agogiku starih bendova Arta van Dama ili Franca Morroca. To je bilo jako lijepo vrijeme, svi u bendu uživali smo i guštali u repertoaru koji se razvijao i postajao sve bolji, pa je i posla bilo sve više. Da sam nastavio tim putem, vrlo brzo bismo se profilirali u vrhunski "cover" bend, no to naprosto nisam mogao. Autorski, skladateljski poriv za nečim novim, osim covera, bio je neusporedivo jači, i stvarao sve veći i veći pritisak. Nove skladbe su "iskrile" svakodnevno, neke sam i sanjao, pa usred noći trčao zapisati, neke su nastale dok sam vozio, a neke za klavirom, u studiju. Jednostavno, da upotrijebim stari klišej, u ovom slučaju glazba je odabrala mene, a ne ja glazbu - objasnio je.

Stanić je na procesu kristalizacije odlučio raditi s novim timom iskusnih laboranata. Neki od njih već su istraživali i eksperimentirali s njim i znaju ga u dušu, a pridružili su se i neki novi koji u proces donose nove zamisli.

- Duh ove nove glazbe, osim tradicionalnog jazz-accordion idioma, imao je još nešto drugo. Tragove svake glazbe koju sam slušao i svirao u svom životu, od klasičnih početaka u glazbenom školovanju, preko jazz-rocka, fusiona, suvremene ozbiljne glazbe, tradicionalne, world musica, etno glazbe, na koncu i do utjecaja pop kulture. Sve je to izviralo van i tražilo svoje mjesto pod suncem. U tom kontekstu, osjetio sam da mi treba i nova, drukčija energija glazbenika, koji su po vokaciji, a i iskustvu, bliži izvorima za kojima sam tragao. Tako sam, postupno, došao i do Leona Brenka, sjajnog pulskog jazz pijanista s klasičnim akademskim backgroundom što je možda i bilo od presudnog značaja. Naime, usko određeni jazz-pijanisti često briljiraju u svom segmentu, no izvan idioma ili naprosto ne funkcioniraju ili ne žele izaći izvan utabanih klišeja jazz glazbe. Leon, kao klasično obrazovani glazbenik, zna što su okviri i kada ih treba probiti tako da je ovaj poziv za njega, čini mi se, bio i izazov i put u nepoznato. S druge strane, basist Goran Rukavina je moj stari "ratni drug" u više od 15-ak godina suradnje u Elvis Stanić Groupu, tako da zna što mislim i prije nego to uopće odsviram. A tu je i Žiga Kožar, potpuno "drukčiji" bubnjar i udaraljkaš, koji svira bubanj gotovo nježno, poput seta raznobojnih udaraljki. S obzirom na raznorodne žanrove koji se isprepliću na albumu, još su mi u neke skladbe priskočili u pomoć dragi prijatelji: bubnjari Marko Lazarić i Branimir Gazdik. Stari mačci iz ESG škole su naprosto bez riječi, uputa i objašnjenja odsvirali iznimno zahtjevne skladbe. I šlag na kraju, pjevačica Alba Nacinovich, moja dugogodišnja suradnica, prijateljica i meni najdraža hrvatska jazz/world/sve - interpretatorica i multiinstrumentalistica daje onaj završni touch cijelom ovom projektu - kaže glazbenik.

Različiti začini

Uz ovu stalnu ekipu, zamisao za "2 for Tango" album uključuje i gudački komorni zvuk, u ovom slučaju gudački kvartet United Strings Quartet pod vodstvom koncert-majstora mariborškog simfonijskog orkestra, violinista Saše Olenjuka te violinistice Viviane Vodine, violista Petra Njegovana i violončelistice Katarine Kozjek.

- Sa Sašom se poznam još od davnih dana na projektima Ibrice Jusića i brojnim koncertima, od HNK-a do jazz festivala u Oslu, pa je to bio jednostavno prirodan nastavak suradnje. Upravo to je izuzetno bitno u ovakvoj suradnji – da su glazbenici iz miljea klasične glazbe verzirani i u drugim žanrovima, da ih "razumiju", ne samo odsviraju ono što je na papiru, a to je moguće samo ako aktivno slušaju, sviraju i "žive" drukčiju glazbu - rekao je Stanić.

