Igor Jurilj: Vrijeme uloženo u ono što nam okupira pažnju određuje koliko smo dobri
Jednostavno bih volio da djeca i roditelji do zdravih granica guraju potencijale i vjeruju u nečije ostvarenje
Koliko smo puta kreativnost proglasili “talentom” a da nismo ni pomislili na godine rada, sumnji i tvrdoglavosti iza nje? Igor Jurilj, poznat kao Yellow Yuri, ne prodaje romantiku kreativnosti niti se skriva iza priče o “nadarenosti”. Crta oduvijek, ali je ozbiljno krenuo tek u odrasloj dobi s već izgrađenim strahovima i navikama te baš zato razlikuje poriv od ambicije, dekor od komentara, a publiku od klika. U razgovoru nam govori zašto ne vjeruje u prirodni talent, kako ilustracija može biti jednako oštra kao glazba te gdje je granica između osobnog i općeg kad slika postane poruka. Od uspjeha s Eltonom Johnom, dječjih slikovnica i školskih čitanki do suradnje s Parnim valjkom i Baby Lasagnom. Priča o radu koji se ne pravi da je jedinstven kroz crtež koji uvijek dirne: srce, živac ili savjest.
Kako bi opisao svoje najranije umjetničke korake i trenutke kada si shvatio da crtaš iz zadovoljstva i s porukom?
- Ne znam odakle to dolazi, ali crtežom bih uvijek ‘ispravljao’ stvarnost prema vlastitim maštarijama kao izrazima idealne stvarnosti. Od dječje banalnosti, tinejdžerskih pa studentskih iluzija o mijenjanju svijeta svima nama urođenih. Crtanje je tu bilo odraz prilično gladne znatiželje za razumijevanjem okoline, ljudskih postupaka, pa i bijega u one prizore gdje bih makar u trajanje crtanja pobjegao. Što se više obrazuješ, upoznaješ ljude, oblikuješ ga kroz ono što je tebi prirodno. Studij me povijesti bespogovorno u tom smislu izoštrio.
Pseudonim Yellow Yuri vjerojatno nosi priču iza sebe kao ime. Kakvu simboliku ta kombinacija boje i imena ima u tvojoj umjetnosti?
- Prezime mi ni dandanas ljudi ne mogu isprve izgovoriti, pa čuju ‘Juri’. Žuta boja dolazi od sobe u kojoj su moji nekadašnji učenici internata za nadarene (srednja škola u Turskoj) u zgradi za umjetnost i rukotvorine mene motivirali da nakon deset godina zanemarivanja crtanja počnem crtati uz njih. Kako sam živio sedam godina u Turskoj, svakodnevno sam crtao, pa počeo na Instagramu dijeliti crteže pod imenom Yellow Yuri.
Imaš li osjećaj da se iza te riječi “talent” često brišu godine rada, sumnje i nesigurnosti?
- Ne vjerujem u talent. To prije svega kažem iz perspektive profesora. Riječ je fensi etiketa za ljude koji nisu zanemarili svoju strast ili žarki interes za nekim oblikom izražavanja. Ono što ljudi nazivaju talentom, gledam kao vidljiv rezultat dugogodišnjeg treniranja. Vrijeme uloženo u ono što nam okupira pažnju određuje koliko smo dobri ili koliko maštoviti možemo biti u tome. Zabluda je i da se mora odmalena krenuti. Naravno, teže je kasnije zbog životnih odgovornosti, ali imate vrsne kuhare koji su u poznim godinama počeli eksperimentirati s hranom. Rad i upornost, krenimo odatle.
Tvoja ilustracija za pokret #FreeBritney postala je simbol jednog cijelog pokreta oslobođenja Britney Spears od ropstva. Što je bio emocionalni pokretač i kakvu poruku želiš da ljudi danas čitaju kroz nju?
- Ne znam za osobu bez emocionalne poveznice s nečim u životu što nije primarna emocionalna veza. Meni je to bila Britney, koju slušam 27 godina, od prvoga dana, a njezina glazba kao klincu prostor sigurnosti, stvaranja vizija mogućnosti, kamen na litici za koji se grčevito držiš; svijet oblikovan prema sebi. Otimanje ili zlostavljanje jedne takve spone zbog nehumanih razloga onda izaziva reakciju da progovoriš. Moj je komentar na njezino apsurdno podređivanju skrbništvu ocu i robovanju industriji koja ju cijedi zbog novca, bez obzira na posljedice na nju kao živo biće, bio nacrtati je kao idoliziranu figuru na križu. Razapetu na ono što ju je zarobilo tuđom odlukom: novac.
