Enis Bešlagić vrhunski je bosanskohercegovački glumac, humanitarac, ali je njegova najveća uloga prije svega čovjek. Pokazao je to Enis i u kinu Našice, gdje je prikazao svoju poznatu predstavu "Da sam ja ne'ko", koju je organizirala Agro Invest Grupa.
- Ova predstava je samo jedan put i jedan odabir onoga što ja jesam danas. Ono što me vodi i da podijelim svoju priču sa svima vama koji gledate srcem - rekao je Enis na početku i dobio golem pljesak. Izazvao je emocije u publici, od smijeha do suza, jer sve što je pričao bilo je iz srca, iz njegova života, koji nije bio nimalo lagan. Na sebi svojstven način, uz golemu dozu humora, krenuo je u svoju životnu priču, o djetetu koje je odraslo u malom Tešnju te prošlo sve ono što je jedno dijete prolazilo u životu tadašnje radničke srednje klase. Prvo igranje nogometa, prvi odlazak na more, prve ljubavi, a onda je Enis ispričao i svoj doticaj s ratom u BiH te potom odlazak u Njemačku, gdje je kao 16-godišnjak radio u pogrebnom poduzeću. No Enis je u prvi plan stavio obitelj, svoju ljubav prema bratu i posebno roditeljima.
- U ovoj predstavi uvijek pošaljem poruku mladima i djeci, vi ne znate koliko se vaši roditelji žrtvuju za vas, koliko oni progutaju zbog vas, kako biste vi imali i bili sretni. Cijenite to, prepoznajte i vratite, jer jednom kad njih više ne bude, bit će kasno. Mi smo živjeli kako smo živjeli, ali otac je radio, majka je bila kućanica i pazila na mene i brata, i nije nam ništa falilo, i, ono najvažnije, uvijek smo bili sretni – govorio je Enis, koji je podijelio mnoge priče iz života.
- Došao otac s posla, bilo je ljeto, i on kaže: "Idemo na more." Mama počela pakirati, peče šnicle, kuha sarmu, pravi 16 vrsta pita, a mi nestrpljivi kada ćemo krenuti. Ipak, kaže mama, otac prvo mora odspavati. U 2 sata ujutro otac se budi i vikne: "Ustaj, vojsko", mi poskočili, krenulo trčanje, naš fićo prepun, mi popalili svjetla po kući i vičemo: "Idemo na more", a na to otac kaže: "Šutite, ne mora svatko čuti da idemo more, je l' vi znate koliko djece oko nas ne može na more, koliko si obitelji to ne može priuštiti, nije lijepo hvaliti se" – pričao je Enis, a posebno emotivna bila je priča o pogrebu Enisova oca.
- To je bio jedan od najtužnijih trenutaka mog života. I tako ja u svojoj boli i tuzi kad mi priđe jedan čovjek i kaže kako dolazi iz daleka s djecom jer je znao da ću biti na pokopu, a djeca su htjela slikati se sa mnom. Pogledam prema očevoj dženazi, zaplačem u sebi i kažem: "Dođite, djeco", slikam se ja s njima pokraj očeve dženaze, jer znam da bi on tako htio, jer on me naučio da ne plačem nad smrću, nego da slavim život – poručio je Bešlagić.
Na kraju je tradicionalno uručio svoju prepoznatljivu statuu "Enisov najsmijeh" oboljelom mladiću Deniju iz Našica.