Osim kao gitarist i harmonikaš, Stanić je poznat kao produktivan, ali i svestran skladatelj koji se s razumijevanjem upušta u pisanje skladbi različitih žanrova. Također, verziran je u preoblikovanju već postojećih ostvarenja, a to su nerijetko djela iz narodne baštine.

- Većina skladbi na ovom albumu nastala je naglo, odjednom, kao da su se dovoljno dugo kuhale, pa ih je trebalo brzo maknuti s vatre. Ono što je u svakom "loncu" ima svoju, drugu priču. Pišući skladbu "Picasso" oslanjao sam se na dojmove s putovanja po Andaluziji, u spoju s flamenkom, Johannesom Brahmsom, Salvadorom Dalijem, i svima zajedno za stolom pod vrelim podnevnim suncem u Zahari de la Sierra... "3-4-Tango" je naprosto tango koji to nije, jer je u taktu "jazz waltza", u 3 četvrtine, pa nije ni waltz ni tango, "The Other Side" je epitaf, s promišljanjima o prolaznosti, neminovnom odlasku s ove naše ravni, kad-tad, negdje drugdje, na "drugu stranu"... Osim toga, tu su i dvije rearanžirane i u duhu glazbe albuma obrađene tradicionalne skladbe, "Baroš" i "Zelena naranča". Dakle narativ je vrlo raznolik, različiti začini, mirisi, okusi - otkriva.

Stanićevo je stvaralaštvo neraskidivo vezano uz putovanja. Na ovom projektu osjećaju se posebnosti ostavština Francuske, Mediterana, Argentine, Italije, Brazila...

- To su sve mjesta u koja sam putovao, koja sam vidio, čuo, osjetio, na sve moguće načine i doslovno, kroz susrete s kulturom prostora, glazbom i ljudima. Sve je to ostalo čvrsto upisano u moj kod i svi su ti utisci i sjećanja napisali ovu glazbu. Upravo zato je u osnovi priče ovog albuma glazba svijeta: i tango, i jazz waltz, i samba i sve drugo, bezbrojno, čujno i nečujno što izvire iz ovih nota. Tradicijska glazba me uvijek fascinira, ili bolje rečeno "naježi". Iskrenost, jednostavnost i potpuna predanost su osobine svake tradicionalne glazbe, ali i svih ostalih glazbenih izričaja, ukoliko poštuju ove kanone. Primjerice, Italija je, pored Francuske, druga važna zemlja u Europi koja nije zapostavila svoju tradiciju harmonike kao nacionalnog instrumenta i koja kontinuirano održava i razvija svoju jazz harmonikašku scenu. Dokaz tome je glasoviti gradić Castelfidardo pored Ancone, u kojem su oduvijek bile, a i danas postoje, tvornice, odnosno obiteljske manufakture svih najboljih brendova harmonika uopće: Scandalli, Guerrini, Victoria, Excelsior, Beltuna, Settimio Soprani itd. Castelfidardo je svjetsko okupljalište harmonikaša i zaljubljenika u harmonike. Direktor i glavni izbornik festivala u Castelfidardu, moj dobri prijatelj Simone Zanchini, je također svjetski proslavljeni jazz harmonikaš, pa se tako i razina kvalitete iz godine u godinu beskompromisno održava. Uostalom, svaki talijanski evergreen hit od sredine prošlog stoljeća uključuje harmoniku kao dominantan instrument. Pa tko ih ne bi volio? - kaže Stanić.

Iako je najpoznatiji kao gitarist, Stanić se u novijem stvaralačkom razdoblju opredijelio upravo za sviranje harmonike, uz rjeđe gitarističke intervencije. Prema načinu na koji pristupa tom glazbalu, jedinstvena je osobnost na našoj glazbenoj sceni. Posebice su fascinantne improvizacije kojima u tom kontekstu pristupa na džezistički način.

