Domaćeg putopisca Davora Rostuhara na malim ekranima gledamo u televizijskom serijalu “Posljednji” na HRT-u. U četiri epizode vodi gledatelje među “posljednje prve ljude”, zajednice koje još uvijek žive tradicionalnim načinom života. U tu svrhu posjetio je Tanzaniju, Mongoliju, Indoneziju i Amazonu.

Davore, svoj susret s plemenom Hadza pretočili ste u televizijski proizvod koji imamo prilike gledati na HRT-u. Narod Hadza opisujete kao posljednje prve ljude. Odakle povod za taj četverodijelni serijal i kojim se temama bavite u epizodama?

- Oduvijek me na putovanja privlače različitosti, drukčiji krajolici, drukčije kulture, posebno kulture i ljudi, i pritom - što je ta razlika veća, to me više privlači, i to više me veseli i nadahnjuje kad ud ljudi koji žive toliko različito od nas pronađem one zajedničke stvari koje su nam svima iste, koje nas čine ljudima. No tradicionalne kulture, plemenski način života, ubrzano nestaju, zbog globalizacije i akulturacije, i mislim da živimo u uzbudljivo vrijeme, kad otkrivamo umjetnu inteligenciju i razne druge napretke znanosti i tehnologije, a još uvijek možemo upoznati i ljude koji žive toliko različito, susresti ih i učiti od njih. No činjenica je da takvi načini života ubrzano nestaju. Mnogo plemena koja sam susretao u početku svoje putničke karijere danas više ne živi kako je živjelo nekad, a čini mi se da za 10, 20, 30 godina, više neće biti nikoga tko živi toliko tradicionalno, toliko povezano s prirodom i toliko autentično. Zato sam odlučio zabilježiti te priče i tako je u suradnji s HRT-om nastao serijal putopisnih dokumentaraca “Posljednji”. U svakoj epizodi susrećemo jednu skupinu na različitim stranama svijeta koja i dalje živi načinom života koji nestaje.

Jeste li otprije poznavali pleme i kako ste se dogovorili o snimanju koje prati njegovu svakodnevicu i ulazi mu u intimu?

- Konkretno, pleme Hadza, koje ste vidjeli u prvoj epizodi, posjetio sam prvi put 2013. godine, u vrijeme mog putovanja motociklom od Zagreba do Capetowna, a drugi put sam, desetak godina poslije, tamo putovao samo s ciljem da posjetim njih, da pronađem iste ljude, ponovo budem s njima malo duže, dublje zaronim u njihov način života, i istražim kako se njihov način života mijenja. Budući da sam te ljude već poznavao, nije bio nikakav problem dogovoriti boravak s njima, preko istog fiksera i prevoditelja koji je s nama bio prethodni put. Inače, oni su vrlo zahvalni za snimanje dokumentarca. Za razliku od nekoliko drugih preostalih skupina lovaca sakupljača na našem planetu, koji su često ratoborni da bi zadržali svoju izolaciju, Hadze nisu izolirani, u kontaktu su sa susjednim plemenima oduvijek, a i s Europljanima, još otkad su kolonizirali Afriku, prijateljski su prema strancima, posjećuju ih brojni znanstvenici, filmaši, a i poneki turisti, ali unatoč svom tom kontaktu, vrlo su konzervativni, nezainteresirani za drukčije načine života i promjenu, i jako vole svoj način života, pa on zato i opstaje do danas.

U kojem razdoblju je sniman serijal i koliko ste vremena proveli s plemenom tijekom snimanja?

- Prvi put sam ih posjetio u vrijeme sušne sezone, a drugi put, kad je ovo snimano, za kišne sezone. Tad smo proveli s njima 16 dana. Oni su nomadi i svakih nekoliko mjeseci promjene lokaciju na kojoj žive, a ta lokacija je u savani, uvijek negdje gdje ima pećina i prirodnog zaklona. Mi smo podigli naš kamp unutar njihove lokacije, kako bismo bili stalno prisutni, a istovremeno mogli smo se povući u naš kamp i pustiti da se malo odmore od nas, naših kamera i brojnih pitanja.

Kako su članovi plemena reagirali na snimateljsku ekipu, pametne satove, modernu odjeću i obuću? Koliko su svjesni ljudske civilizacije i načina života koji je danas raširen po svijetu, no ne i u njihovu plemenu?