Tvoji su radovi došli do nje, vidjeli smo na društvenim mrežama.
- Ne znam u kojem obujmu, ali znamo kao fanovi da joj je nakon oslobođenja skrbništva njezin odvjetnik predao knjigu ukoričenih ilustracija i radova fanova. Kroz sudski proces njezini su sinovi i posinak lajkali i dijelili moje ilustracije, a nadam se da je vidjela i ilustraciju iz izbora za naslovnicu dueta “Hold Me Closer” koju je podijelio i birao sam Elton John. Lagao bih kad bih rekao da mi to nije želja.
U samim si začecima fenomena Baby Lasagne objavio slikovnicu “Baby Lasagna i mačak Stipe”. Što si želio poručiti kroz tu priču djeci?
- Prije svega prenijeti mališanima poruku o ustrajnosti u ljubavi prema onome što ih pogoni, ali i podršci drugima kad pokazuju da ih nešto pokreće. Međusobna podrška, odanost, čuvanje najbližih. Naprosto bih volio da djeca i roditelji do zdravih granica guraju potencijale i vjeruju u nečije ostvarenje.
Radio si s akademikom Lukom Paljetkom na slikovnici o dubrovačkom skladatelju i diplomatu Luki Sorkočeviću neposredno prije njegova konačnog odlaska...
- Luku sam upoznao još 2016. u Puli kad sam organizirao festival posvećen Jamesu Joyceu. Imali smo zamisli o tome da napravimo ilustrirani prijevod jedne Joyceove novele, što se nažalost nije ostvarilo. Spletom dubrovačkih okolnosti kad sam radio naslovnicu velikom prijatelju Žarku Dragojeviću, koji me nesvjesno i pogurnuo u smjeru profesionalne ilustracije, urednica njegove knjige Ivana Grkeš tad je radila s gosparom Lukom na njegovoj povijesnoj kratkoj priči i pozvala me da im se pridružim kao ilustrator. Uf, golema čast, ali i odgovornost prema takvom jednom čovjeku. Nažalost, nije ju doživio, ali se nadam da sam je dostojanstveno oblikovao na način da se i njegovo ime osvjetla još jedanput tim izdanjem.
Surađivao si s Parnim valjkom kroz crteže za njihovu turneju “50”, a potom i naslovnicu najnovijeg albuma. Kako je raditi za Valjak?
- Čast je golema. Ali prvo što osjetiš nije ponos, nego strah da si nedorastao zadatku i odgovornost. Lagana, ali pozitivna nelagoda jer vrlo brzo shvatiš da tu ne radiš samo za taj golemi bend koji ti sluša majka dulje nego što ti živiš nego i za njihovu publiku koju podjednako moraš ispoštovati. Valjak je soundtrack života mnogih ljudi, a to mi je ozbiljna stvar.
Ljudi te znaju kao ilustratora pop-kulture i kritičara, ali manje kao autora ilustracija u udžbenicima.
- Profilov “Književni vremeplov” bio mi je prvi ozbiljni ilustratorski projekt uopće. Suradnja s Profilom došla mi je u trenutku kad sam se tek počeo ozbiljno vraćati crtanju i još nisam imao nikakav “portfelj” u klasičnom smislu. To je bilo vatreno krštenje za lektirne naslove u tom znalački metodički posloženom nizu udžbenika. Tu sam imao priliku osjetiti rad s briljantnom urednicom i autoricom Dragicom Markusi Dujmović.
Osjećaš li veću odgovornost kad crtaš za djecu nego kad crtaš za odrasle glazbenike?
- Apsolutno. Ne veću u smislu “oprezniju”, nego drukčiju i težu. Kad crtam za odrasle glazbenike, ulazim u svijet koji već ima svoj identitet, publiku, mitologiju. Kod djece takvog tipa distance nema. Dijete ne gleda ilustraciju kao interpretaciju, nego kao dio svog stvarnog svijeta. Zato svaka odluka ima veću težinu. S njima moraš biti pošten i iskren prije svega.