Poput spužve

Stanić je ovaj album posvetio prije godinu dana preminulom Dubravku Majnariću, najpoznatijem kao uredniku u Jugotonu, današnjem Croatia Recordsu, umjetničkom ravnatelju KD Lisinski i autoru emisije "Zvjezdana prašina" na 2. programu HR, ali i cijenjenom harmonikašu.

- Dubravko Majnarić je bio naš možda jedini pravi jazz harmonikaš, čovjek koji je svoj glazbeni opus u cijelosti posvetio harmonici i ljubavi spram jazz glazbi. Osim toga, iznimna mi je čast što sam od obitelji Balić-Majnarić dobio na korištenje Dubravkovu harmoniku, posebni model Excelsiora iz osobne kolekcije glasovitog talijanskog harmonikaša Pepina Principa, koji je tu istu, opet, osobno ustupio njemu, kad su obojica bila u komisiji festivala u Castelfidardu. Gotovo sve su skladbe snimljene na Dubravkovom Excelsioru, i to se čuje! - priča Stanić.

O sviranju harmonike, ali i glazbi spomenutih kultura, Stanić je učio na razne načine, iz njih je ekstrahirao one supstancije koje su njemu bliske te ih prerađivao i spajao na sebi svojstven način.

- O tim kulturama učio sam prvenstveno preko jazza. Osim kroz svoju tradicionalnu glazbu, svaka od ovih zemalja dala je nešto svoje specifično u jazz izričaj, a u mnogima je baš harmonika dominantan instrument. Stoga je bilo relativno jednostavno povezati Argentinu i Francusku, Brazil i Italiju kroz neke zajedničke glazbene obrasce, a zatim sve to pretočiti u mediteranski dijalekt, i odsvirati energijom suvremenog jazza. Jazz je, u ovom slučaju, poput spužve koja upija sve te raznorodne i raznovrsne utjecaje. Kada tu spužvu istisnete, iz nje teče drukčija, ali jedinstvena i originalna glazba. Tako je i sa skladbama "Baroš" i "Zelena naranča". One su predlošci kojima smo se posvetili na norveškom izdanju "Jazz ex Tempore" radionica 2017., međutim u onom kontekstu, s norveškim glazbenicima, i s idejom njihove interpretacije, nastala je potpuno drukčija glazba. Sada sam bio slobodnih ruku da pišem za svoje glazbenike i gudače, pa je rezultat nešto sasvim drugo, od utjecaja irskih "fiddlera" u "Maloj zelenoj naranči", kako sam nazvao obradu, do slutnje Griegovog romantičnog opusa u "Barošu", alias "Barosz oy Baritza". Te su obrade starih vrijednosti iznjedrile nešto posve novo - objasnio je.

Elvis Stanić uvijek vodi računa o produkciji i visokoj vjernosti reprodukcije prirodnog zvuka. Tako je bilo i na snimanju i postprodukciji albuma "2 for Tango" koji je snimio sa svojim AIRes Collectiveom.

- Intresantna informacija za audiofile bit će ta da je album sniman analogno, direktno na traku, u studiju Croatia Recordsa. To je za sada jedan od rijetkih, ako ne i jedini analogni studio u Hrvatskoj, i to s mogućnošću potpune integracije analognog i digitalnog sustava. Dakle, snimali smo kao nekad. Tražio sam upravo taj zvuk, a minimalno korištenje neakustičnih instrumenata je pridonijelo karakteru i finalnom zvuku čitavog albuma. Da, ima i šuma, koji nismo na snimkama čuli desetljećima, čuje se, ali upravo u tome i jest draž analogije. Snimao nas je Mauro Širol, a završnu produkcijsku palicu odradio je Ivan Popeskić, uz moju malenkost, kao savjetodavnu pomoć - rekao je Stanić, koji je osmislio i vizualni dizajn albuma. n