- Kao što sam rekao, oni su jako dobro i već dugo povezani sa susjednim plemenima i s bijelcima, svjesni su da su unutar države Tanzanije, znaju tko je predsjednik itd... Ali ne kuže baš ostatak svijeta, misle da svi bijelci dolaze iz zemlje koja se zove Amerika. Danas imaju sve veći pristup modernoj odjeći, zdravstvenoj skrbi i drugim blagodatima civilizacije, ali, s druge strane, nisu baš zainteresirani za neke tehnološke stvari koje ne razumiju, poput mobitela, kamera itd... Nomadi nemaju običaj gomilanja stvari koje im ne trebaju, jer kad su u pokretu, sve nose sa sobom. Lovci sakupljači ne koriste se ni teglećim životinjama ni vozilima, oni sve svoje nose na sebi, pa uz malu djecu, koju treba nositi kad je migracija, te sjekire, lukove i strijele, ne ostaje puno prostora za druge stvari.

Kako se službena Tanzanija odnosi prema tom plemenu i je li ono, takoreći, ugrožena ljudska vrsta?

- Tanzanijske vlasti pokušavaju ga prisiliti da napusti nomadski način života i skrasi se u selima, i već je više od polovine plemena popustilo. Računa se da od 1000 Hadza još samo oko 300 živi nomadski. Također, vlasti pokušavaju prisiliti djecu da idu u školu, ali to im ne polazi za rukom. Učitelji u školama Tanzanije još se uvijek koriste šibom i batinom, a djeci to ne odgovara, jer ih u plemenskoj zajednici nitko ne tuče. Osim toga, taj je dio Tanzanije vrlo multikulturalan, pa u školu idu djeca raznih plemena, zemljoradnika, stočara itd., a oni svi na lovce sakupljače gledaju kao na “niža bića” i rugaju im se, što im također nije ugodno. U školama usto jedu lošu, jednostavnu hranu, koja je neusporediva s iznimno bogatom i ukusnom hranom koja se dobiva lovom na divljač i sakupljanjem bilja. Ne razumiju zašto bi to trpjeli, pa bježe iz škola i vraćaju se svom starom životu.

HRT

Serijal će vjerojatno pobuditi iznenađenje i nevjericu gledatelja prilikom promatranja plemenskog života, no što je svakidašnja jadikovka naroda Hadza? Zbog čega se najviše žale, što im najviše smeta i čime su najviše opterećeni u svojoj svakodnevici?

- Jedan od razloga što sam o njima odlučio ne samo snimiti dokumentarac nego i napisati knjigu “Lovci sakupljači” jest to što oni zaista žive jednim od najkvalitetnijih i najzdravijih načina života koji sam susreo uopće. Mi smo evoluirali u plemenskim zajednicama, i takav nam je način života prirodan, s krahom života u zajednici pojavile su se brojne psihičke bolesti, pa je zanimljivo promatrati ljude koji još uvijek žive onako kako je prirodno za ljudsku vrstu. Najviše ih zabrinjava što je taj način života ugrožen zbog vanjskih faktora. Supsaharska Afrika danas je mjesto gdje stanovništvo najbrže raste, a zemlja je ograničena resursima. Tako pripadnici drugih plemena stalno traže novi teritorij na kojem mogu spaliti šumu i napraviti oranice ili gdje mogu čuvati stoku. Hadze su tako izgubile već više od 80 % svog teritorija, a pritisci su sve veći i veći, čemu sam i ja imao prilike svjedočiti nakon deset godina, u razmaku između dva susreta.

I za kraj, što ste vi naučili i što svi koji pogledaju serijal mogu naučiti od plemena Hadza?

- Uh, jako puno toga. Iskustvo boravka s njima je neprocjenjivo. Njihov pogled na život, na vrijeme, na odnose, na probleme, na ono što je bitno u životu, sve je drukčije i nekako “prirodnije”. Naime, oni su posljednji ljudi koji žive prvim, najstarijim načinom života kojim je ljudska vrsta živjela 99 % vremena naše povijesti, otkad smo se razdvojili od majmuna pa sve do prije nekoliko tisuća ili nekoliko stotina godina, kako gdje, kad smo prešli na poljoprivredu i stočarstvo. Za to vrijeme evoluirali smo u to što jesmo danas, pa pogled u način života ljudi koji i dalje tako žive – govori nam o onome što je prirodno, koje je naše “defaultno” stanje. Potom sami možemo procijeniti koliko smo se odmaknuli od toga, i promišljati gdje smo i kamo idemo.