Punih je deset godina trebalo nekadašnjoj britanskoj teen superzvijezdi, što je Robbie Williams kao član čuvene boy pop grupe Take That itekako bio, da se vrati autorskom radu. Naime, 2016. godine Williams je objavio jedanaesti studijski album “The Heavy Entertainment” te potom tri godine kasnije božićni “The Christmas Present” na kojem je uz pomoć raznih gostiju obrađivao božićne teme i pjesme.

Doza nostalgije

Naravno, deset godina stanke ostavilo je traga pa se prošle godine najavljeni novi album iščekivao s podosta nestrpljenja, a nakon što se pojavio, jasno je kako se radi o vrlo dobrom povratku i jednom od boljih albuma u solokarijeri ovog pjevača koji je dosad s prethodnih dvanaest soloalbuma uvijek završio na broju jedan najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. Naravno, ponovio je to i ovim albumom.

FACEBOOK

Već naslovom je Williams želio naznačiti kako će njegov novi rad imati dozu nostalgije jer će se glazbom vratiti u prošlost, točnije u doba britpopa i zvuka devedesetih. I malo nas je prevario, bar kad je riječ o prvoj polovini albuma kojoj bi više odgovarao pojam britrock, jer su glazbene vibracije prvih šest pjesama bliže glam rock dobu i gitarističkom rocku općenito, no popu - čak i čvrstom britpopu na koji se naslov albuma odnosi. Potvrđuje to već sjajna uvodna “Rocket” koja nudi čvrsti ritam i moćne rifove, što je i logično imamo li na umu da na gitari gostuje Tony Iommi, jedan od osnivača kultnog HM sastava Black Sabbath. Slijedi odlična “Spies”, zanosno himnična i tekstom nostalgična rock balada koja podsjeća na Oasis ili The Verve dane, a na tom tragu raspištoljenog britanskog rocka je i “Pretty Face”, kao i “Bite Your Tongue” te posebno “Cocky” u kojoj gostuje Gaz Coombes iz grupe Supergrass pa zajedno nude sjajnu kombinaciju glam rocka i britpopa devedesetih. Taj brzi i žestoki dio albuma zaključuje izvrsna “All My Life” koja je “pljunuta” Oasisova rock balada visokog glazbenog intenziteta i snažne emocionalnosti. Pjesmom “Human”, koju izvodi u suradnji s meksičkim pop duom Jesse & Joy, Williams napušta rock teren i okreće se klasičnoj baladi koja uz podosta elektronike kao najbolji dio nudi odličan tekst o umjetnoj inteligenciji i svijetu ljudskih osjećaja da bi potom u svake pažnje vrijednoj “Morrissey” duhovito i pomalo ironično progovorio o utjecaju koji je na njega imala grupa The Smiths i njen pjevač Morrisey.

Balada za kraj

“You” je zanimljiva kombinacija nostalgije, funky dodira i synth popa da bi potom u odličnoj “It’s Okay Until the Drugs Stop Working” ponudio, opet uz prisjećanje na grupu The Verve i njihovu moćnu “The Drugs Dont Work”, još jedan dobar osvrt na život suvremenog čovjeka ukrašen glazbom koja obuhvaća razdoblje od zlatnih dekada britanskog popa šezdesetih i sedamdesetih do britpopa devedesetih. Za kraj Williams čuva “Pocket Rocket” u kojoj ponovo gostuje Tony Iommi (Black Sabbath), ali i Glenn Hughes (Deep Purple). No, usprkos očekivanjima o teškoj hard rock žestici, riječ je o ugodnoj završnoj baladi vrlo dobrog albuma.

Definitivno, Williamsov je povratak sasvim dobar, zabavan i osvježavajući. “Britpop” je lijepa i ritmična posveta ne samo zvuku devedesetih, već i ranijim desetljećima britanskog popa i rocka. Posveta glazbi na kojoj je Williams odrastao i zbog koje, jer je kvalitetna, on radi i dan danas, dok je Take That tek prisjećanje na neku sad već pomalo i prilično daleku prošlost. n